Graditelji međugorskoga mita
Na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa Ratka Perića u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru 3. prosinca 2024. povjesničar prof. dr. sc. don Božo Goluža rekao je sljedeće.
Uvod
Mišljenje i stajališta biskupa Ratka Perića mnogima su orijentir. Ima i onih koji njegovo mišljenje ne uvažavaju, ali ga i oni žele čuti. Pogotovo kada je u pitanju delikatna tema kao što je tzv. međugorski fenomen. Gotovo da nema teme koje se biskup Ratko u svome spisateljskom opusu nije dotaknuo, a međugorskom pitanju posvetio je mnoge članke pa i knjige. Večeras predstavljamo jednu od njih. Odmah valja reći, biskup Ratko u svojim nastupima, pisanju i iznošenju stajališta ima glavnu nakanu: dokazati i prezentirati istinu. Znamo, istina je često bolna, ne odgovara ušima mnogih slušatelja, jer su oni već zauzeli svoja stajališta, od kojih ni po koju cijenu ne žele odstupiti. U takvoj situaciji razumski argumenti ne vrijede ništa. Usprkos tomu, kad argumenti ne vrijede ništa, biskup Ratko iznosi argumente i ostaje uz istinu. Kada je istina u pitanju, kompromis može biti samo nijekanje istine. Znači, oko istine kompromisa nema. Naš nam je Učitelj, Gospodin Isus Krist, u tomu najbolji primjer. Da je pristao na kompromis, ne bi završio na križu. Tako bi zanijekao sebe kao Istinu i iznevjerio svoje poslanje. Mnogi će ovu knjigu odbaciti jer je u suprotnosti s njihovim zauzetim stajalištem, i to bez obzira na argumente. Ipak, biti uz istinu, znači biti na Božjoj strani.
Mnogi se više uopće ne pitaju je li se Gospa stvarno ukazala u Međugorju. Kao da je to pitanje postalo irelevantno, a fokus je stavljen na ispovijedanje, molitvu, „obraćenja“, razne pobožnosti. Znači, za takvo razmišljanje važan je samo pastoralni aspekt. Temeljna postavka katoličke moralke jest: Cilj ne opravdava sredstva. Ako je nekomu bio cilj stvoriti „mjesto molitve“ ili još više „svetište“, za taj pothvat nisu bila dopuštena sva sredstva. Cilj može biti dobar, plemenit, pobožan, ali ako sredstva za to postignuće nisu ispravna, ni cilj ne može biti ispravan.
Ovdje ćemo se osvrnuti samo na neka poglavlja u knjizi, i to o trojici redovnika koji su u prvim godinama kanalizirali tzv. međugorski fenomen: fra Jozo Zovko, fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić.
Fra Jozo Zovko
Rođen je 1941., za svećenika zaređen 1965., dekretom, valjano u rujnu 1980. postaje župnikom u Međugorju. Sljedeće (1981.) nastala je priča o Gospinim ukazanjima na tom prostoru. Kako se fra Jozo angažirao u svezi s tim navodnim ukazanjima, reagirale su komunističke vlasti i u montiranom procesu u Mostaru osudile ga na tri i pol godine zatvora. Osuda je kasnije smanjena na godinu i pol dana.
U međuvremenu, fra Tomislav Vlašić, uza suglasnost svojih redovničkih poglavara, a bez znanja biskupa Žanića, preselio se iz Čapljine u Međugorje, gdje ga je fra Jozo pripremao za svoga nasljednika (str. 20).
Biskup Perić navodi: „Prema Kronici, sam se fra Jozo iz pritvora i zatvora ‘vidiocima’ ‘ukazuje’ zajedno s ‘Gospom’ najmanje pet puta“ (str. 23).
Biskup podsjeća da djeca nakon „ukazanja“ u susjednom Cernu 30. lipnja 1981., „na pitanje župnikovo, koliko će se vremena još ukazivati, sve petero ‘vidjelaca’, osim Ivana, odgovaraju jednoglasno: ‘Tri dana’“ (str. 162).
Na stajališta biskupa Žanića zasigurno je utjecao i razgovor s „vidiocima“, koji je vodio mjesec dana nakon „ukazanja“, 21. srpnja 1981. u Međugorju. O tome piše:
„Tražio sam od svakoga od njih da se zakune na križ i zahtijevao da govore istinu (ovaj razgovor i zakletva snimljeni su na vrpcu). Prva je bila Mirjana: ‘Išle smo tražiti ovce kad odjednom…’ (kapelan u župi me upozorio da su išle pušiti, skrivale su to pred roditeljima). ‘Čekaj, Mirjana, ti si pod zakletvom. Jeste li išle tražiti ovce?’ Stavila je ruku na usta: ‘oprostite, išle smo pušiti’. Na kasetama koje je kasnije snimala vidio sam da je i dalje pričala kako su išle tražiti ovce“ (str. 24–25).
Župnik fra Jozo sastavio je svoju izjavu koja je pročitana na svim misama na Petrovdan 29. lipnja 1981. U toj izjavi, uz ostalo, piše:
„svaki dan sam razgovarao s djecom. Svaki razgovor je snimljen na magnetofon. Nakon njihovih izjava i nakon preslušavanja mag[netofonske] kazete s lica mjesta tvrdim da se neradi [sic] o javnoj objavi. Nije riječ o objavi za narod, već za njih“ (str. 56).
O ulozi fra Joze Zovke u međugorskom fenomenu govori i jedan razgovor koji je vodio s „vidjelicom“ Mirjanom, a koji Biskup donosi u ovoj knjizi.
„O. Zovko: ‘Ali ovo me zanima, Mirjana, ako se Gospa ne pokaže u crkvi, možete li vi nju obvezat da ona se u crkvi pokaže, možda može, je li, šta misliš to?’ Mirjana: ‘Ne znam. Nismo o tome razmišljali uopće’. O. Zovko ponavlja: ‘Ja mislim da bi mogla obvezati: „Gospe, tražim da mi se ukažeš u crkvi“, šta misliš?’ A onda Mirjana popušta i misli da bi ‘bilo isto bolje jer onda nas ne bi ni milicija ova tražila’. I tako se manipulacijski ‘ukazanja’ premještaju u crkvu 1. srpnja 1981. Takvo ‘obvezivanje’ navodne Gospe da siđe u crkvu jest čin magije, a ne Kristova Evanđelja!“ (str. 164–165).
Fra Tomislav Vlašić
Rođen 1941., za svećenika je zaređen 1969., prešao je u talijansku provinciju L’Aquila u Italiji 1992., isključen iz Reda 2009., izopćen iz Katoličke Crkve 2020. godine (str. 109).
O njegovoj ulozi biskup Perić zaključuje: „Od samih početaka ‘ukazanja’ 1981. godine otac se Vlašić upleo u međugorska zbivanja, pratio ‘vidioce’ te je nerazdvojivo povezan s ‘međugorskim fenomenom’ i njegovim početcima i nastavcima. Čak i prije toga početka stvarao se na neki način ‘međugorski fenomen’“ (str. 111) na karizmatskom kongresu u svibnju u Rimu.
Njegova uloga ali i fra Slavka Barbarića evidentna je i iz Kronike ukazanja (koju je tada vodio fra Tomislav Vlašić), gdje pod datumom 21. 8. 1982. piše: „Prije podne su fra Tomislav i fra Slavko razgovarali s vidiocima. Razgovor je išao u pravcu izgrađivanja njihove osobnosti i ukazivanja na njihovu ulogu u sklopu ovih događaja, posebno na njihov autoritet, koji ne smiju proigrati dajući odgovore na sva pitanja, nego upućujući ljude na put obraćenja i iščekivanja obećanja Božjih“ (str. 112). Iz ovoga je jasna uloga djece, ali i uloga ovih redovnika.
Nadalje, „U Kronici od 12. travnja 1984. Vlašić je zapisao: ‘Danas sam razgovarao sa svim vidiocima. Skrenio sam im pažnju da ne daju izjave nikome bez našeg znanja’“ (str. 112). Autor knjige ovo komentira ovako:
„Znači on [Vlašić] mora prokontrolirati, provjeriti, odobriti i proglasiti što je pravo, a što krivo u ‘Gospinim porukama’. Cenzor ‘Gospe međugorske’. Kakva je to upletenost u ‘međugorski fenomen’?!“ (str. 112).
O Vlašićevu djelovanju u Međugorju Vicka u svome Dnevniku od 28. veljače 1982. piše: „Bili ja i Jakiša Gospa došla u 6.3 minute dobro nas pogledana (!). Onda je Gospa rekla za Tomislava prvo ga pogledala onda rekla možete mnogo zahvaliti Tomislavu što vas onako ljepo (!) vodi“. Biskup zaključuje: On u Međugorju ilegalno, a sve tako „lijepo“ vodi i – zavodi. I to sve „međugorska Gospa“ hvali i odobrava! (str. 113).
Spomenimo i da je fra Slavko Barbarić u Kronici 2. rujna 1984. zapisao kako fra Tomislav Vlašić „ostaje u povijesti ovih ukazanja svijetli lik“ … koji je „kanalizirao onaj veliki izvor“ (str. 115). Kasnija događanja pokazala su da je taj „svijetli lik“ zapravo tamni lik.
Fra Slavko Barbarić
Rođen je 1946., za svećenika zaređen 1971. Naslijedio fra Tomislava Vlašića i postao „duhovni voditelj“ djeci, „vidiocima“. Preminuo 2000. godine kao nezakonito nastanjeni dušobrižnik u međugorskoj župi (str. 166–167).
Uvezanost ove trojice redovnika, a onda i njihova uloga u tzv. međugorskom fenomenu vidi se i iz fra Slavkove bilješke u Kronici: „Samo kad se sjetim svih napada sa strane Ordinarijata, onda imam dovoljno razloga kazati: I Tomislavovo ponašanje i odgovori i postavljanje prema biskupu, molitve i postovi unatoč svim ocrnjivanjima su jedan od dokaza da je ovdje – Kraljica Mira“ (str. 170). Kasnija događanja potvrđuju da fra Tomislavovo ponašanje nije nikakav dokaz da je tu Kraljica mira. Štoviše, svjedoče suprotno!
Prema svjedočenju tzv. vidjelaca „Gospa“ se u više navrata uplitala u pitanje svećeničkih jurisdikcija u Hercegovini. Tako je štitila neposluh dvojice redovnika u Mostaru (fra Ivan Prusina i fra Ivica Vego – ovaj posljednji napustio je svećeničku službu). Isto tako, usprkos dekretu o premještaju poručuje:
„Ja bih željela da Slavko ostane ovdje, da vodi sve pojedinosti i bilješke da na kraju moga dolaska imadnemo jednu preglednu sliku o svemu“ (str. 171).
Opisujući borbu protiv dekreta i premještaja fra Slavka iz Međugorja biskup Ratko zaključuje da se ta „grčevita“ borba vodi „jer je otac Barbarić uvjeren: ako on ode iz Međugorja, Međugorje će biti razoreno“. Barbarić u Kronici 1. kolovoza 1985. piše:
„Mnogi me pitaju što je sa mojim premještajem. Pravoga odgovora nema još nitko od nas. Svi osjećamo da treba nešto činiti, ali što i kako. U svakom slučaju treba posao u Međugorju biti nastavljen i to pod svaku cijenu“ (str. 173).
Glasnik mira (br. 11/2010., str. 9) piše: „Na usmeno odobrenje tadašnjeg provincijala, pok. fra Drage Tolja, fra Slavko preseljava u Međugorje i ostaje sve do svoje smrti“ (str. 176). I provincijal i fra Slavko zaboravili su da provincijal nema ovlasti dijeliti pastoralne dekrete, a pogotovo ne usmeno. Nakon što je fra Slavko u više navrata odbio napustiti Međugorje, biskup mu je 2000. godine oduzeo ispovjednu jurisdikciju i kanonsku misiju.
Koliko i kako je fra Slavko bio upleten u tzv. međugorski fenomen, govori i činjenica da je prenio „ukazanja“ iz kapelice u svoju vlastitu sobu (str. 180–181). Fra Slavko u Kronici 15. kolovoza 1985. bilježi da je u svojoj sobi vršio egzorcizam. Je li zaboravio da za to nema ovlasti?
Zaključak
S obzirom na tzv. međugorski fenomen, ljudi se svrstavaju i svrstava ih se u tabore, milom ili silom: kao jedni su protiv Međugorja, a drugi za Međugorje. Za istinu malo tko pita, a ona bi svima trebala biti smjerokaz. Ako pokušate reći da želite razgovarati argumentima kako bi se došlo do istine, naići ćete na zid i neprihvaćanje.
Čitajući poglavlja o ovoj trojici redovnika, jasno se vidi da su ponajviše oni graditelji tzv. međugorskoga fenomena ili ako hoćemo međugorskog mita. Kroz cijelu knjigu autor ukazuje na nelogičnosti, nedosljednosti, obmane i manipulaciju. Svima je jasno da je ovaj fenomen izmaknuo bilo kakvoj kontroli, on ide svojim putem, bez obzira na istinu. U svrhu njegova prihvaćanja, a onda i promidžbe istina se frizira i prilagođava okolnostima, i to na svim razinama.
prof. dr. Božo Goluža
videozapis (29’37” – 51’29”)