Iscjeljenja u Svetom pismu i karizmatskom pokretu

1. Nutarnje iscjeljenje

Unutar pentekostalnoga pokreta i karizmatske obnove naglašena je molitva „nutarnjega iscjeljenja“. Riječ je o iscjeljenju duševnih rana. Načelno, svaki kršćanin ima potrebu takve terapije, prije svega zbog traumatskih doživljaja u ranome djetinjstvu: neprihvaćanja u obitelji ili u sredini u kojoj je netko rastao, zbog vlastitih grijeha, što je ostavilo duboka traga u osobi; to je opterećuje koje pogađa i blokira u normalnom životu. Čovjek se takvih blokada oslobađa ako se svjesno s time suoči i to „preradi“. Karizmatska obnova pristupa ovomu problemu tako što se zauzima za metodu „počivanja u Duhu“. Zapravo, riječ je o metodi „moderne psihijatrije“. Pokušava se postići „iscjeljenje duše“ primjenom Svetoga pisma, a to znači da je „nutarnje iscjeljenje“ psihoterapija plus Bog. Od psihoanalize je preuzeta praksa ulaženja u trag ranama koje osoba u sebi nosi. Pojmovi kao „nesvjesno“, „traumatski doživljaji“ ili „iscjeljenje vlastite svijesti“ potječu iz psihoterapije. K tomu treba pridodati humanističku psihologiju i Bibliju.

Terapijske religije jedini su dobitnici religiozne revolucije. Religija je postala podloga prakse zdravlja. Samo onaj tko je duhovno „u dobroj formi“, taj ima energiju i snagu nositi se sa životom. Milijuni ljudi tragaju za zdravim načinom života s pomoću religije i duhovne prakse. U tome posežu ponajprije za istočnjačkim religijama, ezoteričnim naukom ili djelomično i za kršćanstvom. Ovo traganje izaziva kritiku kršćanskih Crkvi. Dok se nekada naglašavalo samo zdravlje duše, danas je riječ samo o zdravlju tijela. No zaboravlja se da nitko ne posjeduje trajnu mladost i zdravlje; bolest i patnja sastavnica su ljudskoga života. Kršćanstvu se predbacuje da ono također zastupa terapijsku dimenziju zdravlja. Možda se dobije takav dojam, no Biblija ima cjelovit pogled na čovjeka, naime, tijelo i duša su nerazdvojni. Biblijska antropologija: tijelo – duša – duh, kao cjelina, nestala je tijekom stoljećâ. Dvojnost o tijelu i duši prevladala je u našemu, zapadnjačkom razmišljanju. Od vremena filozofa Decartesa (1596. – 1650.) to je postalo samo po sebi razumljivo. Područje tjelesnoga i duhovnoga zdravlja odvojeno je od područja spasenja i nadležnosti su podijeljene: Crkva je zauzela područje svoje nadležnosti za spas duše.

U prirodoslovnoj znanosti odavno se vidjela promašenom podjela na tjelesno i duševno. Današnje istraživanje polazi od čovjekove jedinstvenosti, od kompleksnoga uzajamnoga djelovanja između tjelesnih i duševnih učinaka. Tjelesna zbivanja imaju svoju duševnu analogiju, a duševna zbivanja svoju tjelesnu analogiju. Ovo se također odnosi na vjerničko pouzdanje, duhovnost, molitvu i meditaciju.

Ovakve su spoznaje već odavna postale opće dobro. Kaže li se „biti zdrav“, većinom se misli na cjelovitost: tijela, duha i duše. Samo takav sveobuhvatan pogled vodi prema stvarnosti „biti zdrav“. Religiozna dimenzija svakako ima važnu ulogu. Prirodoslovno-znanstvena istraživanja pokazala su da su ljudi koji vjeruju zdraviji. Vjera pozitivno utječe na stil života. Vjernici koji svjesno žive svoju vjeru u manjoj mjeri posežu za alkoholom, duhanom, tabletama i drogom. Religiozne vrline, poput ljubavi prema bližnjemu, suosjećanje i spremnost oprostiti, pozitivno se odražavaju na odnose u braku, prijateljstvu i susjedstvu. Pouzdana molitva i meditacija smanjuju napetosti i opterećenja. Religiozni su ljudi rjeđe podložni depresiji i imaju manje očekivanja od često prevelikih životnih prohtjeva. Vjera posreduje osjećaj emocionalne zaštićenosti.

Empirijska nam istraživanja pokazuju što je u vjeri to što potiče zdravlje, što je spasonosno. No upućuju također na činjenicu da postoje oblici vjere koji čovjeka čine bolesnim i otežavaju ozdravljenje. Vjera u Boga koji je strog, koji kažnjava, znade ići toliko daleko da stvara u vjernicima krutost, vodi u strah, depresiju i psihosomatske smetnje. Nastojanje oko tjelesnoga zdravlja pokazalo je da također uključuje također nastojanje za „zdravljem duše“; jedno je od drugoga neodvojivo. Prirodoslovna istraživanja upućuju na put povratka u biblijsko jedinstvo tijela i duše i na uvjerenje da vjera čovjeka čini zdravim. Pokazalo se također da želja za zdravljem vodi prema temeljnim elementima življenoga kršćanstva. Kršćanska vjerska praksa zapravo je zdravstvena praksa. Nužno je ponovno otkriti izgubljenu terapijsku dimenziju vjere.

Neshvatljivo je da bi kršćanstvo 2000 godina tapkalo u neznanju i tami, i da nije svjesno da ga Isus Krist, Dobri pastir, vodi i da o njemu ovisi zdrava slika kršćanskoga života. „Rane duše“ postoje od trenutka otkada je čovjek postao „grešno stvorenje“, otkako se kao stvorenje „odvojio“ od Stvoritelja (usp. Post 1 – 2). To su početna „traumatska iskustva“ („Adame, gdje si“?). Dovoljno je prisjetiti se samo Mojsija. Što bi psihijatar sve mogao ustanoviti u njegovu životu: u ranome djetinjstvu tolike „duševne rane“; majčin strah da će dijete (Mojsije) biti ubijeno, ostavlja ga u košari u rijeci Nilu, razapet između majke Izraelske i pomajke Egipćanke… (usp. Izl 2). No „duševne boli“ promatrane u duhu Svetoga pisma liječe se „povjerenjem u Boga“, u njemu se nalaze snaga i spasenje. Biblija ne pozna pojmove „duševna rana“ ili „iscjeljenje vlastite slike“. Bog nam je po svojemu Sinu sve darovao: „Ta on ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rim 8, 32); po njemu imamo sve što nam je u životu potrebno (2 Pt 1, 3).

2. Služba iscjeljenja

Služba iscjeljenja zauzima posebno mjesto u karizmatskoj obnovi. Iscjeljitelji poput Johna Wimbera, Reinharda Bonnkea, Yonggija Chaa i drugih privlačili su sve više kršćana. John Wimber (1934. – 1997.) posjedovao je fascinirajuću privlačnost. No to ne znači da ne treba preispitati njegov način djelovanja. Što se dogodilo kod Johna Wimbera pristupanjem karizmatskom pokretu? O njegovu životnom putu možemo čitati u jednom časopisu: „Prije nego je bio tako daleko došao, … njegova supruga (koja se već bila otvorila karizmatskom pokretu), željela je znati posjeduje li on dar iscjeljenja. Jedne noći dok je on spavao, ona uzme njegovu ruku, stavi je na njezino rame koje je bilo zahvaćeno reumom i molila: ’O.k. Gospodine, učini sada!’ Val topline strujio je iznenada njezinim ramenom i John Wimber se probudio, a njegova je ruka bila vruća i pulzivna“ (Sword & Trowel, Nr. 1/1987., 19).

Što reći o ovom načinu iscjeljenja? Ovo više podsjeća na medijalni dodir nego na biblijsko čudo ozdravljenja. Wimber je, dok spava, doslovno medij neke vrste snage duha koja ga kao kanal upotrebljava i prožima. Međutim, duhovne se istine posreduju razumom, a ne osjećajima. Zaobilaženje ili isključivanje razuma znači neuzimanje u obzir osobnosti i čovjekove volje, što je Duhu Svetom sasvim strano. „Power-Healing“ („Snaga liječenja“) bila je misao vodilja evangelizacije kakvu je provodio John Wimber.

Što je karakteristika iscjelitelja i popratnih simptoma? Osjećaj vrućine stara je popratna pojava iscjelitelja duhom, odnosno duhovnih iscjelitelja. Tako Harry Edwards (1893. – 1976.), najznačajniji engleski iscjelitelj duhom, tvrdi da duhovi umrlih ljudi struje kroz njegove ruke. Na pitanje kako on i pacijenti doživljavaju proces iscjeljenja, odgovara: „Prije svega vrućinu – tamo, gdje se ruka položi. I iscjelitelj i pacijent to osjećaju. Kod toga se mora događati nekakav protok energije“ (prema: Kurir /Austrijske dnevne novine/ na temu: „Jenseits der Sinne“, 1983.). Jako se zauzimao za suradnju školske medicine i iscjeljenja duhom. Iscjeljenje duhom stavio je u spiritistički kontekst, zbog čega je dobio naziv „doktor spiritist“.

Pentekostalci i karizmatici pri iscjeljenju na djelu vide izravno Božju snagu. Naglašava se da iskustvo iscjeljenja nastupa ako Bog izlijeva snagu svojega Duha nad čovjekom. Ovdje se vidi dodirna točka s takozvanim iscjeliteljima koji također govore o energiji, često čak o božanskoj. Takozvani duhovni iscjelitelji shvaćaju tu energiju kao način neosobnoga fluida, dok je pentekostalci i karizmatici poistovjećuju s Duhom Svetim. Na karizmatskim masovnim okupljanjima podižu se raspoloženje i uvjerenje da Bog po svome Duhu upravo sada čini iscjeljenje. Spominju se sasvim konkretne bolesti, npr. problem sa želudcem, uzetost, različite bolesti poput raka. Ljudi se nakon toga javljaju i tvrde da su ozdravili. Neki pak tvrde da su izravno doživjeli Božju snagu. U opisivanju ovakvih iskustava često se rabi riječ energija ili toplina. U vezi s tim spominju se i vizije. No to je svakako problematično.

Spomenimo primjer poznatoga katoličkog zastupnika karizmatskoga pokreta Emiliana Tardifa (1923. – 1999.). Porijeklom je bio iz Santo Dominga (Dominikanska Republika). Bio je u Srednjoj Americi provincijal kongregacije misionara Presvetoga srca. Navodno je 1973. godine nakon molitve male skupine vjernika unutar pet dana osjetio potpuno ozdravljenje od teške plućne tuberkuloze. Poslije je primijetio da za vrijeme dok propovijeda ili moli nad bolesnicima, oni osjećaju poboljšanje. Tvrdi se da je uskoro također primio riječ spoznaje, gdje mu se očituje da se u pojedinim ljudima događa iscjeljenje. To je unutar karizmatske obnove izraslo u „službu naviještanja“, što je bilo popraćeno očitim iscjeljenjima. Takvu je službu obavljao u više od 50 zemalja, o čemu je pisao u svojim knjigama. Njegovi su se nastupi održavali po ustaljenom redoslijedu: prije euharistijskoga slavlja prethodilo je dulje vrijeme molitve i uvod s temama: „Zašto smo došli ovamo?“; „Tražimo li doista Krista?“, „Tražimo li ga u njegovim riječima i znakovima?“ Na početku bi Tardif govorio sat vremena; za vrijeme mise održao bi nagovor i nakon pričesti molio bi za prisutne bolesnike i sve koje su „donijeli u svojim srcima“. Kratkim bi riječima sažeo što bi svatko želio iznijeti od svojih potreba i tjelesnih poteškoća pred Gospodina. Nakon toga bi došle riječi spoznaje po kojima bi pojedincima bilo obećano iscjeljenje. „Riječi spoznaje“ izgovarao je pater Tardif:

• Dok smo mi u „pjesmi u jezicima“ molili, primio sam riječ da će ozdraviti više osoba koje boluju od srčane bolesti. Neki osjećaju jake otkucaje srca (tada slijede svjedočanstva).
• Gospodine, ti pomažeš pet osoba koje boluju od raka. One će tijekom mjesec dana osjetiti ozdravljenje i liječnici će to potvrditi. Neke od njih boluju od raka kosti; jedna žena ima rak dojke.
• Pojedinci imaju bolove u kralježnici i leđima; sada osjećaju laganu toplinu kako struju kralježnicom.
• Isus je iscijelio različite osobe koje imaju boli u ramenima; sada bez poteškoća mogu podizati ruke.
• Neke su osobe ozdravile od boli u koljenima.
• Gospodin je sada iscijelio osobe koje su jako patile od bolova želudca. Pojedini osjećaju laganu toplinu u želudcu; Gospodin liječi vaše čireve.
• Ovdje su ljudi koji imaju poteškoća u hodanju, koji se služe štapom, ili čak štakom, ali sada mogu bez poteškoća lagano hodati. Isus sada iscjeljuje. Morate nešto osjećati u nogama. U vašim je srcima želja da ustanete. U Isusovo vas ime molim da sada ustanete i učinite nekoliko koraka bez straha.
• Gospodin iscjeljuje osobe koje su patile od crijevnih bolesti.

Kako tumačiti ove pojave? Ako je kod ljudi uzrok bolesti na psihičkom području, molitvom možda mogu osjetiti trenutačno poboljšanje. Netko poput patra Tardifa nadomješta psihologa, premda na drugi način. No, ako tko doista ima oštećenje kralježnice, sigurno ne može biti izliječen molitvom. Dakle, čisti psihosomatski događaj „samo u glavama“.

Stalno se ističe da su iscjeliteljske snage božanski dar za dobro čovjeka. S pravom se nameće pitanje što ovaj javni medij ima s kršćanskim iscjeliteljima? Tema iscjeljenja domena je pentekostalnoga i karizmatskoga pokreta. Njihovi se zagovornici pozivaju na Isusovo slanje dvanaestorice, odnosno sedamdesetdvojice učenika u smislu legitimnosti naloga iscjeljenja. Kao podloga tomu navode se ulomci iz evanđelja: Matej (10, 5 – 10), Marko (6, 7 – 13) i Luka (9, 1 – 6; 10, 1 – 12). No nije dovoljno samo navesti određena mjesta Svetoga pisma nego ih treba staviti u kontekst i tako iz njih iščitati poruku. Jasno je da se ovdje ne možemo iscrpno baviti znanstvenom analizom i razlaganjem konkretnih tekstova, ali ćemo pokušati na kratkom prikazu rasvijetliti kako je nužno uzeti u obzir podudarnosti i razilaženja u izvješćima evanđelja. Ovdje donosimo takozvani sinoptički pregled, to jest paralelan pogled na tekst o slanju dvanaestorice. Ono što se na prvi pogled vidi, u Ivanovu evanđelju o tome nema ništa. Temeljni nam je tekst ovdje Marko kao najstarije evanđelje, a Matej i Luka imali su ga za podlogu i preuzeli su njegovo izvješće, te još dopunili njihovim posebnim izvorom tzv. „izreke“ (Q). Kurzivom je označeno u čemu se podudaraju, iz čega se očito vidi da svaki ovu temu obrađuje na njemu svojstven način. Drugim riječima, svatko od njih prenosi poruku iz svoje situacije i onoga što je važno za njegovu zajednicu, odnosno čitatelje.

3. Slanje apostola (Mt 9,35; 10,1. 7–11.14; Mk 6,6b–13; Lk 8,1; 9,1–6)

Mt 9, 35; 10,1.7–11. 14	Mk 6, 6b – 13	Lk 8, 1; 9, 1 – 6
9,35 I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.	6,6b Obilazio je selima uokolo i naučavao.	8,1 Zatim zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjem.
10,1 Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.	7 Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.	9,1 Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesne.
5 Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: „k poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite!		2 I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike.
9 Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, 10 ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.“	8 I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, 9 nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.	3 I reče im: „Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!
11 “U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete.	10 I govoraše im:„kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete.	4 U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite.
14 Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu.	11 Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“	5 Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.“
8 Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“	12 Otišavši, propovijedali su obraćenje, 13 izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.	6 Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

Marko 6, 6b – 13: Isus izabire dvanaest (grč. dodeka) učenika koji će poslije biti istinski apostoli (6, 30; grč. apostoloi: „poslanici“, „izaslanici“). Oni trebaju biti s njime i biti izaslani: I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati (Mk 3, 14). Isus, za razliku od židovskih učenika koji kod rabina studiraju Toru (Zakon), poziva dvanaestoricu (usp. Mk 3, 13 – 19) i uvodi u život i nasljedovanje. Oni su „oči i uši“ Isusova djelovanja prije i nakon Uskrsa, svjedoci povijesnoga Isusa od krštenja do uskrsnuća: Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća (Dj 1, 21 – 22). Na početku je ključno zajedništvo s Isusom i tek onda slijedi prenošenje vlasti u smislu opunomoćenja kao njegovi poslani suradnici. Očito je da Isus želi dvanaestoricu nasloniti na dobra vremena dvanaest plemena Izraelovih, kao izvornu proročku viziju konačnih vremena. U Isusovo vrijeme već odavna ne postoji dvanaest plemena Izraelovih, nego samo plemena Juda, Benjamin i polovica Levijeva. Pozivanjem dvanaestorice Isus namjerava ponovno okupiti raslojeni Izrael. Imajući u vidu duboku povijesnu simboliku, Isus svjesno okuplja dvanaestoricu iz različitih skupina ondašnjega židovstva (carinika Mateja, ribara Šimuna – Petra) kako bi na taj način pokazao okupljanje svih Izraelaca. Želi pokazati znak nade u ponovno uspostavljanje Izraela, poput Jakova i njegovih dvanaest sinova (usp. Post 29, 31– 30; 35, 21 – 26; 49, 1 – 28; Izl 24, 4), i u vrijeme Sudaca do kralja Davida i Salomona.

Nakon što su dvanaestorica nakon svojega izbora (Mk 3, 13 – 19) bila stalno s Isusom na putu, sada ih šalje kao glasnike „dva po dva“ ljudima po cijelom Izraelu. Svjesno ih šalje po dva (usp. također 11, 1; 14, 13; 16, 12) jer to predviđa židovsko pravo svjedočenja, a, osim toga, dvojica se mogu bolje međusobno potpomagati. Ovakva se praksa nastavlja također na prvom misionarskom putovanju: Barnaba i Pavao, odnosno Pavao i Sila, Barnaba i Ivan zvani Marko (Dj 13, 2 – 15, 41). Kao što je već u pozivu dvanaestorice najavljeno (Mk 3, 14 – 15), Isus ih prije nego što će ih poslati oboružava vlašću (3, 15; 6, 7c) nad nečistim dusima (usp. 1, 23. 26. 27; 3, 11. 30; 5, 2. 8. 13; 7, 25; 9, 25) i osposobljava ih da djeluju spasenjski djelom i riječju (6, 12 – 13). Dobivaju vlast liječiti i poučavati kao što je u Isusu bila djelotvorna. Izaslanjem dvanaestorice učenici nastupaju u Isusovo slanje i time postaju u pravome smislu riječi apostoli (6, 30), poslani.

Upućivanje na opremu što trebaju sa sobom ponijeti upućuje zapravo na misionarsku praksu: ni kruha, ni torbe, ni novca, ni dviju haljina. Sve to upućuje na rigoroznu praksu rane Crkve. Marko nadilazi praksu helenističkih putujućih proroka zapovijeđu apsolutnoga odricanja od posjedovanja bilo čega, i to zahtjevom za jednostavnošću u hrani i odjeći. Dopušteno je nositi samo štap što ga misionari upotrebljavaju za obranu u opasnosti od zvijeri i sandale koje su prikladnije na dugom putovanju od čvrste i teške obuće. Marko je ipak u svojemu zahtjevu blaži od Mateja (10, 10) i Luke (9, 3), koji zahtijevaju da ne nose „ni obuće, ni štapa“, što je bilo nezamislivo.

U izravnom govoru spomenuto „kućno pravilo“, da, kad uđu kamo u kuću, u njoj ostanu, upućuje na činjenicu lošega iskustva putujućih misionara. Otresti prah ispod nogu odnosi se na prijetnju sudom onima koji nisu spremni na obraćenje (r. 12.). Zaključna primjedba o ostvarenju naloga sa strane učenika posebno je bitna: Propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali (Mk 6, 12 sl.). Autor Markova evanđelja očito je htio naglasiti da je propovijed misionara zapravo nastavak Isusove propovijedi. Da su izgonili zloduhe i liječili nemoćne, znak je da učenici stoje i djeluju u nasljedovanju svojega Učitelja, Isusa. Dao im je udio na svojemu poslanju i moći. Uspjeh njihova propovijedanja i djelovanja očit je u mnogim izgonima zloduha i ozdravljenjima.

O mazanju uljem (r. 13.) u evanđeljima susrećemo samo ovdje, što je dovelo do ozdravljenja bolesnih. Ulje je cijenjeno u židovstvu i helenizmu kao čudesno i iscjeliteljsko sredstvo (usp. Iz 1, 6; Lk 10, 34: milosrdni Samarijanac). Teško je sa sigurnošću reći što je ovdje posrijedi. Možda se u zajednici običavalo mazati bolesnike uljem, što je dobro djelovalo na bolesno tijelo. No ovdje ne može biti govora o mazanju i oproštenju grijeha u smislu Jakovljeve poslanice 5, 14 – 16. Iscjeljenja bolesnih i izgonjenje zloduha snagom Božjom znak su dolaska kraljevstva Božjega.

Snaga ozdravljati bolesne i izgoniti zloduhe Isusova je moć. On je daje učenicima da bude od koristi drugima; ne njima na osobnu korist. U tome leži iscjeliteljska snaga Crkve. Isusovim uskrsnućem to postaje stvarnost, što je svojim učenicima darovao jednom i jedinstveno: jednom da dalje ide dok vrijeme traje, jedinstveno da ne izgubi na kvaliteti, nego da se uvijek ista milost daruje. U iscjeljenjima i egzorcizmima na jednoj strani medalje dolazi do izražaja ono što su na drugoj oproštenje grijeha i otkupljenje: krštenje, sakrament pomirenja i euharistija. Učenici, doduše, dobivaju Isusovu moć, ali oni nisu Isus. Oni nisu ti koji spašavaju. Oni mogu samo svojim slabim snagama učiniti da Isus djeluje snagom Duha. To često ne uspijeva jer su malovjerni, žele djelovati vlastitim proračunom, a ne u Isusovo ime. Molitva je jedini put koji Isus preporučuje: „kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: ’kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?’ Odgovori im: ’Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom’“(Mk 9, 28 sl.). Učenici moraju računati s njihovim zatajenjem, njihovom nemoći. Upravo kada su toga svjesni, postaju jaki, kako to sv. Pavao svjedoči vlastitim primjerom: „Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ’Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 8 – 10). Radi bolesnih i opsjednutih, kojima trebaju donijeti Božju pomoć, učenici moraju priznati svoju slabost, svoju vlastitu ovisnost o Isusu, samo im to daje snagu.

Da je Isus izaslao svoje učenike (ne dvanaestoricu!), povijesno je prijeporno. Činjenica je da je Marko preuređenu tradicionalnu građu o Isusovu slanju dvanaestorice shvatio kao model misija rane Crkve. Štap, sandale i način zadržavanja u kućama popratne su stvari iz Isusova ponašanja, što je Marko prilagodio kršćanskim misijama u njegovo vrijeme. Dvanaestorica su poveznica između Isusa i ranokršćanske zajednice; kontinuitet je osiguran između Isusova kruga i zajednice učenika. To se jasno vidi iz zahtjeva za obraćenje, što seže od Ivana Krstitelja (Mk 1, 4), preko Isusa (Mk 1, 15), i sada do učenika.

Matej 10, 5 – 11: povijest nastanka ulomka o slanju dosta je složen. Pogled na gore prikazani „sinoptički pregled“ upućuje na različite tragove predaje, što je Matej kompozicijski povezao. On poseže za Markovom tradicijom (Mk 6, 6b – 13), a dostupan mu je vjerojatno i drugi zaseban izvor. Sva trojica – Matej, Marko i Luka – spominju slanje dvanaestorice. Luka, osim toga, pozna još jedno slanje prema kojemu Isus šalje 72 učenika (Lk 10, 1 – 16).

Nakon što su učenici k Isusu „išli u školu“ (Mt 5 7) i naučili kako on djeluje, Isus ih šalje da šire Radosnu vijest (Mt 10, 5 – 11). Ovomu prethodi proslov koji upućuje na nužnost slanja: Tada reče svojim učenicima: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molimo dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 37 – 38; usp. Lk 10, 2). Težište leži na slanju, što se jasno vidi ponavljanjem formule slanja (Mt 9, 38; 10, 5. 16). Dvanaestorica simboliziraju Isusov zahtjev i hrabrenje da se okupi cijeli Izrael kako bi ponovno uspostavio narod Božji u njegovoj cijelosti. Ovo ograničenje djelovanja vezano samo uz Izrael (r. 5.) najvjerojatnije se odnosi na preduskrsno vrijeme. Dvanaestoricu ne šalje poganima ili u Samariju, nego izgubljenim ovcama Izraela. Ovo iznenadno ograničavanje na Izrael djeluje nelogično ako imamo u vidu poslijeuskrsno, univerzalno misionarsko poslanje na kraju Matejeva evanđelja (Mt 28, 19 sl.).

Matej unosi svoj koncept povijesti spasenja, naime, Židovi imaju i dalje prednost u smislu kao model misioniranja pogana. Oni nisu dva suprotstavljena bloka, nego jedno proizlazi iz drugoga. Ono što je s Isusom i učenicima započelo prije Uskrsa, sada se nastavlja misijskim djelovanjem među poganima. Matejeva je zajednica utemeljena iz ranijih Židova i pogana. „Izgubljene ovce“, naime „dom Izraelov“ naslanja se na sliku spomenutu u Mt 9, 36 o „ovcama bez pastira“. Ovce koje lutaju i koje su raspršene, tema su već u Starom zavjetu (usp. Iz 53, 6; Jer 23, 2 sl.; Ez 34, 12; Zah 13, 7). Također „dom Izraelov“ stari je izričaj za narod Božji (Izl 16, 31; 2 Sam 1, 12; Jer 5 31, 31; Dj 2, 36; Heb 8, 8. 10).

Matej ovaj evanđeoski ulomak koncipira trodijelno:

• Mt 10, 8
  temeljna rečenica: evanđelje je besplatno

• Mt 10, 10a
  pravila na putu: odricanje od skrbi

• Mt 10, 10b
  podloga: gostoprimstvo slušatelja.

Ova jednostavna struktura pokazuje da slanje nije neodgovorno, nego dobro isplanirano i odgovorno. Uočljivo je što učenici ne smiju sa sobom nositi:

• pričuvu novca
• putnu torbu (u kojoj se nosi hrana ili odjeća), što upućuje na jednostavnost putnika
• dvije haljine: upućuje na veliku oskudicu
• odreći se čak sandala: dijeliti život s najsiromašnijima
• odreći se štapa: znači odreći se udobnosti i zaštite.

Ovi su zahtjevi još stroži nego kod Marka. Matej slanje učenika naslanja strogo na Isusovo siromaštvo: I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: „Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.“ Kaže mu Isus: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8, 19 sl.). Isus nije siromašan stoga što prezire novac, nego zato što ga ne treba: niti da se s drugima u tome nadmeće, niti da se brine za opstanak. Nije alergičan na novac, nego stavlja naglasak na karitativno ophođenje s novcem. U novcu se krije velika opasnost ako ga se pobožanstveni, ali velika mogućnost ako se ispravno uloži: za one koji su ugroženi i u velikoj neimaštini, tada sa sobom nosi nebesku nagradu. Isusovi učenici trebaju biti siromašni kao što je Isus siromašan. Naime, trebaju „sve ostaviti“ da bi dobili stostruku nagradu (Mt 19, 27 – 30; usp. Mk 10, 28 – 31). Učenici siromaštvom prihvaćaju Isusovo siromaštvo jer u nasljedovanju dijele njegov život, kako na putu u Jeruzalem do njegove smrti na križu, tako i na misijskom putovanju naviještajući Radosnu vijest. Siromaštvo koje dijele s Isusom slobodno je prihvaćeno. U materijalnome smislu to je siromaštvo trenutačno, u duhovnom je smislu trajno (Mt 5, 3).

Zanimljive su upute o zadržavanju u gradovima, selima i kućama (r. 11.). Nalog je da trebaju ostati u mjestu, a ne lutati uokolo. Možda se u pozadini krije loše iskustvo s ljudima. Ne znači da je bilo veliko oduševljenje svagdje gdje su se učenici pojavili i naviještali Radosnu vijest. Sigurno je bilo prihvaćanja, ali i odbijanja. Tradicionalni pozdrav šalom koji učenici/misionari donose znači mir i blagoslov za one koji ih prime (usp. Post 27, 27 – 29. 38 – 40). Naprotiv, ako ne bude prihvaćen, slikovito je izrečeno što trebaju učiniti: prašinu otresite sa svojih nogu (r. 14.). To je nenasilan čin distanciranja (usp. Mk 6, 11; Lk 9, 5; 10, 10sl.). Često se ovo tumači kao gnjev i prijezir. No to se ne podudara s misijom mira. Ova je gesta zapravo simbol da učenici tamo gdje nisu dobro došli, ne žele ništa uzeti. Oni koji ih ne prihvate i odbiju, izlažu se sudu Gospodnjem: „Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji negoli gradu tome“ (Mt 10, 15). Zanimljivo je da Matej u ovome kontekstu ne preuzima iz Markove podloge (Mk 6, 12) poziv na obraćenje. Odbijanje pozdrava „mira“ upućuje na teško stanje poslijeuskrsnih misija, o čemu svjedoči daljnji tekst Mt 10, 16 – 23 i Mt 10, 24 – 42.

Luka 9, 1 – 6: Luka se drži Markove podloge (Mk 6, 6b – 13), ali u nju unosi svoje naglaske. Pogledajmo kako to izgleda.

Lk 9, 1/Mk 6, 7: kod Marka su dvanaestorica poslana „dva po dva“, Luka to ispušta (ali zato će to spomenuti u 10, 1). Kod Luke su učenici oboružani ne samo vlašću (grč. eksousia) nego i moći (grč. dynamis). Bez vlasti i moći učenici ne bi mogli djelovati. Ovo opskrbljivanje ima svoj smisao, naime, vlast omogućuje izgon demona (grč. daimonia), zloduha, a moć da liječe bolesne.

Kod Marka učenici su gospodari samo nad nečistim dusima (grč. tôn pneumatôn tôn akathartôn), kod Luke nad svim zlodusima i liječenje bolesnih. Grafički to izgleda ovako:

Marko	Luka
1 dar: vlast	2 dara: moć i vlast
1 zadatak: vlast nad nečistim dusima	2 dara: moć i vlast nad svim zlodusima i liječenje bolesnih

Lk 9, 2: Nema usporedbe s Markom. Riječ je o ponavljanju i konkretiziranju zadatka: „propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike“. Izričaj „kraljevstvo Božje“ (grč. bazileia tou theou) u ovom je kontekstu jezgra teksta. Ova su dva elementa znak dolaska kraljevstva Božjega u ovaj svijet. Propovijedanje i liječenje bolesnih jednako su valjana motrišta misionarskoga djelovanja. Učenici su poslani u Božje i Isusovo ime liječiti bolesne.

Lk 9, 3/Mk 6, 8 sl.: kod Luke je „zapovijed“ (imperativ) učenicima što mogu ponijeti na put, kod Marka je to „preporuka“. Luka ispušta „štap“ i „sandale“, a „torbi“ daje prednost pred „kruhom“. Zabrana nošenja novca kod obojice je na četvrtom mjestu, ali je različito izraženo: Marko spominje „novac“ (grč. halkon), a Luka „srebro“ (grč. argyrion). Zabrana nošenja dviju haljina je kod Luke drukčije formulirana, ali sadržajno je jednaka.

Lk 9, 4/Mk6, 10: što se tiče pravila smještaja i ponašanja u kućama, Luka se dobrano podudara s Markom.

Lk 9, 5/Mk 6, 11: Luka ispušta dio: te vas ne poslušaju. Teško je reći zašto to čini. Možda mu se čini da je to već sadržano u činjenici neprihvaćanja i ne vidi potrebu to opširnije tumačiti. Ako budu odbijeni, uputa je kod obojice ista: izići odande, stresti prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih. Učenici se trebaju ponašati tako kao što to čine Židovi napuštanjem poganskoga kraja, koji su smatrali nečistim. Prašina se stresa zbog toga što se ne želi ništa imati s ljudima toga grada. Prašina je opterećujući znak na konačnom sudu protiv onih koji nisu prihvatili poruku kraljevstva Božjega.

Lk 9, 6/Mk 6, 12sl.: Luka je napuštanje grada opisao detaljnije od Marka, ali su sadržajno oba navoda istovjetna. No opis liječenja je obrnut. Luka govori općenito da su učenici liječili posvuda, dok Marko detaljnije navodi u čemu se liječenje sastojalo: izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem. Bitna razlika u ovome, 6. retku kod Luke jest da ispušta kod Marka (r. 12.) sadržaj propovijedi učenika: obraćenje (grč. metanôsin). Prema Marku sadržaj je propovijedi poziv na obraćenje, na promjenu, zaokret u životu. Kod Luke učenici obilaze „navješćujući“ (grč. euaggelizomenoi), što se može shvatiti da su naviještali Radosnu vijest. Razlika je svakako u tome što Marko naglasak stavlja na poziv na obraćenje, a Luka na naviještanje Radosne vijesti (evanđelja).

Prema Luki, učenici imaju zadatak navijestiti da je nastupilo kraljevstvo Božje (grč. bazileian tou theou), i to se očituje liječenjem bolesnika. Prema Lukinu opisu, nema učeničkog naviještanja bez uključivanja liječenja. To bi značilo da je liječenje znak prodora kraljevstva Božjega. Kad je riječ o liječenju, u ovome kratkom Lukinu tekstu ne pojavljuje se samo jedan pojam za bolest/liječenje nego njih više:

9,1	therapeuo	liječiti	glavni izričaj za postupak liječenja
9,2	iaomai	liječiti, ponovno uspostaviti	drugi izričaj za postupak liječenja
9,2	astheneia	slabost/ nemoć	misli se na čovjekovu zdravstvenu slabost, ali može stajati i za duševnu i gospodarsku nemoć

U Lk 9, 2 pojavljuje se rijetko upotrebljavani pojam „liječiti / ponovno uspostaviti“ (grč. iaomai) povezan sa „slabost/nemoć“ (grč. astheneia). U drugim se redcima uporabljuje pojam „liječiti“ (grč. therapeuo; od toga i naš izričaj terapija!).

Pojmovi therapeuo i iaomai označuju u evanđeljima i Djelima apostolskim iscjeliteljsko djelovanje Isusa i njegovih učenika: 35 puta kod Mt, Mk i Lk, jedanput kod Ivana i 4 puta u Djelima apostolskim. Znakovito je da se pojam therapeuo pojavljuje u ulomcima u kojima evanđelisti uopćeno prikazuju Isusov nastup, ili gdje opisuju Isusov nalog učenicima. To znači da su se evanđelisti poslužili pojmom therapeuo u svojemu redakcijskom uratku. Osim toga, therapeuo ima očito prednost pred pojmom iaomai. Važno je da therapeuo ne stoji samo u vezi s iscjeljenjem tjelesnih bolesti nego također za liječenje opsjednutih. Prema tome, uporaba pojma therapeuo ima u vidu iscjeljenje tjelesnih i duševnih slabosti (Lk 9, 1). Dakle, stoji u vezi s „iscjeljenjem bolesti“ i također „iscjeljenjem bolesnika“. Međutim, pojam iaomai samo je u vezi s „liječenjem bolesnika“ (Lk 9, 2).

4. Misijski nalog uskrsloga Krista učenicima: (Mt 28, 16 – 20; Mk 16, 14 – 18; Lk 24, 36 – 38. 46 – 49)

Kako izgleda misionarski nalog uskrsloga Krista učenicima, može se iščitati iz evanđeoskih ulomaka: Mt 28, 16 – 20; Mk 16, 14 – 18; Lk 24, 36 – 38. 46 – 49. Ovo je potrebno posebno razložiti zbog ekskluzivnoga prizivanja pentekostalaca, što su onda od njih zdušno preuzeli karizmatici, da će u Isusovo ime „izgoniti zloduhe, novim će jezicima govoriti, zmije uzimati, … na nemoćne će ruke polagati, i bit će im dobro“ (Mk 16, 17 sl.). Zanimljivo je da ispuštaju izričaj: „i popiju li što smrtonosno, ne, neće im naškoditi“ (r. 18.)! Iz usporednoga (sinoptičkog) prikaza teksta očito je da svako evanđelje ima vlastiti završetak i da se uopće ne podudaraju.

Mt 28,16–20	Mk 16,14–18	Lk 24, 36– 38.46–49
Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše.  Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“.	Napokon se ukaza Jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro“.	Dok su oni o tome razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?“ te im reče: „Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučem u Silu odozgor.“

Marko 16, 15 – 18: ovo je završetak Markova evanđelja. Ovdje bi se trebalo osvrnuti na završetak Markova evanđelja koji je prijeporan. Naime, Mk 16, 15 – 20 izvorno nije pripadao tekstu Markova evanđelja. Iscrpno bi nas obrazloženje odvelo preširoko, čime ne želim opterećivati, nego samo ukratko dati nekoliko natuknica radi pojašnjenja poruke za kojom tragamo. Crkveni oci Euzebije i Jeronim svjedoče da Markovo evanđelje završava s Mk 16, 8; dakle, sa strahom žena. Ovaj izvorni završetak evanđelja koji je navodno završavao praznim grobom, a ništa ne govori o Isusovu ukazanju, nije bio zadovoljavajući, tako da je tekst dobio dva oblika: jedan kraći završetak (Mk 16, 8) i jedan duži (Mk 16, 9 – 20). Taj, duži tekst preuzima tradiciju Ivanove i prije svega Lukine predaje, u što pripada i pripovijest o Isusovu uzašašću (usp. Lk 24, 51; Dj 1, 9 – 11). Pojavljivanje Mariji Magdaleni naslanja se na Iv 20, 1. 11 – 18, dok se spominjanje dvojice učenika kojima se Isus ukazao u „drugome obličju“ upućuje na učenike na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13 – 35). Marija Magdalena predstavljena je kao žena iz koje je Isus istjerao sedam zloduha (r. 9; usp. Lk 8, 2). Autor dužega završetka, umjesto onoga postojećega Mk 16, 7, gdje se spominje tradicija uskrsnuća objavljivanjem Petru (usp. 1 Kor 15, 5, Lk 24, 34), poseže za Ivanovom tradicijom o Mariji Magdaleni, tako da su se obje tradicije našle u kanonskom evanđelju.

Mk 16, 9 – 20 oblikovan je kao vlastiti tradicijski ulomak i dodan tek u 2. st. (usp. Irinej lionski, Adv Haer III, 10, 6) kao završetak onomu kraćemu (Mk 16, 8). Promatrano kronološki, izvješća o ukazanju s praznim grobom imaju bolji smisao. Dodavanjem ovoga, dužega ulomka, nastaje nepovezanost između triju žena koje bježe s groba (16, 1) i Marije Magdalene koja sama nastupa, koju nanovo predstavlja kao da nije prije spomenuta (16, 9). Već na temelju ovoga krpanja i nesklada teksta moguće je ovaj kratki ulomak Mk 16, 9 – 20 lako razgraničiti. On se sastoji od triju scena, svaka je uvedena navođenjem vremena gdje i kada se ukazanje događa (Mk 16, 9 – 11; 12 – 13; 14 – 16). Ovaj, dodatni tekst želi uskrsnu poruku pogurati u središte teološkoga promišljanja i kao takav stoji u tradiciji Lukina i Ivanova pripovijedanja uskrsnoga događaja. Premda naknadno dodan, taj tekst određena je poveznica Markove teologije. Naime, čitatelji su se bez toga teksta našli suočeni samo s porukom praznoga groba. Mogli su poput jedanaestorice, povjerovati onima koji su uskrsnuloga Isusa vidjeli, barem dok ga nisu i sami osobno susreli.

Na početku se nalazi nalog uskrsloga Gospodina upućen jedanaestorici – bez naslova apostoli – da idu po svem svijetu propovijedati svemu stvorenju (r. 15.). Uočljiv je svakako ovaj dvojaki nalog: (1) po svem svijetu treba propovijedati evanđelje, i (2) svemu stvorenju. Budući da im se Uskrsli ukazao i opet ih primio u službu, njihova je nevjera prevladana. Sadržaj njihova naviještanja jest „evanđelje“ (grč. keriksate to euaggellion). Reakcija na to trebala bi biti vjera ili nevjera. Vjera uključuje spremnost primiti krštenje. Ovo je međusobno nerazdvojno povezano i vodi spasenju na konačnom sudu, naprotiv, nevjera u propast (r. 16.).

Budući da se pentekostalci i karizmatici (mnoge sekte i krivovjerci, među njima također montanisti, gnostici, mormoni, novi apostoli, neognostici…) ekskluzivno pozivaju na znakove i čudesa spomenuta u Mk 16, 17 – 18 kao uporištu također njihova „čudesnoga djelovanja“, nužno je posebnu pažnju posvetiti ovomu tekstu. No prije nego što se posvetimo samome tekstu, treba reći da je za Markovo evanđelje neuobičajeno najavljivanje znaka, na što reagira i sam Isus: „Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: ’Zašto ovaj naraštaj traži znak? Kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak’“ (Mk 8, 11 – 12). Naprotiv, ovdje se u zaključnom dodatku (Mk 16, 17 – 18) spominje pet znakova koji će pratiti one koji uzvjeruju. Zanimljivo je da svi imaju svoju usporedbu u Djelima apostolskim: izganjati zloduhe (usp. Dj 16, 16 – 18), novim jezicima zboriti (Dj 2, 1 – 11), zmije uzimati (Dj 28, 3 – 6), na nemoćnike ruke polagati (Dj 3, 1 – 10; 9, 31 – 35; 14, 8 – 10; 28, 8 sl.). Popiti nešto smrtonosno nema izravnu usporedbu, ali se autor mogao možda oslanjati na usmeno pripovijedanje. Pogledajmo njihovo pojedinačno značenje.

a) Demoni: u antici su demoni slovili kao negativne, osobne snage. Nečisti zlodusi mogli su ući u čovjeka kroz otvorene dijelove tijela: usta, nos i uši. Ovladali bi njime, postao bi njihova žrtva i izgubio bi kontrolu sam nad sobom. Ako bi se uspjelo demona prognati iz tijela, protjerati ga iz njegova osvojenoga područja, dotična bi osoba bila slobodna i mogla je dalje normalno živjeti.

Od samoga početka naviještanje Radosne vijesti (evanđelja) o pojavku kraljevstva Božjega povezano je s izgonjenjem zloduha. Isus je sam oslobodio čovjeka od nečistih zloduha (Lk 11, 20). Jedna od oslobođenih bila je Marija Magdalena (Mk 16, 9). No Mk 16, 17 ne pretpostavlja nužno izgonjenje zloduha u Lukinoj tradiciji, što slovi kao poslijeuskrsno preuzimanje Isusove službe, premda u drukčijim okolnostima: „A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, sve bi ozdravljali“ (Dj 5, 16; usp. također 8, 8; 16, 16 – 18). Najavljivanje u Mk 16, 17: „A ovi će znakovi pratiti“, protivi se pripovijedanju Markova evanđelja ako ga shvatimo kao pogled u budućnost u razgraničenju na djelovanje dvanaestorice u Isusovo vrijeme. Naime, već je u Mk 3, 14 – 15 opisana zadaća dvanaestorice tako da će biti kod Isusa i propovijedati kao izaslanici, kao i izgoniti zloduhe. Mk 6, 12 – 13 nakon ovlaštenja dvanaestorice u Mk 16, 7 utvrđuje uspješno ostvarenje ovoga naloga.

b) Zboriti novim jezicima: ovdje nije riječ, govoreći laički, o nužnom tumačenju nerazumljive glosolalije (usp. 1 Kor 14, 9 – 19), nego se naslanja na čudesni događaj na Pedesetnicu/Duhovo (Dj 2, 1 – 11). Oni koji su bili ispunjeni Duhom govorili su u svim mogućim jezicima, neovisno o podrijetlu i materinskom jeziku, a oni koji su ih uokolo slušali razumjeli su ih (Dj 2, 6. 8). Ako Mk 16, 17 ovaj znak smješta u budućnost, tekst se drži kronologije Djela apostolskih. Ovaj „govor u novim jezicima“ trebao bi ovim dodatkom Markovu evanđelju poslužiti univerzalnosti naviještanja.

c) Zmije uzimati: budući da zmije mogu biti otrovne i ujed stajati života, u antici su ih izbjegavali, kao i mi. Tko bi se usudio hvatati zmije, taj je morao biti hladnokrvan ili imati posebnu zaštitu. Mk 16, 18 kao da preuzima Gospodinovo davanje vlasti sadamdesetdvojici učenika kod Luke: „Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljskoj i ništa vam neće naškoditi“ (Lk 10, 19). Možda Markov tekst ima u motrištu također Dj 28, 3 – 6, gdje se govori o slučaju ugriza zmije. Pavao, doduše, ne uzima zmiju sa zemlje, nego je doživio da mu se zmija omotala oko ruke dok je ložio krijes. No ovo se dobro uklapa u kontekst Markova dužega zaključka, kada se u Djelima apostolskim na spominjanje zmije također naslanja iscjeljenje bolesnika Pavlovim polaganjem ruke (Dj 28, 7 – 9).

d) Popiti nešto smrtonosno: nakon svladavanja prirodnih opasnosti, slijedi najava navjestiteljima da im neće nauditi ako popiju nešto „smrtonosno“ (grč. thanasimon). U novozavjetnim spisima ne nalazimo sličan primjer u kojemu bi bilo riječi o otrovnom napitku.

Najpoznatija žrtva u antici bio je Sokrat koji je vjerojatno popio čašu „kukute“. Protiv filozofa je bio pokrenut proces jer je naviještao tuđa božanstva. Luka je taj slučaj primijenio na Pavla u Dj 17, 18 koji je u Ateni izbjegao takav proces, jer mu se prigovaralo: „Dobacivali mu i neki od epikurejaca i stoičkih filozofa. Jedni su govorili: ’Što bi htjela reći ta čavka?’ Drugi pak: ’Navješćuje, čini se, neke tuđe bogove.’ Jer navješćivaše Isusa i uskrsnuće.“ Opasnost u vezi s naviještanjem za učenike nije bila prošla, naprotiv, Petar i Pavao bili su već umrli za vjeru.

Ovdje bi trebalo uzeti u obzir također znamenja koja je Mojsije izveo pred narodom (usp. Izl 4, 8. 9. 17. 28. 30; 7, 3. 9) da bi ga doveo do vjere, zatim pred faraonom čije je srce bilo otvrdnulo (usp. Izl 4, 21; 7, 3. 22) da bi ga uvjerio u Božju moć. Kao prvo znamenje Mojsije je bacio svoj štap na zemlju koji se pretvorio u zmiju. Tek kad ju je uhvatio za rep, postala je ponovno štap (usp. Izl 4, 3 – 4). Mojsije i Aron izvode čudesne znakove na Gospodinov nalog pred okorjelim faraonom:

Kad faraon zatraži od vas da izvedete kakvo znamenje, ti reci Aronu da uzme svoj štap i baci ga pred faraona, i štap će se pretvoriti u zmiju. Dođu Mojsije i Aron pred faraona i učine kako im je Gospodin naredio. Aron baci pred faraona i njegove sluge svoj štap, koji se pretvorio u zmiju. Zovne faraon mudrace i vračare. I zaista egipatski vračari svojim vračanjem učine isto: svaki baci svoj štap, koji se pretvori u zmiju. Ali Aronov štap proguta njihove štapove. Faraon bijaše tvrdokorna srca: ne htjede poslušati Mojsija i Arona, kako je Gospodin i kazao (Izl 7, 9 – 12).

Teško je reći koliko je ova starozavjetna tradicija imala utjecaja na Markov tekst. Kod Marka jedanaestorica ne uzimaju samo štap u ruku koji se pretvara u zmiju nego oni uzimaju zmije. Kontekst i uloga znamenja su koji upućuju na razmišljanje o starozavjetnoj suvislosti. Kao kod Mojsijeva nastupa, znamenja prate naviještanje riječi Božje. Oni trebaju voditi tomu da zajednica dođe do vjere i da se okorjela srca omekšaju.

e) Na nemoćnike ruke polagati: osim izgonjenja zloduha, djelovanje jedanaestorice obilježava iscjeljivanje nemoćnih. Svijet je zdrav tamo gdje vlada vjera u Krista. Iscjeljivanje polaganjem ruku u Mk 16, 18 jezično je usko vezano uz Mk 6, 5. Zbivanje kao takvo nalazi se također u Lukinu dvodjelu: „O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih“ (Lk 4, 40; usp. 13, 12 – 13; Dj 28, 28 – 29). No prisjećanje na Isusovo slanje učenika (Mk 6, 7 – 13), koji su „izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali“ (r. 13.), ovaj koncept o iscjeliteljskom djelovanju očito je preuzet u Mk 16, 17 – 18, i to kao produžena ruka uskrsnuloga Krista nakon uzašašća. Znamenja pak koja se spominju u redcima 17. – 18. „pratit će one koji uzvjeruju“ i oni će u ime Isusovo „izganjati zloduhe, novim jezicima zboriti… na nemoćnike ruke polagati“ i iscjeljivati. Pentekostalci i karizmatici upravo se na to pozivaju i smatraju da su „posebno obdareni“ činiti ista djela. Odnosi li se to baš na svakoga krštenika i za sva vremena? Ili je to ipak Božji „milosni dar“ koji daruje komu hoće i kada hoće?

Da odgovor bude što zamršeniji, tomu pridonosi redak 20.; u njemu su sažeti nalog i odgovarajuće držanje, ne onih koji uzvjeruju, nego jedanaestorice. Jedanaestorica propovijedahu posvuda (grč. pantahou), što se podudara s Mk 16, 15 („po svem svijetu“!). Njihovo propovijedanje Uskrsnuli će popratiti djelotvornim znamenjima. Tako se radosna vijest o uskrsnuću Isusa Krista, koji živi, premda je umro, širi po cijelome svijetu.

Matej 28, 16 – 20: ovaj ulomak nema paralelnu usporedbu s drugim evanđeljima, nego Matej donosi svoj zaključak pripovijesti o uskrsnuću i slanju učenika da idu u Galileju. Zašto u Galileju? U ukazanju u Galileji ispunjava se anđelova najava uskrsnuća ženama (Mt 28, 7) i također Isusova: Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći (grč. tois adelfois mou) da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti (Mt 28, 10). Možda ovo čitatelje treba podsjetiti na „Galileju pogansku“ (Mt 4, 15), tako da to simbolizira slanje poganima. To što se ovdje spominju samo jedanaestorica, podsjeća na Judinu izdaju (Mt 26, 14 – 16. 47 – 50; 27, 3 – 10).

Da uskrsnuli Isus izričito šalje učenike u misije svim narodima (grč. panta ta ethne), znači početak misija među poganima. To je unutar Matejeva evanđelja novost. Kao što smo već vidjeli u Matejevu prikazu djelovanja zemaljskoga Isusa (Mt 10, 5 – 6), on, kao i njegovi učenici kamo ih šalje, ne ide poganima – u što se ubrajaju i Samarijanci – nego k izgubljenim ovcama doma Izraelova (r. 6.). No u ovom ulomku vidimo da se odustalo od Isusove suzdržanosti prema poganima, naprotiv, šalje ih se izričito misionirati „sve narode“. Ovdje se očituje bitan zaokret u povijesti spasenjskoga djelovanja. To je početak sveopćih misija, koje će trajati „do svršetka svijeta“ (r. 20.). Iz ovoga je jasno da u središtu stoji misijski nalog, koji u sebi uključuje kristološke izričaje.

Uočljivo je u ovome kratkom odlomku da se u govoru uskrsloga Gospodina četiri puta pojavljuje inačica sav, sve. Uskrsnuli ima svu vlast (r. 18. b) koja neograničeno traje do svršetka svijeta (r. 20. b), a, s druge strane, misijski nalog koji se odnosi na sve narode (r. 19.) i sadržava cjelovito Isusovo naviještanje (r. 20. a). Ovakav sveobuhvatni i načelni kristološki i eklezijalni izričaj, daje posebno težište zaključku Matejeva evanđelja.

Iz kratkoga osvrta na ovaj ulomak očito je što je Matej htio istaknuti na kraju svoga djela. No zanimljivo je da ništa nema od onoga što je kod Marka rečeno, da će posebni znakovi pratiti one koji uzvjeruju (izgoniti zloduhe, govoriti novim jezicima, na nemoćne ruke polagati …; usp. Mk 16, 17 sl.). Ali ono o čemu Matej ovdje govori ne nalazimo u zaključku drugih evanđelja, a bilo bi jako dobro da karizmatici upravo to prouče i prihvate kao temeljnu podlogu svojega djelovanja. No to je, sigurno, mnogo zahtjevnije od lepršavoga oduševljenja. O čemu to Matej govori? Ta je posebnost sadržana u retku 19.: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Uskrsnuli Gospodin šalje učenike i traži da misionare sve narode. Mišljenja se razilaze oko toga treba li ovo shvatiti sveobuhvatno, tj. uključivo s Izraelom, ili bez njega. Naime, u Matejevu evanđelju pojam ethne („narodi“) podrazumijeva pogane bez Židova (usp. Mt 10, 5 – 6; o čemu je već bilo govora!). Matej također u svojem izvještaju muke Isusove žestoko napada Židove. No ne smijemo zaboraviti da Matej ovo evanđelje piše zajednici čiji je velik udio kršćana obraćenika sa židovstva (judeokršćana). Teško je povjerovati da ih je isključio iz misijskoga djelovanja jer bi ih tako suprotstavio njegovoj vlastitoj zajednici. Osim toga, kod Mateja su pod pojmom svi narodi uvijek uključeni i Židovi; tako npr. mržnja svih naroda protiv kršćana (Mt 24, 9); evanđelje će se propovijedati po svem svijetu (Mt 24, 14); sud će se dogoditi po djelima nad svim narodima (Mk 25, 32). Prema tome, nalog misionarenja uključuje svakako i Židove. To znači da se Isusovo poslanje i poslanje njegovih učenika samo Židovima sada ne zamjenjuje, nego proširuje misijama među Židovima i poganima. Želi se ljude pridobiti za vjeru u Krista, dakle da budu njegovi učenici. Nakon Uskrsa, gledano povijesnospasenjski, nema više govora o Izraelu. Svršetak Matejeva evanđelja ima u motrištu samo Crkvu Isusovih učenika. Krštenje je ono koje zapečaćuje pripadnost Bogu i njegovu kraljevstvu. Zbog toga je zahtjev učiniti ljude iz svih naroda njegovim učenicima i krstiti ih. Ovdje je riječ o dubokom eklezijalnom izričaju. Ljude učiniti učenicima i krstiti ih, znači prihvatiti ih u novi narod Božji, tj. Crkvu. Krštenje je prakticirano od samih početaka Crkve. Ono je svoj uzor imalo vjerojatno u krštenju Ivana Krstitelja. Matej praksu krštenja pretpostavlja po sebi razumljivom. Krštenje je potvrda primanja ljudi kao Isusovih učenika u zajednicu.

Kad je riječ o nalogu krstiti „sve narode“, uočljiv je svakako trodijelni oblik krštenja: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U Novom zavjetu susrećemo inače samo jednodijelni oblik koji govori o krštenju „u Krista“ ili „u ime Isusa Krista“ (Dj 2, 38; 19, 5; Rim 6, 3; usp. Pavlovu ironičnu primjedbu: „Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“, 1 Kor 1, 13. 15). Takav, trodijelni oblik koji uključuje Oca i Duha, danas je nama uhodan, ali sigurno je drugotni kad je u pitanju početni razvoj. Jednooblični je oblik stariji i izvorniji. Spomenuti trodijelni oblik susreće se potkraj 1. stoljeća, i to vjerojatno u Siriji. Naime, morao je postojati još prije Matejeva evanđelja, što je on preuzeo u svoje djelo. Krštenik je stavljen pod zaštitu i moć Isusa Krista, odnosno Oca, Sina i Duha. Trodijelni oblik bio je osnova kasnijem nauku o Presvetome Trojstvu. Naime, Novi zavjet ne poznaje još vlastit nauk o Presvetom Trojstvu, ne razmišlja o unutarbožanskom biću, što čini srž nauka o Trojstvu. Dakle, nauk o jednome Bogu u trima osobama ovdje je svojevrsni uzor, ali još nije razvijen. U sklopu Matejeva evanđelja Otac je stvoritelj: Gospodar, neba i zemlje (Mt 11, 25), koji usmjeruje povijest Izraela, koji se objavio u prorocima i konačno na jedinstven način u Isusu, koji je konačno objavio Očevu volju: Sve je meni predao Otac (Mt 11, 27). Duh je Sveti još neshvaćena osobna snaga i Božja prisutnost koja je postala iskustvena u Isusu, i koja je, prema općemu ranokršćanskom uvjerenju, eshatološki dar Božji Crkvi (Dj 2, 1 – 13; Iv 20, 22). Matej na kraju svojega evanđelja govori o istinskom misijskom poslanju. Svrha naviještanja narodima jesu vjera u Boga kako ga je Isus objavio, i krštenje. Tako shvaćena misija načelna je zadaća svih učenika i time svih vjernika. Ovomu zahtjevu slijedi dojmljivo moćno obećanje. Isus svojim učenicima obećava svoju prisutnost u sve dane – do svršetka svijeta (r. 21.). Ovakvo je obećanje ohrabrenje svima koji se osjete umorno u svojemu misionarskom djelovanju. Krist prati misionare u njihovu djelovanju.

Lk 24, 36. 38. 46. – 49: ovaj je ulomak sažetak i stavljanje zaključnih naglasaka na evanđeoski spis, te oblikuje poslijeuskrsno misijsko djelovanje. Posebno se ističu sljedeće teme.

• Zbunjenost i prestrašenost u pogledu uskrsnuća. Ovaj se ulomak izravno naslanja na pripovijest o učenicima na putu u Emaus, ali ovdje ne reagiraju s radošću, nego zbunjenošću i prestrašenošću na pojavak Uskrsloga: Pomisliše da vide duha (r. 7. b). Ovo upućuje na potpun lom pretpostavke uskrsnuća mrtvih što se tiče slike poimanja zagrobnoga životu.
• Skeptičnost učenika: evanđelist učenike prikazuje da su jako svjesni da nisu lakovjerni, ali su skeptični, kritični i teško ih uvjeriti: Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? (r. 38.).
• Realnost uskrsnuća: izrazitim naglašavanjem tjelesnosti Uskrsloga, da bi osigurao realnost uskrsnuća, Luka odbacuje sve čisto duhovne pretpostavke: Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam (r. ). Ovaj tekst očito pokazuje poveznicu s Iv 20,19 – 23.
• Pismo i njegovo primjereno razumijevanje: kao što je to slučaj u pripovijesti o Emausu, tako se i ovdje naglašava istinsko razumijevanje Pisma kao trajna i uvijek nanovo aktualizirana podloga uskrsne vjere (usp. r. 26.).
• Sveopće propovijedanje „počevši od Jeruzalema“: Luka piše nakon 70. poslije Krista i nije doživio samo razaranje Hrama, nego ima u motrištu također misijsko djelovanje među poganima (usp. r. ). Stalo mu je do teološkoga prijelaza između Isusova nastojanja da okupi Izrael i poslijeuskrsnoga Isusova pokreta proširenja misijskoga djelovanja na pogane.

Luka izvješćuje o uskrsnim događanjima u 24. poglavlju tako da ih sve smješta na dan uskrsnuća: iskustvo učenika na putu za Emaus, ukazivanje Petru o kojemu ne pripovijeda, nego ga samo daje naslutiti (usp. Lk 24, 33 sl.), ukazanje učenicima i uzašašće.

Ukazanje Uskrsloga i reagiranje učenika (r. 36. – 37): evanđelist ovo naslanja vremenski na prethodni ulomak jer mu je to jako važno zbog kontrasta. Učenici su već dobili različite informacije: znaju za ukazanje Petru i doživljaj učenika iz Emausa, no ipak su iznenađeni i zbunjeni iskustvom Isusova uskrsnuća. Spominjanje ovoga činjeničnoga stanja treba poslužiti još jednom poučku učenika. Ujedno treba pokazati da uskrsna vjera nije sama po sebi darovana, jer ta Božja stvarnost u ovome svijetu izaziva strah i zbunjenost; kako onda, tako i danas. Učenici ukazanje mogu protumačiti samo kao izražaj nestvarne, možda također đavolske stvarnosti, ali ne kao uskrsnuće mrtvih koje, prema kršćanskoj ispovijesti, počinje Isusovim uskrsnućem. Kod Luke se ovdje ne radi samo o dokazivanju povijesnoga značenja, nego odražava se aktualno stanje njegove zajednice. Nije slučajno da Luka spominje u Pavlovu govoru na Areopagu u Ateni (Dj 17, 16 – 34), neprihvaćanje i ismijavanje u helenističkom prostoru govor o uskrsnuću mrtvih. Pavao u Prvoj Korinćanima 15 cijelo poglavlje posvećuje uskrsnuću mrtvih, što znači da je ovo pitanje od samih početaka priređivalo poteškoće unutar zajednice.

Redak 38. Upućivanje na ukazivanje Uskrsnuloga i prestrašenost učenika evanđelistu služi kao polazište za poučavanje učenika. Ono započinje pitanjem koje se tiče nutarnjega uređenja kruga učenika, naime, oni su zahvaćeni zbunjenošću i sumnjom zbog činjenice da susreću Raspetoga kao živoga. To razara njihovu pretpostavku o životu i smrti. Isus im se mora zato dokazati kao živući, i to pokazivanjem rana na rukama i nogama, što potvrđuje identitet Raspetoga.

Opisivanje ovoga mučnoga procesa spoznaje Isusova uskrsnuća za evanđelista ima vjerojatno apologetsku važnost. Želi svojim čitateljima staviti pred oči da se uskrsna vjera ne može izvoditi iz lakovjernosti i naivnosti, nego da su učenici prvotno bili skeptični prema ukazanjima Uskrsloga i samo realnošću njegove tjelesne prisutnosti postali su uvjereni u stvarnost njegova uskrsnuća.

Redci 46. – 49. Nakon dokazivanja Isusove tjelesne prisutnosti, evanđelist donosi Isusov zadnji govor učenicima. Odlučujući je također ovdje „razgovor putem“ s učenicima iz Emausa, upozoravanje na svjedočanstvo Pisma. U Pismu prorečeni Mesijin put ispunjen je u Isusovu dolasku, u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću. Iz ovoga se može iščitati da je u ranokršćanstvu prisutno i jako važno pozivanje na Pismo, kao što to Luka u Djelima apostolskim ističe u značenju misionarskoga djelovanja (usp. Dj 8, 26 – 40). Svjedočanstvo Pisma ovdje nadilazi ono o čemu je riječ u „pripovijesti o Emausu“, jer evanđelist se ovdje ne dotiče samo Isusova uzdignuća nego upućuje također na obećanje Pisma o misijama Izraela: I u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema (r. 47.). Ovdje dolazi do izražaja Lukino središnje zanimanje, misije „po svim narodima“, što je opisao u svojemu „drugom djelu“, Djelima apostolskim (Dj 1, 1 – 8). Od Uskrsnuloga najavljeno „propovijedanje obraćenja“ svim narodima povezujući je element Pisma s ispunjenjem povijesnospasenjskoga događaja u Kristu (Lk 24, 44 – 47), jer On je predodređen da bude svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga (Lk 2, 33); tako je Krist kao sin Abrahamov nositelj spasenja svim ljudima, određeni Sin Božji (usp. Lk 3, 22. 23 – 38).

Prema Luki, Božja povijest s Izraelom ostvaruje se uskrsnim okupljanjem eshatološkoga naroda Božjega, od Židova i nežidova. Učenici su kao svjedoci uskrsnuća, svjedoci cijeloga ovog procesa i zbog toga jamci misija „po svim narodima“. Smrt i uskrsnuće nisu završetak Isusova spasenjskoga djela, nego početak novoga razdoblja koje je obilježeno misijama Crkve. Pentekostalci i karizmatici trebali bi se pitati zašto Luka u zaključnom dijelu svojega evanđelja ništa ne govori o nalogu učenicima da čine znamenja, polažu ruke na nemoćne i iscjeljuju – kao kod Marka 16, 18 – nego da propovijedaju obraćenje na oproštenje grijeha. I to trebaju činiti „u njegovo ime“. Jeruzalem nije zadnja točka Isusova puta, nego, naprotiv, početna točka novoga, misijskoga putovanja Crkve. Učenici svoje misijsko djelovanje ne mogu ostvariti vlastitim snagama, nego ih Isus osposobljava šaljući na njih „Obećanje Očevo“, „Silu odozgo“, tj. Duha Svetoga (r. 29.). Zanimljivo je kako Luka silazak Duha opisuje slikovito, u smislu „oblačenja“, neprimjetno, bez buke i izvanjskih popratnih znakova.