20. prosinca: O, Ključu Davidov
Predpjev sa zazivnim O, za dan 20. prosinca u latinskom izvorniku i hrvatskom prepjevu glasi:
|
O clávis Dávid, |
O divni ključu Davidov |
Njegov je doslovan hrvatski prijevod:
O, Ključu Davidov i žezlo kuće Izraelove, koji otvaraš i nitko ne zatvara; zatvaraš i nitko ne otvara: dođi i izvedi sužnja iz kuće uzničke, koji čami u mrklini i sjeni smrtnoj.
Stariji hrvatski prijevod iz 1923.:
„O Ključu Davidov, i žezlo doma Izraelova; koji otvaraš, i nitko ne zatvara; zatvaraš, i nitko ne otvara: dođi i izvadi sužnja iz tamnice, koji sjedi u tminama i u smrtnoj sjeni“,[2]
i iz 1934.:
„O ključu Davidov i žezlo kuće Izraelove, koji otvaraš i nitko ne zatvara; zatvaraš i nitko ne otvara: dođi i izvedi svezanog iz tamnice, koji sjedi u tminama i u smrtnoj sjeni“.[3]
Latinski napjevi mogu se slušati ovdje i ovdje, a hrvatski ovdje.
Svetopisamski izvori
Prva polovica predpjeva nadahnuta je retkom:
„Haec dicit Sanctus et Verus, qui habet clavem David: qui aperit, et nemo claudit: claudit, et nemo aperit“ (Apocalypsis 3, 7) – „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori, nitko ne će otvoriti“ (Otkrivenje 3, 7).
A on se pak nadovezuje na proročanstvo:
„Et dabo clavem domus David super humerum ejus; et aperiet, et non erit qui claudat; et claudet, et non erit qui aperiat“ (Isaias 22, 22) – „Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti, kad zatvori, nitko ne će otvoriti“ (Izaija 22, 22).
I drugi dio predpjeva nadahnut je Izaijom:
„et educeres de conclusione vinctum, de domo carceris sedentes in tenebris“ (Isaias 42, 7) – „da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami“ (Izaija 42, 7);
„Populus qui ambulabat in tenebris, vidit lucem magnam; habitantibus in regione umbrae mortis, lux orta est eis“ (Isaias 9, 2) – „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Izaija 9, 1).
Sa slikama koje su česte u svetopisamskom pjesništvu:
„Obscurent eum tenebrae et umbra mortis; occupet eum caligo, et involvatur amaritudine“ (Iob 3, 5) – „Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!“ (Job 3, 5);
„ad terram tenebrosam, et opertam mortis caligine: terram miseriae et tenebrarum, ubi umbra mortis et nullus ordo, sed sempiternus horror inhabitat“ (Iob 10, 21–22) – „u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj“ (Job 10, 21–22);
„Qui revelat profunda de tenebris, et producit in lucem umbram mortis“ (Iob 12, 22) – „On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi“ (Job 12, 22);
„Sedentes in tenebris et umbra mortis; vinctos in mendicitate et ferro… Et eduxit eos de tenebris et umbra mortis, et vincula eorum dirupit“ (Psalmi 106, 10.14) – „U mraku sjeđahu i u tmini sputani bijedom i gvožđima… Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove.“ (Psalam 107, 10.14).
Novi Zavjet prihvaća ta proroštva i slike te ih ispunjava:
„qui in tenebris et in umbra mortis sedent“ – (Lucas 1, 79) – „da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj“ (Luka 1, 79);
„populus, qui sedebat in tenebris, vidit lucem magnam: et sedentibus in regione umbrae mortis, lux orta est eis“ (Matthaeus 4, 16) – „narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Matej 4, 16);
„Ego sum lux mundi: qui sequitur me, non ambulat in tenebris, sed habebit lumen vitae“ (Ioannes 8, 12) – „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, ne će hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Ivan 8, 12).
Kuća Izraelova i kuća uznička
Iako je Bog izabrao kuću (dom, narod) Izraelovu i osobito je ljubi, njezinim pripadnicima nije zajamčen ni predan raj na ovoj zemlji, nego ga tek trebaju osvojiti. Kuća Izraelova kao cjelina naroda, obitelji i savjesti pojedinca uvijek je u opasnosti da se izrodi u kuću uzničku.
„Izvedi sužnja iz kuće uzničke!“ To se odnosi na duhovno oslobođenje, iako se izriče riječima oslobađanja iz zatvora. Poziva Boga da spasi one koji su grijehom bili zatočeni u umnoj mrklini. Označava kako će njihovo oslobođenje od ropstva i nevidjelice od grijeha biti divno kao da bi zatvorenik bio iznenada oslobođen iz mračne ćelije da izađe i udahne čisti zrak slobode. Takva je sloboda koju Evanđelje daje; ne može postojati upečatljiviji opis njegovih sretnih učinaka na umove i srca pomračenih i jadnih ljudi:
„A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečen da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu“ (Prva Petrova 2, 9).
„Kuća uznička“ zgrada je sebičnosti i grijeha koja sprječava ljude da budu istinski slobodni. „Izgnanici puni nade“ (Zaharija 9, 11) i „duhovi u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni“ (Prva Petrova 3, 18) održavaju različite vidove istoga stanja.
Zatočenje, sužanjstvo ili zatvoreništvo jest slikovit izraz za ropstvo:
„A narod je ovaj opljačkan i oplijenjen, mladići mu stavljeni u klade, vrgnuti u zatvore. Plijene ih, a nikoga da ih izbavi; robe ih, a nitko da kaže: Vrati!“ (Izaija 42, 22).
Sužnji su grješnici koje vrag porobljava te „ih drži robljem svoje volje“ (Druga Timoteju 2, 26), kao što pokazuje svakodnevno iskustvo, i koji su zarobljeni i okovani vlastitim požudama, a koje samo Krist oslobađa:
„upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi… Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha… Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni“ (Ivan 8, 32.34.36).
Sužnji čame, sjede, hodaju ili žive u mraku, po mraku, usred njega.
Smrtna sjena izraz je koji se u Svetom Pismu često rabi za opisivanje područja koja su u polusjeni ove sumornosti, izložena svoj hladnoći i tuzi snuždene tame. U hebrejskom pjesništvu smrt se opisuje kao da je tamna tvar ili biće koje baca dùgu, hladnu i zlokobnu sjenu na zemlju – stojeći između zemlje i svjetla – i tako postaje slika neznanja, bijede i nesreće.
Ključ Davidov
Ključ je ono čime se kuća zaključava ili otvara. Ima ključ znači imati slobodan pristup njoj ili nadzor nad njom. Isus je Ključ neba, koji je otključao nebeska vrata kada je umro za naše grijehe. On je „Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov“ (Otkrivenje 3, 7).
Isus Krist pravi je upravitelj kuće Davidove; „On je Glava Tijela, Crkve“ (Kološanima 1, 18; Efežanima 5, 23). Kao Sin, On je upravitelj „nad kućom Njegovom“ (Hebrejima 3, 6), a
„Njegova smo kuća mi ako očuvamo smjelost i ponos nade“ (Hebrejima 3, 6).
Iako su ključevi duhovnih prednosti u rukama Njegovih slugu, On i dalje zadržava najvišu upravu nad njima u svojim rukama. Vlast ključeva povjerenih apostolu Petru (Matej 16, 19) ne daje crkvenim predvodnicima pravo mijenjati bitne stvari evanđelja ili temeljna načela ćudoređa. Isus je čavao Bogom pričvršćen na sigurno mjesto, o koje se može sigurno objesiti svežanj zemaljskih tuga i grijeha:
„Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti, kad zatvori, nitko ne će otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega. O njega će se vješati sva slava njegova doma očinskog, izdanci i potomstvo, sve malo posuđe, od zdjelica do ćupova. U onaj dan – riječ je Gospodina nad vojskama – izvući će se klin zabijen na tvrdu mjestu, slomit će se i pasti. I sav teret što je visio na njemu razbit će se, jer je Gospodin govorio“ (Izaija 22, 22–25).
On je „upravitelj dvora“ (Druga o Kraljevima 18, 18), Elijakim iz većega Siona, koji ima ključ svetoga i kraljevskoga doma. Njegovo su blago: odaja istine, odaja svetosti, odaja počinka, odaja duhovnih povlastica.
To Izaijino proročanstvo ponavlja se u Knjizi Otkrivenja:
„Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori, nitko ne će otvoriti“ (Otkrivenje 3, 7).
Sveti Petar, kojemu je Isus dao ključeve Kraljevstva nebeskoga, kaže:
„Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! 11 On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. 12 I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Djela apostolska 4, 10–12). Drugim riječima, Isus je Ključ neba.
Pismoznanci i farizeji odbili su taj sveti Ključ, Isusa. Isus im je rekao:
„Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući (Luka 11, 52);
„Vi ste odozdol, ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta. Stoga vam i rekoh: ‘Umrijet ćete u grijesima svojim.’ Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim. … A meni, jer istinu govorim, meni ne vjerujete… Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete?“ (Ivan 8, 23–24.45.46).
Isus je ostavio Ključ Neba svojoj Crkvi rekavši:
„Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Matej 16, 19).
Ako želimo da nam ti ključevi otvore vrata nebeska, moramo činiti ono što nam Isus govori da činimo:
„Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam?“ (Luka 6, 46);
„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (Ivan 14, 15).
A govoreći o Svojoj Crkvi, kaže:
„Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire Onoga koji mene posla“ (Luka 10, 16).
Dokažimo ljubav poslušnošću da tako dobijemo taj Ključ za Nebo.
Ključevi Kraljevstva nebeskoga
Što su „ključevi Kraljevstva nebeskoga“? Na pitanje se može odgovoriti na više načina, a ovdje ćemo razmotriti svetopisamsku stazu.
Poniznost je ključ za još jedna vrata Neba:
„Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko“ (Matej 18, 3).
Ta poniznost trebala bi voditi dušu do skrušenja, obraćenja od grijeha kao i do prvih nebeskih vrata.
Krštenje je ključ prvih nebeskih vrata:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Otca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Matej 28, 19–20);
„Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega! … Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje“ (Ivan 3, 3.4);
„Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se (Marko 16, 16).
Pokora je ključ drugih nebeskih vrata za one koji su izgubili Božju milost i time se zaključali izvan Neba.
„ako se ne obratite, svi ćete slično propasti“ (Luka 13, 3);
„zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Gospodina Boga – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? … ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i ne će umrijeti“ (Ezekiel 18, 23.27).
Presveto Svetootajstvo ključ je još jednih vrata u Nebo:
„Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo Moje i pije krv Moju, ima život vječni; i Ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Ivan 6, 53–54).
Tjelesna i duhovna djela milosrđa sredstva su milosti, čini pravednosti ugodni Bogu i znak vjernikova istinskoga štovanja Boga. Za njihovo je činjenje obećano otvaranje nebeskih vrata:
„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Matej 5, 7).
Postoje mnoge druge ključne Isusove izrjeke koje pokazuju kako doći do vrata nebeskih i otvoriti ih:
„Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali ne će moći“ (Luka 13, 24);
„Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu“ (Matej 7, 13);
„Ali u nj ne će unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž“ (Otkrivenje 21, 27);
„Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovo vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje“ (Matej 19, 23–24).
Odlomci Ključ Davidov i Ključevi Kraljevstva nebeskoga priređeni su prema Antiphon No.4 for December 20th.
[1] Milan Pavelić, Crkveni himni, Zagreb, 1945., str. 41.
[2] Petar Vlašić, Hrvatski bogoslužbenik, Dubrovnik, 1923., str. 444.
[3] Život s Crkvom (Split), ur. Josip Kirigin, I/1934., br. 3 / 16. XII., str. 30.
