Jesen

Na pitanje: „Kako je kod vas ovo godine urodio krumpir?“ jedan je seljak duhovito odgovorio: „Tko je proljetos krumpir posadio, nešto je krumpira i iskopao. Tko nije posadio, nije iskopao baš ništa!“ Jesen je vrijeme ubiranja plodova. Ona nam pokazuje što smo činili početkom godine. Upravo tako: ako nešto uložiš, možeš se nečemu i nadati. Ako nisi uložio ništa, čemu se možeš nadati?

Tako možemo gledati i na svoj život. U što ulažemo? Što sijemo? Apostol Pavao nam u tome smislu govori vječnu Božju mudrost: „Tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.“ Što bi to bilo ono duhovno? Evo, veli dalje Pavao: „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.“

Dok imamo vremena, činimo dobro… Sve materijalno što čovjek ostvari, jednako kao i društveni položaj – propadljivo je i prolazno. Sjetimo se samo silnih moćnika i velikih bogataša! Sjetimo se samo silno popularnih glumaca dvadesetoga stoljeća! Po svima njima neumitno pada prašina zaborava. Međutim, ono nepropadljivo, ono neprocjenjivo, ono vječno jest – ljubav, odnosno dobra djela koja činimo jedni drugima. Po tome smo slični Bogu koji je sama ljubav, dobrota,  milosrđe, praštanje. Kako je Bog vječan, tako su vječna i takva Božja djela koja činimo.

Dobro je imati na umu jesen vlastitoga života. Za čim težim, za čim čeznem? Što ispunjava moj život? Za čime ću na koncu svoga života žaliti, a na što ću biti ponosan? Budemo li činili dobro „ponajpače domaćima“, bit ćemo na Božjem putu. Zato, posvetimo posebnu pozornost vlastitoj užoj i široj obitelji, onima s kojima živimo, pa i „domaćima u vjeri“.  Činimo dobro iz ljubavi. Jer, to je ono vječno što možemo iskusiti već ovdje na zemlji.