Kajin i Abel
Kad se susretnemo hoćemo li se razumjeti? Tako mi nekad zvuči riječ Pisma kad dođeš, hoćeš li naći vjere na zemlji. Hoćeš li i mene pronaći spremnog kao onoga koji je shvatio što znači tebe iščekivati? Svijet je razlomljen u fragmente i ja sam dio svijeta. Pripadam mu. Razlomljen sam na nekoliko različitih ljudi koji se međusobno sukobljavaju. I ne poznaju jedan drugog. Još uvijek znam govoriti tebi i s tobom. U meni živi slutnja kako se ti i ja još uvijek možemo razumjeti. Kako govoriti svijetu o tebi? Kojim jezikom? Kojim riječima? Ako govorim i svijet ne razumije, može li samo svijet biti odgovoran? Ili sam i ja kriv? Između svijeta i mene postoji duboko nerazumijevanje. Našim odnosom caruju nesporazumi. Svijet i ja više ne govorimo istim jezikom. Ima li koristi ako se ti i ja tako dobro razumijemo, jer ja ne uspijevam prenijeti svijetu sadržaje naših razgovora? Kojim jezikom govori svijet i kojim jezikom govorim ja? Jezik vjere između mene i svijeta stvara jaz.
Moj jezik svijet smatra arhaičnim i okoštalim jezikom dogme i pravila, a ja svijetu pokušavam prenijeti živost jezika koji izvire iz tih dogmi i tih pravila. Mučim se sa svojim jezikom vjere. Smijem li ti ispovjediti kako mi nedostaje jasnoće i preciznosti? Smijem li ti ispovjediti svoju vlastitu zbunjenost i izgubljenost u jeziku koji svakodnevno koristim, ali kao da ga više ne znam jasno i nedvosmisleno izložiti? Jezik svijeta zahvatio je moj intimni jezik vjere. To je jedan novi jezik koji kao, prema Pismu jezik meni nepoznat začuh. Taj jezik bez jasnoće i određenosti, taj jezik gdje sve pomalo biva ispražnjeno od sadržaja i povezanosti s tobom. Jezik bez zakonodavca i tvorca, jezik koji je dosegao stanje razlikovanja dobra i zla bez upliva božanskog govornika i božanskog jezičnog stvoritelja. Jezik koji polako i tiho prodire u moj govor tebi i o tebi. Taj jezik emotivne ushićenosti i brze smjene značenja i sadržaja koji odbacuje svaku riječ koja bi za sebe tvrdila da govori o objektivnom poretku stvari i svijeta. Jezik koji je svojom riječju Božanskoj Riječi rekao ne.
Ne mogu ti opisati koliko me taj jezik privlači. I sve se teže suprotstavljam sirenskom pjevu novog jezika koji briše stvarnost i objektivnost grijeha i odgovornosti za grijeh, koji nudi beskrajne mogućnosti svojim laskanjem kako sam ja i nitko drugi i nitko iznad mene pravilo, mjerilo i izvor razlikovanja dobra i zla. Ja ti se već pomalo i ponekad obraćam tim novim jezikom, ali ipak daješ mi do znanja kako te ne mogu prevariti i jako dobro znaš o kakvom je jeziku riječ, jezik kojim govorim nije tvoj jezik. Moja savjest čuva u sebi, kako veli Pismo, ostatke ostataka jezika kojim su nekad razgovarali Bog i čovjek kao Stvoritelj i stvorenje, a ne kao dva identična bića. Taj jezik ne mogu ušutkati i ne mogu dokinuti njegove sadržaje i značenja, jer on ne potječe od mene nego od tebe koji si i izvan i iznad mene.
Tvoj jezik u meni je nepromjenjiv i moje pitanje hoćemo li se razumjeti kad se sretnemo puka je retorička figura jednog laskavca. Ti savršeno razumiješ i jezik svijeta i božanski jezik kojim sam protkan i prožet. I ne praviš se niti izgledaš kao netko komu će se jednom kao opravdanje moći reći: Ti si kriv, jer ja te nisam razumio. Ti se izražavaš jezikom koji ne podliježe promjenama. Ako si mi nešto rekao, onda tvoje izgovoreno ima sadržaj i značenje nepromjenjivosti, makar ih ja, suvremeni graditelj kule babilonske, mijenjam po svom nahođenju kao da se tebe ne tiču i od tebe ne dolaze. Ne mogu promijeniti božanski jezik i prilagoditi ga sebi, jer meni ne pripada vlast i moć nad njegovim sadržajem, jer ja nemam božansku moć stvaranja, nego tek puku sposobnost proizvodnje propadljivog, raspadljivog, prolaznog i smrtnog.
Iz pretpostavke kako svojim jezikom svijeta imam pravo određivati značenje i sadržaj cjelokupne stvarnosti, zaključio sam kako je i tvoj jezik i ono što mi kroz njega govoriš samo pitanje interpretacije, a ne trajnosti i vječnosti. Ali, zar bih tebe mogao navući na tanak led kao što uspijevam mase drugih? Kad je riječ o dobru i zlu, ti se ne daš ni zavesti ni navesti i ne pristaješ na tumačenja prema kojima dobro i zlo mogu zamijeniti mjesta ili biti identični jedno drugom kako bi postali jedno te isto. U tvom jeziku ne postoje jezične igre, zablude, iluzije oko toga što ti smatraš sadržajno i značenjski dobrim, a što zlim.
Privlačan mi je jezik svijeta. Mogao bih zanijekati zloću grijeha jednako kao i nastojanja o moralnom i etičkom dobru koje je svrha čovjekovih djela. Mogao bih ukinuti i dokinuti sve razlike koje si u mene precizno usadio i koje omogućuju savjesti da postoji. Mogao bih savjest svesti na jezik svijeta, oteti je tebi i proglasiti je pukim pitanjem nekog političkog ustava i civilnog zakonodavstva. Nisu ipak bili daleko od istine koji su savjest nazivali tvojim glasom u meni, ja bih je nazvao božanskim jezikom kroz koji komuniciraš sa mnom učeći me jasno i nedvosmisleno o postojanju dobra i zla. I o onome koji je mjerodavan razdvojiti ih i odvojiti ih jedno od drugog tako dubokim jazom da između njih zjapi provalija velika i jedno ne može prijeći na stranu drugoga i obrnuto.
Ali primjećujem kako polako prestajem govoriti jezikom savjesti i, kao mnogi slični meni, jasnom božanskom jeziku u sebi počeo sam suprotstavljati nejasni i neodređeni jezik svijeta. Govorim jezikom relativnog, jezikom koji se pravda kako o dobru i zlu ne zna kako zapravo stvari stoje, jezikom agnostika i riječima skeptika. Taj novi jezik koji raspolaže beskonačnim arsenalima nejasnih riječi i zbunjujućih konstrukcija i rekonstrukcija stvarnosti. Jezik koji ne razumije tvoje prispodobe i sve što si rekao smatra legendarnim i mitološkim. Govorim jezikom zaborava Boga, izražavam se jezikom ubojicom božanskog jezika u meni. Moj novi jezik koji me definira bogom, ja više nisam imago Dei, nego si ti imago homini, taj novi jezik u kojem nisi ti stvorio mene, nego sam ja proizveo tebe, jezik u kojem ti ovisiš o meni, jezik u kojem sam ja postao tvoja savjest, a ne ti moja. Ja sam postao novi božanski jezik u tebi, dok si ti u meni zaboravljeni glas koji me podsjeća da je nekad postojao jedan Bog kojega sam prebolio, nadživio i pobijedio. Govorim jezikom živog ljudskog boga jeziku mrtvog Boga koji više ne postoji.
Jezik kojim se po prvi put usuđujem izgovoriti riječi koje sve iz temelja mijenjaju: ja sam tvoj bog, ja sam novi bog i nije pitanje hoćeš li me razumjeti kada dođeš, nego hoćeš li ti razumjeti mene kad se popnem na nebo da te zbacim s tvog prijestolja. Jezik za kojega više ni riječ oholost nije dovoljna kako bih ga opisao i shvatio. Novi jezik kojim se sve više strovaljujem u mržnju, nasilje i zlo. Jezik kojim ponovno pokušavam izgraditi babilonsku kulu ne kako bih ti se poklonio, nego kako bih prisilo tebe da padneš na koljena preda mnom. Kako bih ti zabranio govoriti. Kako bih ubio tebe i zajedno s tobom božanski jezik u meni. Jezik smrti, razaranja i samouništenja. I kad u svakom čovjeku ubijem božanski jezik kojim mu se obraćaš bez mog znanja i odobrenja, onda ću po prvi put progovoriti apsolutno tim novim jezikom, jezikom kojim ću konačno cjelokupno stvaranje pretvoriti u pakao. I zajedno s njima uništiti i sebe.
Privlačan je taj novi jezik. Kuša me svojom moću, vlašću i snagom. Laskavo mi šapuće: Ne brini, u onaj dan kad progovoriš novim jezikom, nećeš umrijeti, ti ćeš postati kao bog, ti ćeš biti bog. Nije li netko na početku ljudskog postojanja meni progovorio upravo takvim jezikom i tim riječima? Nije li mi šapnuo nešto slično: nećeš umrijeti, ubij božanski jezik u sebi i drugima i ti ćeš biti bog. I pokušao sam, ubivši sebe, ubivši brata Abela, a poslije njega sam ubio na milijune i stotine milijuna Abela.
I od tada od kad sam ubio Abela, kako veli Pismo, nema ništa novo pod suncem. Ja uporno ubijam božanski jezik u sebi i u drugima, nadajući se ubojstvom postići i život i ne primjećujem kako iza sebe ostavljam beskrajna polja nevino ubijenih. Pokušavajući ubiti božanski život u sebi, iza sebe ostavljam pustoš i prazninu.
