Kanonsko i opće stanje župe Međugorje (1892.–1982.)
Prenosi se prvo poglavlje iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 18–26.
A) Kanonska situacija Međugorja
Godine 1892. dio dotadašnje župe sv. Blaža u Gradnićima odvojen je u posebnu župu Međugorje – Bijakovići. Zaštitnik je sv. Jakov Stariji, apostol. Utemeljena župa obuhvaćala je četiri sela: Međugorje (902 stanovnika), Bijakoviće (329), Šurmance (242), Vionicu (187).[1] U Šematizmu iz 1933. ne pojavljuje se dvostruki naziv, nego samo jedan: Međugorje. Župom od početka upravlja Hercegovačka franjevačka provincija. Nikada nije zatražena niti je stavljena na slobodno raspolaganje biskupu – „ad liberam collationem Episcopi“, niti se nje doticao tzv. „hercegovački slučaj“ o raspodjeli župa između dijecezanskoga i franjevačkoga klera. Provincijal je predlagao franjevce za župnike ili kapelane, a biskup je potpisivao pastoralni dekret predloženim kandidatima, pridržavajući se crkvenih kanona.
Godina 1897. Gradnja crkve. Župna crkva sagrađena je 1897. godine na području sela Bijakovići, na vrlo nestabilnu, štoviše pomičnu terenu. Župna je kuća sagrađena na području koje je granično s Međugorjem na stabilnu terenu u Bijakovićima. Nakon nekoga vremena, kako je crkva postala neuporabljiva, župljani odlučuju sagraditi novu crkvu i novu kuću. Mještani se, međutim, ne slažu oko lokacije ni crkve ni kuće. Bijakovićani žele ponovo sagraditi crkvu na području Bijakovića i počinju je graditi. Umjesto toga, mještani i svi pozvani stručnjaci kažu da crkva može i treba biti trajno izgrađena samo na međugorskom zemljištu. Radovi su zaustavljeni.
Godina 1935. Odlučeno mjesto nove crkve. Biskup fra Alojzije Mišić pohađa 30. svibnja 1935. župu Međugorje radi podjele sakramenta potvrde. I energično odlučuje gdje će se graditi župna crkva, tj. na međugorskom zemljištu, koje graniči s bijakovićkim, niti 200 metara udaljenosti. Razvila se napetost između Međugorja s jedne strane i ostala tri sela s druge strane.
Godina 1939. Šematizam iz 1939. navodi da Župa Međugorje pripada Broćanskomu dekanatu, da se nalazi na području općine Zvirovići i kotara Ljubuškoga, da ima župnu crkvu sv. Jakova Starijega, apostola, sagrađenu 1896., i sedam kapelica. Župa da se spominje u XVI. stoljeću, obnovljena 15. svibnja 1892., ima 3.965 katoličkih duša i 36 privremeno odsutnih, a župu poslužuju dva franjevca: upravitelj župe i kapelan te da u njoj (od 1935.) postoji redovnička kuća školskih sestara franjevki.[2]
Biskup Mišić 10. svibnja 1939. pohađa župu Međugorje radi podjele sv. potvrde pripravljenim kandidatima. Biskup mora obaviti krizmu na dva groblja: u međugorskom gdje je bilo 240 kandidata, a sutradan na groblju u Bijakovićima gdje je bio 201 krizmanik. Evo razloga za te dvije [odvojene] krizme, prema Kronici istoga Biskupa, kako su ga izvijestili: „Nastala pobuloga [pobuna]. Izrodila se ne samo svadja nego i tučnjava. Puška imala posla. Temelji se crkve rušili, gradjevni poredjaj razbacivo […]. Neshvatljivo ali istinito“,[3] piše biskup.
Gradnja, koja je počela 1937., zaustavljena. Zatim rat, pa komunističko doba. Crkva je dovršena tek 1969. godine na području Međugorja. U to su doba izgrađene i filijalne crkve u Šurmancima (1964.), Vionici (1969.) i Miletini (1970.).
Dne 20. rujna 1980. Fra Nikola Radić, generalni definitor Reda manje braće i delegat za Hercegovačku franjevačku provinciju, pismom od 20. rujna 1980., br. 388/80., predlaže biskupu msgr. Pavlu Žaniću za župu Međugorje fra Jozu Zovku za župnika i fra Zrinka Čuvala[4] za župnoga vikara. (Za Čapljinu je istom Tabulom personarum predložio za župnika fra Vitomira Musu,[5] za župnoga vikara fra Antu Šaravanju,[6] i ponovo predložio za župnoga vikara fra Tomislava Vlašića,[7] koji je također bio „prefekt [odgovoran] za duhovno djelovanje u Provinciji“). Biskup Žanić, dekretom br. 573/1980 od 20. rujna 1980., dodjeljuje jurisdikciju i kanonsko poslanje predloženoj redovničkoj braći.
Napomena. Mostarska franjevačka provincija, ne želeći više od stotinu godina pojedine župe prepustiti dijecezanskom kleru (kako su to bili dogovorili biskup franjevac i provincijal franjevac, a potvrdila Sveta Stolica, to je bit „hercegovačkoga slučaja“), bila je, zbog neposluha Papinskomu dekretu Romanis Pontificibus iz 1975., pod sankcijom odnosno klauzulom „ad instar“ koju joj je nametnula Sveta Stolica od 1976. do 2000. Taj „ad instar“ značio je da je generalni ministar Reda nametnuo svoga delegata da upravlja Provincijom (fra Nicola Cerasa, fra Onorio Pontoglio, fra Nikola Radić, itd. svojedobno su imenovali svoje vicedelegate hercegovačke franjevce).
Dana 17. kolovoza 1981. Fra Tomislav Vlašić preselio se u Međugorje uza suglasnost svojih redovničkih poglavara, a bez znanja i odobrenja biskupa Žanića: „U to je selo kasnije definitivno premješten za duhovnoga voditelja šestero djece. Početkom kolovoza otac mu je Zovko rekao: ‘Moraš biti spreman jer ćeš me uskoro zamijeniti’. Dana 17. kolovoza službenici tajne i vojne policije opkolili su crkvu i župnu kuću“,[8] dok će župnika fra Jozu Zovku komunisti procesuirati i osuditi ga na tri i pol godine zatvora, 22. listopada 1981., a proboravit će u zatvoru godinu i pol dana. O istom događaju i René Laurentin: „Na vijest o uhićenju, istoga dana, 17. kolovoza, Tomislav Vlašić, župnik (!) Čapljine, odlazi u Međugorje da izvidi i upozna situaciju. Odatle je odmah otišao provincijalu u Mostar da ga izvijesti o ozbiljnoj situaciji i prijetnjama koje pritišću župu koja je ostala bez voditelja. Provincijal njegove primjedbe nalazi razboritima i njegov posjet providnosnim. Odmah ga imenuje zamjenikom zatvorenomu župniku“.[9] Napominjemo da Provincijal ne može imenovati člana svoje Provincije zamjenikom župnika! Laurentin nastavlja: „Od sutradan, dakle [18. kolovoza 1981.], fra Tomislav se nastanjuje u župnom dvoru u Međugorju. Po drugi put dolazi u kontakt s vidiocima, koje je na brzinu ispitao 29. lipnja. Postaje im ‘duhovnim voditeljem’ i to će biti naslov koji će zadržati kasnije na župi, gdje će Zrinko Čuvalo, vikar, biti imenovan zamjenikom u siječnju 1982.”[10]
Dana 24. kolovoza 1981. Biskup Žanić dekretom dodjeljuje fra Zrinku Čuvalu upravu župe Međugorje do povratka fra Joze Zovke ili do imenovanja drugoga župnika.
Dana 4. siječnja 1982. Biskup ordinarij ponovo potvrđuje fra Zrinka Čuvala za upravitelja župe Međugorje i piše Provincijalnoj upravi u Mostaru: „Moje pitanje glasi: kako je fra Tomislav Vlašić otišao u Međugorje i ondje se nastanio, ako mora biti u Čapljini?“.[11]
Dana 26. srpnja 1982. Provincijalna uprava predlaže fra Tomislava Pervana za župnika, a fra Veselka Sesara[12] i fra Tomislava Vlašića za duhovne pomoćnike u Međugorju.[13]
Dana 27. srpnja 1982. Biskup Žanić izdaje dekret o premještaju o. Vlašića iz Čapljine u Međugorje.[14]
B) Opće stanje župe Međugorje neposredno prije i poslije „ukazanja“
Godine 1980. u župi Međugorje živjelo je 2.611 katolika, a kasnije se taj broj povećavao.
Župa je bogata duhovnim zvanjima. U Šematizmu iz 1867. navode se tri franjevca rodom iz župe Međugorje, godine 1939. devet, godine 1963. šesnaest i godine 1976. njih devetnaest. Godine 1963. s područja župe bila su rodom i četiri dijecezanska svećenika i 12 redovnica.
Stajalište fra Joze Zovke i fra Tomislava Vlašića prema „ukazanjima“
Dne 27. travnja 1981. umire Jagoda Ivanković, majka buduće „vidjelice“ Ivanke Ivanković (a, prema Kronici ukazanja, „Gospa“ će Ivanki njezinu majku pokazati najmanje tri puta, uvijek u nebu: 2. kolovoza i 31. listopada 1981. i 7. svibnja 1985.).
Karizmatska najava „ukazanja“ – Već u svibnju 1981., više od mjesec dana prije početka „ukazanja“, piše karizmatik Robert Faricy:[15]
„Pater Tomislav Vlašić otišao je u Rim na međunarodni kongres predstavnika Karizmatskoga pokreta. Tijekom kongresa zamolio je neke od prisutnih da s njime mole za ozdravljenje Crkve u Jugoslaviji. Časna sestra Briege McKenna [r. 1946.] koja se pridružila molitvi imala je viđenje: vidjela je oca Vlašića kako sjedi okružen velikim mnoštvom; oko njega, na mjestu gdje je sjedio, teku potoci vode. Drugi karizmatik, Emiliano Tardif,[16] rekao je u proroštvu: ‘Ne bojte se, poslat ću vam svoju Majku’. Nakon nekoliko tjedana Gospa se počela ukazivati u Međugorju“.[17]
Osvrt. Prema ovom navodu kao da je sve smišljeno i iskonstruirano na svibanjskom kongresu Svjetskoga karizmatskoga pokreta u Rimu 1981. godine, i to kako je zatražio o. Vlašić da se s njime i drugi mole za „ozdravljenje Crkve u Jugoslaviji“, kako je jedna karizmatičarka vidjela o. Vlašića u mnoštvu naroda, a oko njega potoci vode, i kako je „prorokovao“ jedan karizmatičar koji je obećao da će poslati „svoju Majku“ ovim mnoštvima koja su okružila o. Vlašića. I onako kako je karizmatski maštom zamišljeno, tako se karizmatski počelo i izvoditi. Vrijeme je pokazalo da su se svjetski magični karizmatici namjerili na nestabilnu osobu, o. Tomislava Vlašića, koji je još 1976. godine zastranio u svome redovničkom životu i koji je tijekom vremena izmaknuo ne samo karizmatskoj kontroli svojih pošiljatelja, nego i zakonima Crkve. Svjetski karizmatici također ističu kako oni šalju neku „svoju Majku“, koja se, očito, ne može poistovjetiti s razboritom i premudrom Djevicom, biblijskom Gospom.
U danima od srijede 24. sve do podne u subotu 27. lipnja 1981., za vrijeme prvih dana „ukazanja“, župnik Zovko nije bio u župi. Vrativši se iz Zagreba u Međugorje, zainteresirao se za „ukazanja“ i „vidioce“.
Dne 29. lipnja 1981. fra Tomislav Vlašić, kako je rečeno, prvi put dolazi u Međugorje. René Laurentin izvješćuje:
„Među njima je i fra Tomislav Vlašić, župnik Čapljine, važne župe u blizini. Njegovi ga župljani ispituju o tim ukazanjima. Što odgovoriti? […]. Tomislav promatra požudno mnoštvo. Djeluju kao ovce bez pastira. Kako voditi ovu žeđ za molitvom? pita se. Taj dan Grgo je Kozina još uvijek ondje, sa svojim magnetofonom (izvor dijaloga koji slijedi)“.[18]
Isto tako i Robert Faricy: „Pater Tomislav Vlašić prvi je put došao u Međugorje 29. lipnja“.[19] Fra Tomislav se pokušava ubaciti u međugorski fenomen, to više što su ga njegovi poglavari imenovali „prefektom [odgovornim] za duhovno djelovanje u Provinciji“.
– Pod nadnevkom 19. srpnja 1981. René Laurentin piše o fra Jozi Zovki kao o „vidiocu“ kojemu se ukazala Djevica: Gdje župnik postaje vidjelac. „Sredinom srpnja [1981.], dana koji se ne može odrediti, nebo ga oslobađa njegovih posljednjih oklijevanja. Tijekom svakodnevne krunice, koju vidioci s njime u koru mole, događa mu se najnevjerojatniji od nepredviđenih događaja. Djevica je tu. Dà, i njemu, u dnu crkve, na koru, kao i vidiocima. Nikada ne bi ni pomislio da bi mu se takvo što moglo dogoditi, njemu sa zdravim razborom i hladnom glavom. On o tome nije govorio, a ni danas ne voli govoriti o tome… Jer fenomen se ponovio, i bilo bi nemoguće da on o tome govori, a da ne otkrije mnoge tajne svoga preobražena duhovnog života. Nekoliko sam ga puta potaknuo da to napiše kako se nakon njegove smrti ovaj događaj ne bi izbacio iz povijesti“.[20]
– Prema Kronici, sam se Jozo „vidiocima“ „ukazuje“ zajedno s „Gospom“ najmanje pet puta: 19. listopada i 24. prosinca 1981., 13. siječnja, 17. siječnja i 18. siječnja 1982. godine.
O istom događaju izvješćuje i Robert Faricy: Kasnije je mostarski biskup izravno upitao o. Jozu: „Jeste li vidjeli Gospu?“ On je jednostavno odgovorio: „Da“.[21]
Vrijeme i prostor „ukazanja“
Vrijeme
Prema Kronici župe:
14. IX. 1981. u 18.20 sati Gospa ih je pozvala da idu Jakovu oko ponoći kada im se ponovo ukazala.
19. X. 1981. u 18.10.
2. XI. 1981. u 18.22.
3. XI. 1981. u 18.05 sati.
17. XI. 1981. Danas poslijepodne ukazala se tri puta Vicki i Jakovu.
19. XI. 1981. Danas poslijepodne… tri puta. Jednom kod bolesnika i dva puta kod kuće.
10. XII. 1981. „Gospa je došla u 17.30 sati i bila s nama do 18.10“.
31. XII. 1982. Ivica [Ivanka] je točno u ponoć imala još jedno viđenje.
15. VI. 1982. u 17.50 sati.
Prostor
Prema Renéu Laurentinu, „ukazanja“ su se događala ovako:
– Od 24. lipnja do 1. srpnja 1981. na brežuljku Podbrdo (danju, noću, više puta dnevno).
– 2. i 3. srpnja 1981. u župnoj kući.
– 4. srpnja svaki „vidjelac“ ima ukazanje u vlastitoj kući.
– „Povremeno u župnom dvoru: sedam puta u srpnju, u tri različite prostorije. U različitim dijelovima crkve: kor, sakristija i prostorija simetrična sakristiji“.[22]
– Biskup Žanić navodi više od 20 mjesta „ukazanja“ u govoru za vrijeme sv. Mise, prije krizme u Međugorju, 25. srpnja 1987., dakle u vrlo svečanu trenutku:
„Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je milicija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u školama, u Mostaru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita: Gospe moja, što to od tebe čine?“[23]
Osvrt. Čudno kako biskup Žanić ne ističe još jednu anomaliju: da se „međugorska Gospa“ voli ukazivati i po noći, po mogućnosti u ponoći. Kada sav svijet normalno spava, „Gospa“ poziva i pojedine „vidioce“ i druge da se pojave usred crne noći. Evo da „Gospa“ crnu noć pretvori u sjajan dan, svi bi to protumačili kao čudo. Ali toga znamenja nema. To se noćno „ukazivanje“ ne priliči Djevici premudroj!
Stajalište biskupa Žanića
Djevojke pušile ili tražile ovce? Dne 21. srpnja 1981. biskup Žanić odlazi u Međugorje. O tom piše: „Mjesec dana nakon početka ‘ukazanja’ otišao sam u Međugorje ispitati ‘vidioce’. Tražio sam od svakoga od njih da se zakune na križ i zahtijevao da govore istinu (ovaj razgovor i zakletva snimljeni su na vrpcu). Prva je bila Mirjana: ‘Išle smo tražiti ovce kad odjednom…’ (kapelan u župi me upozorio da su išle pušiti, skrivale su to pred roditeljima). „Čekaj, Mirjana, ti si pod zakletvom. Jeste li išle tražiti ovce?’ Stavila je ruku na usta: ‘oprostite, išle smo pušiti’.“[24] „Na kasetama koje je kasnije snimala vidio sam da je i dalje pričala kako su išle tražiti ovce“.[25]
Dana 25. srpnja 1981. biskup Žanić odlazi u Međugorje podijeliti sakrament sv. krizme. Tijekom propovijedi, između ostaloga, kaže: „Djeca ne lažu. To sam duboko uvjeren, djeca ne lažu. Djeca govore točno ono što je u njihovu srcu. Da li je ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći“.[26] Ovaj se drugi dio rečenice često manipulatorski izostavlja.
Sredinom kolovoza 1981. biskup Žanić u svojoj izjavi, iskreno otvoren za razjašnjenje, primjećuje da ipak: „Ostaje ono najteže pitanje: da li je to subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno“.[27]
Dana 4. prosinca 1981. Slično se izražava u izvješću papi Ivanu Pavlu II.[28]
Dana 18. prosinca 1981. biskup za Glas Koncila daje izjavu. U početku sam mislio: Ako su ukazanja vjerodostojna, Gospa dolazi riješiti „hercegovački slučaj“, ali čini se da događaji idu u suprotnom smjeru.
Dne 14. siječnja 1982. troje „vidjelaca“ donosi biskupu od „Gospe“ „poruku“ prema kojoj se on „prenaglio“ tražeći premještaj dvojice franjevačkih kapelana koji su stvarali nerede u Mostaru. Čuvši da ga „pojava“ optužuje za nemire koje stvaraju redovnici u župama, počinje mijenjati stajalište.
Osvrt. U gustišu i vrtlogu ovakvih različitih zbivanja, gdje
– svjetski karizmatici žele afirmirati svoja nekontroliva „viđenja“, „proroštva“ i akcije;
– neki franjevci pokazati da ne zaostaju za svjetskim karizmaticima, manipulirajući čak i biskupovim riječima;
– pojedini izvjestitelji pokazati da su međugorski karizmatici sposobni voditi ovakav fenomen;
– komunisti koji se boje da im ne propadne nasilno nastala i održavana država;
– „vidioci“ koji žele pokazati da ne lažu, da nešto doživljavaju i tako dalje, nije se bilo lako snaći, zadržati trijezno raspoloženje i uravnotežen sud.
Biskup se Žanić vodio načelom istine koju će mjerodavne crkvene vlasti tijekom vremena istraživati i objaviti. Ne znajući ništa o zakulisnim „viđenjima“ i „proroštvima“ Svjetskoga karizmatskog pokreta, razglašenu priču da se Blažena Djevica Marija ukazuje na području njegove biskupije, Biskup je mogao u početku u svojoj duši samo pozdraviti i pomišljati da Bog posredstvom „ukazanja“ kani ukloniti sablažnjivi „hercegovački slučaj“ iz hercegovačke crkvene sredine. Ali ubrzo se uvidjelo da „međugorski fenomen“ samo još više komplicira „hercegovački slučaj“, da je zapravo u njegovoj službi.
[1] Schematismus Dioecesium Mandetriensis et Dumnensis itemque Marcano-Tribuniensis pro anno 1892 [Šematizam biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Mrkansko-trebinjske za godinu 1892.], Mandetrii, 1892., str. 37–38.
[2] Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, izradio Krunoslav Draganović, Sarajevo, 1939., str. 172.
[3] Fra Alojzije Mišić, Chronika biskupije (1912–1942), str. 293.
[4] Fra Zrinko Čuvalo rođen 1936., svečani zavjeti 1961., svećeničko ređenje 1963., umro 1991.
[5] Fra Vitomir Musa rođen 1941., svečani zavjeti i svećeničko ređenje 1969., umro 2022.
[6] Fra Ante Šaravanja rođen 1949., svečani zavjeti 1974., svećeničko ređenje 1975., otpušten iz Reda i suspendiran a divinis 2003., umro 2021.
[7] Fra Tomislav Vlašić rođen 1941., svečani zavjeti 1968., svećeničko ređenje 1969., prešao u talijansku provinciju L’Aquila u Italiji 1992., isključen iz Reda 2009., izopćen iz Katoličke Crkve 2020.
[8] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria regina della pace, Milano, 1984., str 34.
[9] René Laurentin, francuski svećenik, rođen 1917., umro 2017.
[10] Usp. René Laurentin, Medjugorje: Récit et chronologie des apparitions, Paris, 1986., str. 82; Racconto e messaggio delle apparizioni di Medjugorje, Brescia, 1987., str. 90. Od sada navodimo samo talijansko izdanje.
[11] Dekret, prot. br. 3/1982. (Fra Zrinko Čuvalo umro 1. lipnja 1991.).
[12] Fra Veselko Sesar rođen 1928., svečani zavjeti i svećeničko ređenje 1952., umro 1990.
[13] Pismo fra Joze Pejića, provincijala „ad instar“, prot. 345/1982. U prijašnjem Zakoniku kanonskoga prava (1917.–1983.) samostan je kao persona moralis djelovao kao „župnik“, a „župni vikar“ bio je prvi redovnik u župi, a ostali su bili „duhovni pomoćnici“.
[14] Dekret biskupa Žanića, br. 712/1982.
[15] Robert Faricy, američki isusovac, 1926.–2022.
[16] Emiliano Tardif, kanadski dominikanac, 1928.–1999.
[17] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria Regina della pace, str. 34; Vidi također Pavao Žanić, La Posizione attuale (non ufficiale) della Curia vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Međugorje, Mostar, 30. X. 1984., str. 6–7. Cio hrvatski tekst u: Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 98–117.
[18] René Laurentin, Racconto, 1987., str. 45–46.
[19] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria regina della pace, str. 34.
[20] René Laurentin, Recit, 1986., str. 69; Racconto, 1987., str. 76.
[21] Lucy Rooney – Robert Faricy, Maria regina della pace, str. 33–34.
[22] Isto, str. 70–73.
[23] Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 136.
[24] Pavao Žanić, La verità su Medjugorje, Mostar, 1990., str. 3; hrvatski prijevod u: Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 139–162; navod: str. 36 i 142.
[25] Ogledalo Pravde: Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, prir. D. Kutleša, Mostar, 2001., str. 42; Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 36.
[26] Usp. René Laurentin, Racconto, str. 77; Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 59.
[27] Pavao Žanić, „Biskupova izjava o ‘ukazanjima’ u Hercegovini“, Glas Koncila, 16. kolovoza 1981., str. 1.
[28] Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 80–81.
