»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kremnica, druga strana medalje


Nakon sadržajnog dana u Kremnici, odlučila sam još jednom posjetiti taj mali, ali zanimljivi gradić.

Osim starog grada o kojem je bilo govora u prvom dijelu, Kremnica se sastoji i od novijeg dijela grada s pješačkom zonom. Tamo sam poželjela popiti kavu. Na kraju niza ugostiteljskih radnji, crkvica iz 12. stoljeća. Nekoć je tu bila bolnica i karantena prije ulaska u stari grad. Nasuprot crkvice, zadnja u nizu ugostiteljskih radnji – slastičarnica. Vlasnik figurom, tipologijom tijela i nazivom slastičarnice čini se gotovo poznat. Već na prvu riječ odgovara radosnim osmijehom i na hrvatskom jeziku. Misli da sam iz Bosne. A kad spomenuh Hrvatsku, sav se ozario zbog sinoćnje pobjede nogometne reprezentacije nad Rusima. „Ja sam iz Gostivara, iz Makedonije. Svi moji su slastičari. Naša limunada ima poseban okus, a sladoled je najbolji!“

I tako sam se počastila i sladoledom i kavom. Između posluživanja drugih gostiju vlasnik mi priča o Slovačkoj, o Kremnici, o svojoj osobnoj povijesti, o ljudima, o svojoj obitelji, o sinovima i kćeri, o supruzi, o poslu i životu ovdje. Najbolji turistički opis dobila sam od ovog skromnog slastičara, koji je miješajući svoj materinji turski, naučeni slovački i davno negovoreni hrvatski jezik što ga je naučio dok je služio vojsku u Slavonskom Brodu i kao mladi slastičar u Istri na jednoj sezoni, objašnjavao meni, turistici u ovom gradu. Čudio se jer se turisti iz Hrvatske amo rijetko zapute, možda zimi i dođu ali samo u okolnim planinama, a tada je on danima u Gostivaru, jer je ovdje zima i radnju je teško grijati. I tako nas dvoje, on iz Makedonije, ja iz Hrvatske u Kremnici, u Slovačkoj.

Nevjerojatno je kako ovaj čovjek dobro pozna probleme mladih ljudi, probleme nezaposlenosti, razumije migracije iz Slovačke u druge europske zemlje.

Njegovo razumijevanje povijesti Kremnice je fascinantno! Vrlo lako povezuje daleku prošlost i uočava posljedice za sadašnjost, ali i predviđa budućnost. Turistički ured Kremnice nije mu ravan! I sve to priča s osmijehom i optimizmom. Povijest za njega nisu događaji iz prošlosti nego su živi razlozi današnjih postupanja i razmišljanja ljudi. Kremnica je prazna – njegove su riječi. Odselili su ljudi. Ovdje žive starci koji čuvaju kuće i prostor. Kremnica je prazna i pod zemljom. Prazni su rudnici. Zlato je uglavnom iskopano i odveženo. Ipak, kada se nedavno pojavila velika rudarska tvrtka s ponudom ponovnog iskapanja zlata građani Kremnice su jednoglasno odlučili: što je iskopano, iskopano je! Rudarska tvrtka svjesna zlatnih rezervi na kojima počiva grad morala je odustati i posao potražiti negdje drugdje.

I tako Kremnica ipak živi na zlatu, ali ga i ljubomorno čuva. Zemljišta se ovdje ne prodaju. Okreću se turistima i otvaraju muzeje, ali ne samo to. Ovaj slastičar dao mi je vrlo praktične upute kako ući u tvornicu u kojoj se kuje novac, u kovnicu u Kremnici. Još i danas ovdje se izrađuje kovani novac za mnoge države u Europi. Ovdje se kuju i medalje različitih organizacija i sportskih natjecanja, a osobito olimpijske medalje. Plaćam kavu, sladoled i limunadu. Doista su me podsjetili na djetinjstvo. Razmišljam o neprocjenjivosti informacija koje sam dobila besplatno.

Turistički ured Kremnice trebao bi dobro platiti ovog čovjeka. Njegova pristupačnost i osmijeh su poziv na još jedan posjet Kremnici. Mislim i na sve turističke djelatnike koji ovih dana primaju goste sa svih strana svijeta. Ljudi su najveće bogatstvo u turističkoj promidžbi.

Odlazeći, okrenula sam se mahnuti, a on mi radosno kaže: Pozdravite Hrvatsku i samo naprijed! Bog!

Prenosim pozdrave!