Miran sam. Ne znam odakle dolazi takav osjećaj. O njemu sam slušao kad sam bio nemiran i tražio sebe. Ponekad su mi govorili da je riječ o blaženom iskustvu. Sve je izmireno. Svi računi. I dugovi. Nema zaostalih prijepora i sukoba s drugima. Pomiren sa svijetom i svim onim što je između nas bilo izvor nesporazuma. Pomiren sa sobom. Ovo iskustvo pronalazim u Pismu u riječima apostola: Dobar sam boj bio. Ne mogu to i za sebe reći.
Preostalo je izmiriti se s tobom. Neka nezahvalnost bude ono najvažnije zbog čega mi je žao. Toliko si mi dao i pružao, a nikad ti nisam na pravi način uzvratio. Pripisujući sebi sve, na tebe sam zaboravio. I može li se ispraviti sada ono što sam propustio? Mogu li na kraju svega reći: Hvala ti? Ne činim li to iz straha? Proživio sam cijeli život bez tebe i nekako se osjećam dvoličnim tražiti pomirenje s tobom. Pisma me podsjećaju da je jedan dan u očima tvojim kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Moj život za tebe je kao jučerašnji dan koji je prošao i kao straža noćna koja je minula, iako meni može izgledati kako je bio dug, težak i naporan.
Pitam se kako se postiže pomirenje s tobom? I oslobađa li pomirenje s tobom od onog osjećaja kako za mene više nema života i kako sam došao do kraja? Oslobođenje od pomisli na beznađe i besmislenost svega. Mogu žaliti za svim što iza sebe ostavljam, ali to ne ublažava osjećaj blizine da me uskoro neće biti. Tek sad počinjem spoznavati kako je od svih pomirenja ono pomiriti se i izmiriti se s tobom najvažnije. Na kraju krajeva ako me još uvijek stid reći što sam učinio i kako sam živio i nemam snage to priznati drugima niti sebi, osjećam kako mogu i trebam reći tebi. Nitko osim tebe ne posjeduje u svojim rukama moć oproštenja koja nadilazi moje sumnje i strahove o onomu što će ostati neoprošteno, barem prema ljudskim mjerilima i vaganjima. Jer vjerujem da će biti i onih koji će tvrditi da mi ne možeš i ne smiješ oprostiti. To je prijepor između tebe i čovjeka, koji traje još od prvih stranica Pisma. Koliko si spreman ići daleko i oprostiti? Uključujući i mene.
Pomirenje s tobom neodvojivo je od pitanja hoćeš li mi oprostiti. Moram iskreno priznati da ne mogu sabrati svoju prošlost u neku svijest i samosvijest o tome što sam činio dobro, a što nisam. Pisma kažu da me proničeš svega i poznaješ, znani su ti svoji moji putovi. Ili na drugom mjestu, gdje stoji kako prodireš u moje srce i bubrege, kako bi vidio tko sam zapravo ja. Strah me je biti izložen tvom pogledu, iako priznajem da nisam kroz život radio uvijek kako treba. I ne znam zašto sam ovako miran. Možda jer tvoje oproštenje svladava neoprostivo za mene i u meni kad i ako u meni ima i bude kajanja? Vrijeme koje imam pred sobom mi pruža mogućnost razmišljati o tome što znači biti izmiren i pomiren. Ne znam objasniti kako treba, ali naslućujem da je oproštenje početak svega. Ne vjerujem u ono što zovu oprostiti samom sebi. To nije oproštenje. Možda drugima jest, ali ne i za mene. Ako učinim neoprostivo, odakle mi moć oprostiti samom sebi? I učiniti neoprostivo drugome može biti izvan njegovih ljudskih snaga da mi oprosti. Nije kako ne želi. Ne može. Nema snagu.
Izmirenje i pomirenje ne mogu biti prirodni. Ono u sebi sadrži i nešto nadnaravno. Tek u iskustvu oproštenja koje dolazi od tebe mogao bih istinski reći miran sam i izmiren sam sa cjelokupnim stvorenjem, iako može biti onih koji mi neće moći oprostiti. Ti možeš u njihovo ime oprostiti, iako se takav zaobilazni put s moje strane čini dvoličan i nepravedan. Onima koji se protive mom pomirenju s tobom reći ćeš ono što si i meni rekao kad sam se usprotivio da u moje ime drugome oprostiš. Rekao si mi da ti sa svojim činiš što hoćeš i zašto je moje oko zlo ako ti želiš biti dobar. Zar smiješ biti takav? Odgovaraš mi kako ne želiš ničiju smrt, hoćeš da se svi ljudi spase.
Doima se bešćutnim ne tražiti od drugih oproštenje. Odakle mi pravo da ih zaobiđem i idem pravo tebi i molim te da mi oprostiš? Ne zaobilazim li tako poredak oproštenja koji si ti uspostavio? Događa se da ljudi kategorički tvrde kako nekome ne može i ne smije biti oprošteno čak i uz kajanje i priznanje učinjenog. Misao o oproštenju svega na kraju života misao je o tome tko je na kraju krajeva onaj u čijim je rukama milost i milosrđe, u čijim je rukama oproštenje koje me oslobađa od vječne smrti. U mojim rukama? U rukama drugih? U tvojim? Tek u izmirenju s tobom mogu reći kako sam istinski miran. Iako je to zasad tek osjećaj, nije ga prije bilo. Došao je od mog potpunog priznanja onoga što nisam mogao priznati da sam učinio. Primiti od tebe oproštenje ili te moliti za oproštenje kreće se jednim putem za koji, u nedostatku boljeg objašnjenja, zovemo katarzom, čišćenjem i obraćenjem.
Miran sam i moja je duša u tvojim rukama. Tek sad postajem svjestan tog iskustva. Na kraju ja se hoću izmiriti i pomiriti s onim koji me može izmiriti s onima koje sam uništio. Tek me ti pomiruješ s mrtvima za čiju sam smrt kriv i odgovoran. S njima me nijedan ljudski sud i oproštenje ne mogu istinski izmiriti, osim što mi mogu olakšati teret krivnje. U tom je natprirodnost izmirenja koje od tebe dolazi. Ono me ujedinjuje i sjedinjuje s mrtvima koje sam poslao u smrt. I to moje miran sam još uvijek je prožeto strahom. Ne može se čovjek ne pitati zar postoji netko tko izmiruje krvnika i žrtvu? Zar i takva mogućnost postoji za mene? Moj mir onima koji me promatraju sa strane izgleda istinski bešćutan i sebičan. Odbijam govoriti o tome. Ne želim objašnjavati kako netko poput mene može biti tako miran kao da ništa nisam učinio. Ne znam. Mogu samo donekle potvrditi kako je oproštenje nadnaravno iskustvo za mene. Nije od ovoga svijeta. I onaj koji mi želi oprostiti ne može biti od ovoga svijeta.
Miran sam, ne na način mira u svijetu. Čak i u Pismima stoji kako mi daješ svoj mir, ali ne daješ mi mir onako kako ga svijet daje. Pružaš mi ga na način koji ne zaslužujem i koji mi ne pripada. Na način apsolutnog i bezuvjetnog oproštenja nakon što sam došao do spoznaje da mi nitko ne može oprostiti učinjeno. Osim tebe. Miran sam. Nijedno moje žao mi je i oprosti mi, sad znam, nije ljudski dovoljno da se isprave loše stvari i zlo. U tebi pronalazim istinski mir i sjećam se riječi jednog sveca koje mi odzvanjaju mojim umom: kako je nemirno moje srce dok se ne smiri u tebi, ali ne samo srce nego moje cijelo biće.
Moje stvarno sudište susret je s tobom i tu na tom sudu se potpuno razrješuje i okončava moj život. Miran sam. Ako ništa drugo, shvatio sam da ću tek na tom sudu doznati stvarnu istinu o sebi. I čuti presudu. Miran sam jer sam otkrio da ipak i protivno svemu postoji pravedni sudac, onaj koji me je satkao od majčine utrobe. Suđenje izaziva nemir, strah i tjeskobu, ali vjera u pravednog i milosrdnog suca koji će me suditi po mojim djelima u meni rađa neobičan mir. Miran sam zbog tebe i onoga što o tebi znam kroz Pisma. Drago mi je što ništa od onoga što sam učinio nije zaboravljeno, bilo dobro bilo zlo. Ima i u tome mira. Nadati se da ću moći cijeli svoj život ponovno sagledati. Ovaj put bez opravdanja, isprika, laganja i dvoličnosti. Vidjeti sebe onakvim kakav stvarno jesam. Miran sam.