Kršćanstvo priznanja


Teško je. U Pismima stoji: Zašto se mučim ako ti ne vidiš i zašto molim ako ti ne čuješ? Ili slično. Kad si me pozvao, zamišljao sam to drugačije. Ne ovako. Ne znam u što sam se na kraju pretvorio? Iznenađen sam iskustvom traženja samog sebe i potrage za tobom. Logika našeg odnosa trebala je biti kako ćemo jedan drugom uvijek biti blizu. Bit ću blizak s tobom i neće biti preispitivanja. Tvoji zahtjevi bit će jasni i precizni. Mogućnost da budu stavljeni pod povećalo sumnje bila je minimalna. Nepostojeća. Poziv se drugačije promatra i proživljava kad su mu temelji stabilni. Bilo koji poziv. Ne samo moj. Ili nekoga drugoga koji je pozvan živjeti isti.

Na to me podsjeća Pismo govoreći o dvojici. Jednom koji izgradi kuću na pijesku i drugom koji izgradi kuću na stijeni. Jedna strada već nakon jake kiše, a drugu ništa nije moglo razoriti. I ja sam gradio. Vjerujem kako je u pitanju stijena. Sad više nisam siguran. Pismo veli na jednom mjestu: Što da učini pravednik kad su temelji poljuljani? Sad kad je moj temelj poljuljan, što trebam učiniti i kako? Nekad mi je bilo lakše, jer proroci i svećenici nisu lutali po zemlji i nešto su ipak znali. Danas imam osjećaj kako i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju. Možda sam i prestrog i svoju odgovornost prebacujem na druge. Griješim li ako se želim povući u tišinu i samoću? Ima li smisla ne svjedočiti na već uhodane načine i prema propisanim pravilima? Komu svjedočim u tišini i samoći daleko od svih? Sebi?

Ja te moram ponovo pronaći. Putem sam te izgubio. Ili zaboravio. Na jednom mjestu stoji u Pismu: Tu ćeš me naći. Kao da sam izgubio to svoje tu koje sam nekad imao i vidio pred sobom. Ono je poput svjetiljke stajalo na visokom mjestu kako bi mi osvijetlilo put. Možda još uvijek stoji na istom mjestu, ali ga ja ne vidim ili sam se previše odmaknuo od njega. U Pismu čitam redak kako je svatko svojim putem hodio. Vjerujem kako se i meni dogodilo slično onomu što stoji u tom retku zapisano. I ja sam hodio svojim putem. I to svojim bilo je tako postavljeno i uređeno da je već u samom početku u sebi sadržavalo jednu vrstu budućeg zaborava i ravnodušnosti. Nekakvog poimanja i razumijevanja samog sebe kao nekoga tko je dostatan samom sebi i gdje ti dolaziš kao dodatak i netko sa strane, ali ne i netko tko treba biti u središtu. Izgubio sam središte. Možda je izgubio prejaka riječ. Zaboravio?

Tvoj radikalizam nije bešćutan. I tvoja radikalnost ne isključuje moju slobodu i moje odbijanje. Čak ni moju izgubljenost. Uplašila me radikalnost tvoje ljubavi. Onoga kako se odnosiš prema meni u dubinama moje intimnosti. Ondje gdje te čujem govoriti: Ljubim te, jer ti si moj i pripadaš meni. I to je za mene kamen spoticanja. I mjesto smutnje. Ja nemam dovoljno istrajnosti radikalno odgovoriti na ljubav koju tražiš zauzvrat. Ne mogu ti pružiti takvu ljubav. Možda sam u početku uspijevao. Onom mladalačkom poletnošću i razdraganošću. Ne znam govori li moj zaborav i tek probuđena ravnodušnost o ikakvoj ljubavi prema tebi? Ili o ljubavi koje više nemam u sebi u onoj mjeri koliko je treba imati da bi se oduševljeno i dalje slijedilo tebe. Odrastao sam, ali u tom odrastanju nema pretjeranog zadovoljstva. I odraslost koju živim više liči na lutanje nego na hod za tobom.

Zanimljivo kako u Pismima bijaše i nekoliko lutalica. Ali ne onih probisvijeta koji nemaju cilja ni svrhe u životu. U pitanju su oni koji traže tebe. Tvoju volju. Pripadati tebi i biti tvoj svakodnevno je traženje. Ono traženje na koje nisam bio pripremljen i oni koji su me spremali za tebe nisu mi o tome govorili. Njihove apstrakcije nisu bile od velike pomoći i koristi kad sam sebe izložio svakodnevnici dnevnog života i rutinskih poslova dana. Zaboravili su mi reći da je za nekoga poput mene svakodnevnica mjesto susreta s tobom. Jer me nisu pripremili za svakodnevnicu s tobom, kao i neki slični meni dospio sam u jedno meni nepoznato stanje. Stanje koje je jedan filozof nazvao acedijom. Iskušenje đavolske dosade. Iskustvo u kojem imaš sve i ništa ti ne nedostaje, ali osjećaš dugotrajan umor od sebe i života. I od tebe naravno.

Iznenađen sam tom bolešću koja se neprimjetno uvukla u moj život. Podsjeća me na onog lopova koji dolazi noću kradom da pokrade čestitog. Iz dosade rađa se ravnodušnost. Ali ne bilo kakve dosade, svakako ne iz one dosade kad nekoliko trenutaka nepomično stojim i ništa mi se ne da raditi. Ova dosada je drugačija. Ona se zadržava u meni kao otrov koji ne mogu izbaciti iz sebe. Kaže taj filozof kako ga to stanje podsjeća na neke egipatske monahe koji su danima sjedili buljeći kroz prozor i čekali ne znajući što čekaju i koga čekaju. Priznajem svoju bolest. Iskustvo u kojem u nedostatku istinskog susreta sa stvarnim životom i njegovom egzistencijom sebe prepuštam tom stanju bezidejnosti, besposlenosti, nezainteresiranosti i nepomičnosti. Osvrćem se unatrag i pitam se na čemu sam to ja stvarno gradio svoje zvanje i svoj poziv? Nestalo je početnih oduševljenja. Broj motiva zašto sam to što jesam začuđujuće se smanjio kao i broj razloga. Pitam se događa li se to tek meni ili i drugi kroz slično prolaze? Smijem li ja uopće o ovome govoriti na ovaj način? Ne izlažem li nas obojicu nekoj vrsti sablazni, zar se može dogoditi nama dvojici jedno ovakvo stanje i odnos? Odnosno zar se može i smije dogoditi meni?

Dođi i vidi, kažeš mi u Pismima. Ali u sebi ne osjećam tako snažan polet da dođem i vidim. Došao sam na početku i vidio sam što sam trebao vidjeti i rekao sam svoj fiat, neka bude. Kažeš mi kako to ne ide tako. Ne danas. Nikad. Pitaš me odakle mi misao kako je dovoljno jednom doći i vidjeti. I kako je dovoljno jednom doći, vidjeti i ostati tek taj dan i više se ne vraćati. Tako su me poučavali drugi. Možda sam ih krivo razumio. Možda uopće nije do njih. Shvatio sam kako je dovoljno odazvati se i reći: Evo me, mene pošalji, i više ne trebam ništa učiniti. Sve će se dalje događati bez mene, bez mog napora i bez zalaganja. Tek sad mi počinješ govoriti kako s tobom ne ide tako. Moram svaki dan doći. I vidjeti. I ostati s tobom. I to se može i u samoći i tišini i odvojenosti od svijeta. Stalo ti je više da me zadržiš za sebe, nego da te u svijetu izgubim.

Izbor pred koji me stavljaš moja je izmišljotina. Pokušaj da odgovornost prebacim na tebe. Ili ti ili svijet, ili ti ili netko, ili ti ili nešto. Ja sam izmislio sukob s tobom kojega zapravo nema, jer gdje se to mogu sakriti od tebe. Ti me ne stavljaš pred izbor. Ti kažeš: Nije riječ o meni ili o nečemu ili nekomu drugom. Riječ je o nama dvojici. Ne ili ja ili ti. Nego ja i ti. Krist i ja. Proturječje kako postoji sukob između nas dvojice kojega nema trebalo je poslužiti skrivanju samog sebe, ravnodušnosti i dosade koje sam pustio u svoj život.

Oduvijek sam mislio da se mora biti oduševljen i da prihvaćaš i vrednuješ samo oduševljene i vječno nasmijane i radosne. Ali, ti nisi postavio takav uvjet jer nigdje ne govoriš: Samo vi koji ste oduševljeni i radosni bit ćete moji učenici, svi drugi ne mogu i ne trebaju ići za mnom. Ja sam dokaz da pozivaš i drugačije. Dokaz kako pozivaš ljudski duhovno i emotivno kljaste, hrome i sakate. Pomalo umorne i nezainteresirane i premalo oduševljene. Ne znam što takvi poput mene mogu učiniti za tvoju radosnu vijest i navještaj tvog kraljevstva? Vidjeti i susresti mene ne upućuje uvijek nužno na tebe. Ponekad je efekt drugačiji. I suprotan. Kad me vide, s pravom okreću glavu na drugu stranu i traže te negdje drugdje. Opravdano se pitaju kako si mene mogao izabrati među tolikim drugima.

Čitam u Pismima kako si izabrao Davida između sve njegove braće. Neočekivan izbor kojemu se nitko nije nadao. Ima i drugih, netko zloban bi rekao iracionalnih izbora koje si napravio. Jeremiju, koji nije baš bio oduševljen pozivom. Jonu, koji je pobjegao i nije htio slijediti svoj poziv. Ne brini. Ne uspoređujem se s prorocima, niti se smatram takvim. Samo se čudim koga si sve kroz povijest spasenja izabirao i birao za suradnike. Ako si me izabrao onomad, jesi li znao da ćemo u nekom trenutku imati ovakav odnos? Nekakvo bolesno i ustajalo stanje i razdoblje dosade i ravnodušnosti. Iskustvo, kako veli onaj filozof, monaške acedije koja nije zavist, nego đavolska dosada iz koje više ili barem u danom trenutku nije moguće vidjeti i osjetiti da me još uvijek ljubiš i upućuješ mi poziv i zoveš me na svoju njivu. Razdoblje u kojem i ako mi govoriš: Dođi, vidi i ostani sa mnom, ja te nažalost zasad ne čujem.

Oprosti mi acediju, tu pogubnu đavolsku dosadu koja me pretvorila u ravnodušna radnika na tvojoj njivi. Zbog koje sam poput automata stavio ruke na plug, ali niti se osvrćem natrag kako bih te bio nedostojan, niti gledam naprijed kako bih te bio dostojan. Ja trenutačno ne gledam nigdje. Pomozi mi s plugom u mojim šakama. Zauzvrat, pokušat ću te opet pronaći na njivi kojoj orem. Ti se sjećaš kako sam te već jednom bio izgubio. Ili sam barem tako mislio. I opet sam te pronašao. Želim te opet pronaći. Ako te ponovno ne pronađem onda i sam znaš da te ni za druge neću moći pronaći i pokazati im tko si ti. Ja te moram pronaći za sebe. I zbog sebe.

Kažeš mi:  Dođi i vidi. I ostani. Ne jednom i zauvijek. Svaki dan. Korak po korak. Dođi i vidi. I ostani sa mnom. Ostavio sam na trenutak i njivu i plug. Tužno ih je gledati, kao i mene samog s njima. Koliko usamljenosti i besciljnosti u oranju njive gdje se ne može gledati naprijed jer te ne vidim. Izabrao sam ići naprijed. Neće mi biti teško vratiti se natrag plugu, brazdi i njivi koji me čekaju. Prvo te moram pronaći. Možda te i čujem i nadam se kako ne umišljam sebi. Čujem te gdje mi dovikuješ: Dođi, vidi i ostani sa mnom i kad učvrstim tvoju vjeru, zvanje i poziv zajedno ćemo se vratiti plugu koji te čeka i brazdi koju si počeo orati. Valjda to znači pronaći te u tišini i samoći ponekad pogubno i opasno dosadne svakodnevnice i poslova dnevnog života i rada.