Kršćanstvo nezahvalnosti
Piše u Pismu kako nije učenik nad učiteljem. Govoriš mi kako je u pitanju kritika bez zahvalnosti. Ona kojom sebe stavljam iznad Crkve. I tebe. Ona kojom prezirem primljeno dobro. Ona kojom sebe uvjeravam kako sam sve postigao sam. Nitko mi ne treba. Kritika bez zahvalnosti put je u gorčinu. Neizlječivu narcisoidnost. Mučenje i sebe i drugih pitanjem o mojim zaslugama i mojoj veličini. Vječno nezadovoljan i nesretan živim u Crkvi kao bolesno tkivo.
Vrijeđa me ona tvoja rečenica: Reci na kraju: “Sluga sam beskoristan, učinio sam što bijah dužan učiniti.” Ja želim činiti sve novo. Kažeš mi kako ću činiti i veća djela od tebe. Ipak osjećam da u tvom obećanju leži zamka. Ako želiš činiti veća djela od onih koje sam ja činio, moraš svima biti sluga. Lakše je postati kritičan prema tebi. Onako kako se postaje kritičan prema ocu koji je sve dao da bih ja imao. Ona kritika koja sebično zahtijeva da se za mene učini više, makar je već za mene učinjeno što je odavno iznad mogućnosti onih koji me pomažu i o meni brinu.
Kritika bez zahvalnosti vječno je nezadovoljstvo učenika koji nema u sebi nimalo poniznosti pred učiteljem. Neutaživa glad kojoj nijedna crkvena čast, vlast, priznanje i nagrada nisu dovoljni. Rijetko je tako duboko i intenzivno sebeljublje kao biti i živjeti kao kritičar bez ikakve zahvalnosti ikome. U tom stanju nikomu ne dopuštam da se izjednači sa mnom. Srušio bih onoga koji bi se uzdigao iznad mene bez grižnje savjesti i propitivanja moralnosti mojih čina. Nisu mi važne ni metode ni sredstva.
Kritika bez zahvalnosti koristi omalovažavanje i prijezir kao glavna oružja. Omalovažavanje dobra. Prijezir slabijeg. Negdje uz njih se uvijek pronalazi razorni cinizam koji se podsmjehuje svetom i pretvara ga u profano i svakodnevno. Tu je negdje i sarkazam prema entuzijazmu i oduševljenosti onih koji tek počinju vjerovati i slijediti tebe. Podsjećaš me da se čuvam onoga što može uništiti dušu. Kritika bez zahvalnosti je opasna. I razorna. Samog sebe proglasiti mučenikom čije mučeništvo je iznad tvoje muke i smrti. Ja nisam došao da služim, ja sam došao biti gospodar i prvi i najveći. Tako se ponaša kritičar bez zahvalnosti.
Nije mi strano preuzimati tuđe zasluge, odricanja i mučeništvo. Kao što mi nije strano sakriti da je drugi od mene učinio više. Bezobzirna je lakoća kojom nečija trpljenja, muke i tragediju pripisujem sebi, kao što je bezobrazna surovost kojom olakšanja od tragičnih i neugodnih iskustava koja iskusi drugi pripisujem samo svojim zaslugama. Kritika bez zahvalnosti ne surađuje ni s milošću ni s tobom. Ona je stanje pustoši i praznine i besmislenosti života koju drugima podmećem pod krinkom prijevare kako me nitko ne shvaća i nitko ne razumije. Ona je trajna samoobmana o samom sebi, izmaštana vjera u vlastitu megalomaniju bez uporišta u stvarnosti.
Kritika bez zahvalnosti je perfidna mržnja i hladno iskorištavanje o kojoj govoriš kada kažeš da prijatelj koji kruh tvoj s tobom blagovaše petu na te podiže. Ona je prevrtljiva i nemoralna. Bez čvrstih moralnih i etičkih načela. Služit će onome koji će joj najviše laskati i povlađivati joj i nagrađivati je nezasluženim titulama i naslovima. Ona je hrana samoj sebi i onome koji od nje živi. Hrani se lažima, klevetama i „zakulisnim“ pripovijestima o tome kako je sve u Crkvi zlo i pokvareno i kako su svi u Crkvi jednako pokvareni i zli. Naravno, osim mene koji kao posvećeni i sveti kritičar, čist od bilo kakve odgovornosti, umišljen stojim na brdu svoje oholosti, uvjeren kako sam ja svjetiljka koja je upaljena da osvijetli put ukućanima. Nesposoban sam prepoznati tamu koja iz mene isijava nesmiljenom žestinom i žarom. To je osobina kritičara bez zahvalnosti. Potpuna odsutnost poniznosti i etičke spoznaje o razlikovanju dobra i zla.
Pitam se, nalazi li se u Pismima netko takav? Netko sličan meni i poput mene? Netko tko u prijeziru, zlobi, cinizmu i sarkazmu vidi najuzvišenije etičke principe i moralna pravila. Čini mi se da čak i onaj koga je povijest spasenja zabilježila kao najgoreg izdajicu nije takav. Čak i on na kraju postaje kritičan prema sebi jer je izdao krv nevinu i baca srebrnjake ubojicama pred noge. Čak je i on bio sposoban za samokritiku!
Je li kritika bez zahvalnosti i poniznosti, kritika iz koje su isključene sve tvoje zapovijedi, savjeti, molbe i milosti, u konačnici ono što si nazvao grijeh protiv Duha Svetoga? Što ja to radim ustrajavajući u svojoj kritici bez zahvalnosti, stalno ističući kako je sve, ja, drugi, Crkva, a to znači i ti sam, ništa drugo nego mjesto i prostor rađanja zla? Još ako uspijem obratiti nekoga da mi bude istomišljenik, ne vodi li slijepac slijepca i nećemo li obojica u jamu pasti, i ne pretvaram li ga u sina goreg od sebe, učenika goreg od učitelja, jer se možda učitelja ne može nadmašiti u dobru, ali ga se može nadmašiti u prijeziru i omalovažavanju Crkve i svih koji u njoj i kroz nju žive i djeluju? Još ako to i sam učitelj potiče i na to učenika nagovara.
Kritika bez zahvalnosti je hod prema samouništenju. Ali i samouništenju drugog. Put prema izvitoperenoj i bolesnoj zajednici onih koji prijeziru i omalovažavaju, put prema zajedništvu koje nas izgrađuje za zlo i pokvarenost, bez obzira hoćemo li se zvati kružok, grupa, klan. Svi odreda slijepci koji su uvjereni da vide nebo prema kojem samouvjereno idu. Na jednom mjestu govoriš da se kritičar bez zahvalnosti ponekad vrati na mjesto koje je sada posvećeno i sveto. Oslobođeno njegovog prijezira, cinizma, sarkazma i omalovažavanja svega i svih u Crkvi. I dovede sa sobom još drugih sličnih njemu, ali sto puta gorih od njega. I bude još veći nered nego prije.
Ne odbacujem kritiku. Potrebna je. I ne molim te da me od nje sačuvaš. Čuvaj me od kritike bez zahvalnosti i poniznosti, one koja ima moć moju dušu strovaliti u pakao, jer je nesposobna i slijepa za promatranje dobra i svetog u tvojoj Crkvi, jer u Crkvi ne vidi mogućnost spasenja, nego izvor svega zla. Čuvaj me od toga da je učenik nad učiteljem i da onaj koji želi biti najveći treba to biti i bez obzira koja će sredstva i metode upotrijebiti i koristiti da se te veličine dokopa. Dopusti mi da budem kritičar. Ne dopusti da me obuzme kritika bez zahvalnosti.
Kad već uzlazim u Hram na molitvu, molim te, podsjeti me da pokušam biti kao onaj carinik i da se udaram u prsa govoreći: Smiluj se meni nezahvalniku i kritičaru tebe i tvoje Crkve, jer ako se ne budem udarao prsa pognute glave, onda sam slijep i izgubljen na putu da padnem u jamu i druge povučem za sobom. Onda sam gori od farizeja koji stoji malo ispred carinika, koji, iako ohol, ne čini se kao onaj koji je trajno bolestan od kritike bez zahvalnosti.