Kršćanstvo umora

Kršćanstvo umora


Roman Pošta Charles Bukowski napisao je za dvadeset jedan dan na temelju iskustva poštanskog službenika. Kao i u nekim drugim njegovim romanima, glavni lik Henry Charles Chinaski ili Hank Chinaski prolazi kroz surovu i bezobzirnu stvarnost svakodnevnog života od ranog ustajanja, sukoba na poslu, pa sve do pijančevanja. Kao i većina njegovih romana, i Pošta bi mogla ostaviti dojam djela koje vrvi isključivo vulgarnošću, psovkama, površnim rečenicama. Ipak ono što prikriveno dominira romanom priča je o umoru. Umoru koji se razvija kroz godine svakodnevnog života.

Doživljaj umora Bukowski nerijetko opisuje odnosom Chinaskog prema mladim i novim poštanskim službenicima. Chinaski za razliku od mnogih zaposlenih pokušava razumjeti što će se dogoditi s nekim mladim čovjekom koji se zaposli kao poštanski službenik nakon nekoliko godina. Promatrajući svoje kolege na poslu Chinaski vidi umorna lica, prazne poglede, fizički i psihički iznurene ljude.

Rijetko susretnemo ili postavimo pitanje: može li se čovjek umoriti od Boga, umoriti se od vjere? I ako može, kako je moguće umoriti se od nekoga na koga se pozivamo kao smisao, svrhu, razlog našeg postojanja, načina života, razmišljanja i djelovanja? Gdje je sve počelo pa je kršćanin došao u stadij života da poput Chinaskog koji daje otkaz na poslu jer ne može više, Bogu zahvali na suradnji i odnosu i ode? Ima nešto birokratskog i umarajućeg i u samoj Crkvi i nekim njezinim institucijama gdje kršćanin godinama živi, radi i trudi se, ali na kraju ništa drugo ne osjeća nego umor. Umoran je od posla koji ga ponekad melje kao birokratski stroj, kao velika zgrada iz romana Pošta u koje ljudi ulaze veseli i oduševljeni, i onda kroz nekoliko godina izlaze ravnodušni i umorni.

Postoji u kršćanstvu jedan fenomen o kojem se i bez ovog podsjećanja zna. O njemu se piše. Njega se osjeća, doživljava i proživljava kao iskustvo. Kršćanstvo umora. Ono nije umor koji čovjek osjeća nakon napornog radnog dana. Ono nije umor nastao od intelektualnog i fizičkog naprezanja. Ono je poput zgrade pošte u koju Chinaski ulazi i izlazi nakon jedanaest godina. Chinaski ne može točno reći ili definirati uzrok umora koji osjeća, osim što se osjeća rasterećeno i poletno nakon što je poslije jedanaest godina dao otkaz na poslu.

Kršćanstvo umora je slično iskustvo. Kršćanin uđe u Crkvu, u zajednicu, u crkvenu instituciju, u župu i nakon nekoliko godina ili desetljeća iz njih izlazi umoran. Kao što Chinaski nije ljut, nije ogorčen, nije nezadovoljan, nego samo umoran, i kršćanin  u konačnici ne bude ni ljut, ni ogorčen i nezadovoljan nego umoran. Od čega? Može li Bog, Crkva, crkvena institucija, svećenik, zajednica kršćana umoriti čovjeka? Iznuriti njegove fizičke i duhovne snage?

Bukowski roman završava s Chinaskim koji napušta posao jer želi biti slobodan. Čovjek zna da ga posao može iscrpiti, napose onaj posao koji je zahtjevan i težak i kojega zapravo čovjek ne bi ni radio da ne mora ili nije na neki način prisiljen. S druge strane može li Bog iscrpiti kršćanina, je li tako nešto moguće? Kršćanin koji rano uđe u Crkvu, zajednicu, crkvenu instituciju prođe kroz sve njezine molitveno-odgojne vjerničke faze na kraju iziđe iz te iste Crkve, institucije, zajednice umoran i želi biti slobodan.

Svodi li kršćanstvo umora vjeru isključivo na birokratski posao gdje od vremena do vremena susrećemo kršćanina koji dobar dio svog kršćanskog života provodi više kao poštanski službenik Chinaski, nego kao vjernik? Jesu li drugi kršćani unutar Crkve, zajednice, župe, uposlenici jednog velikog birokratskog crkvenog aparata koji za ponuđenu vjeru, njezinu pouku, prakticiranje, zahtijeva da sam čovjek kršćanin bude samljeven u mašini crkvene birokracije?

U fenomenu kršćanstva umora posebnu ulogu igraju neke odgojne institucije koje povremeno i ponekad umjesto mladih oduševljenih vjernika proizvode umorne mladiće i djevojke koji na pragu aktivnog vjerničkog života priznaju i svjedoče da su umorni od Crkve, umorni od Boga, umorni od zajednice, umorni od institucije. Ako je to istina, a nažalost u nekim slučajevima i jest, koga optužiti ili koga pozvati na odgovornost za kršćanstvo umora koje zahvaća kršćane?

Kršćanstvo umora je početak puta koji kršćanin okončava u ravnodušnosti prema Crkvi i vjerničkoj zajednici. Svoju slobodu od Crkve ne doživljava kao da je riječ o pobuni ili revoluciji protiv Crkve. Svoju slobodu od Crkve doživljava kao odvajanje od umorne institucije i umornih ljudi koji u njoj djeluju, koji je vode, koji o njoj propovijedaju.

Naravno da kršćanstvo umora ne može biti generalizirano kao univerzalno iskustvo Crkve i svih kršćana. Ipak kršćanstvo umora ostaje pitanje koje ne pronalazi svoj konačni odgovor: može li Bog umoriti čovjeka, može li se kršćanin umoriti od Boga, milosti, milosrđa, od Crkve? U romanu Pošta taj umor koji zahvaća sve pore, ne samo života Hanka Chinaskog, nego se uvukao u cijeli sustav, u ljude, u grad, postaje nepodnošljivi teret koji obesmišljava život i smisao življenja. I Hank Chinaski kao nekakav luđak napušta siguran posao, plaću i buduću mirovinu kako bi bio slobodan. Rijetko tko razumije njegov potez. Chinaski se želi osloboditi umora koji je sveprisutan.

Događa se da susrećemo jedni druge kao kršćani godinama živeći i radeći u nekoj zajedničkoj crkvenoj instituciji, uredu, upravi, zajednici. Od vremena do vremena pojavi se među nama netko svjež i mlad koji želi nešto drugačije i novo raditi. Ili od vremena do vremena se čudimo nekom tko je odjednom otišao jer želi biti slobodan. Ove mlađe ubijamo cinizmom i pesimizmom i povlačimo ih u ponor umora. Ove koji su s nama umorni i požele biti slobodni odbacujemo i kritiziramo jer nemamo hrabrosti priznati da smo i sami umorni. U oba slučaja svjesni smo koliko nas kršćanstvo umora iscrpljuje i pritišće, ali šutimo, trpimo i ne činimo ništa jer radije biramo biti umorni nego nešto promijeniti u svom vlastitom odnosu prema Bogu, Crkvi, zajednici.

I naravno onda da svaki entuzijazam i želju drugih kršćana koji žele i više raditi, moliti i svjedočiti doživljavamo kao šok, kao što su neke kolege Chinaskog ostali šokirani kad je dao otkaz na poslu. Ponekad je iz kojekakvih razloga bolje biti umoran i glumiti da se vjeruje kako bi se ostalo tamo gdje jesmo, nego pokušati otrgnuti se raljama kršćanstva umora i uspostaviti odnos s Bogom koji neće biti umarajući i iscrpljujući, nego će barem našem osobnom kršćanskom životu udahnuti malo više živosti i snage bez obzira koliko se umorni kršćani oko nas snebivali, čudili i izlagali nas svom cinizmu i pesimizmu kako se ništa ne može učiniti i kako je najbolje ostati i biti umoran kršćanin, jer ako smo umorni od Boga tko nas može odmoriti i udahnuti nam živost?

Ponekad neke kršćane koji žele raditi, živjeti i djelovati doživljavamo kao luđake, kao da su Hank Chinaski. Radi se o tome da je riječ o onim muškarcima i ženama kršćanima koji primjećuju i osjećaju kršćanstvo umora i ne žele se s njim pomiriti. I ili mijenjaju svoj život i odnos s Bogom ili odlaze jer žele biti slobodni. Umorni kršćani sa strane promatraju i ne odobravaju ništa od toga, nesvjesni da ih je kršćanstvo umora toliko obuzelo da je i Bog prema njihovoj zamišljenoj slici umoran od svega. Čemu se onda truditi i boriti se?