Zacijelo se svi ponosimo našim sunarodnjakom, svetim Leopoldom Mandićem, kojega se ovih dana u kalendaru spominjemo. Jednako je čašćen i u Padovi i među Hrvatima širom svijeta. Velik čovjek. Svet čovjek. Evo. U svome mladenačkom žaru i vjerskoj oduševljenosti, on, rodom iz Boke Kotorske, maštao je o tome da bude misionar te da doprinese jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. Zato je pristupio franjevcima kapucinima. Kad, evo, dogodilo se da je najveći dio života proveo u Padovi, daleko od bilo kakvog misionarskog poziva. Život nije proveo ni u svojoj domovini niti sa svojim narodom. Postao je ponizni ispovjednik u samostanu u Padovi. Mnogi od njegove subraće su bili uvjereni da on ni za što drugo i nije bio sposoban. Kad gle, po toj svojoj službi – a znao je satima i satima ispovijedati – pokazao se velikim. U svojoj je osobi i u svome životu doslovno utjelovio Krista Dobroga Pastira, Krista koji svoj život polaže za svoje prijatelje. Vjernici su u Padovi to dobro znali, a oni odgovorniji u Crkvi to su shvatili tek nakon Leopoldove smrti.
To je životna mudrost. Leopold nije bio nesretan i razočaran, što se njegov životni san – odlukom i voljom njegovih poglavara – uopće nije ostvario. Prihvatio je svoj život i životni put koji se pred njim našao. I dao ono najbolje od sebe. To je i nama putokaz. Dobro je da imamo mladenačkih maštanja, razumljivo je da planiramo svoj život. Međutim, stvarno, ne bismo trebali očajavati, ako nam život ne ide u onome smjeru kako smo zamislili. Trebamo jednostavno nastojati (uz Božju pomoć) iz dana u dan dati ono najbolje od sebe. To će nas onda ispunjavati mirom i dubokom radošću. I još za kraj. Leopold je bio izuzetno niska rasta. Malen i poguren. A tako je velik. Očito, nije bitan ni stas ni glas nego duh Božji u nama. To je ono što vrijedi i što zauvijek ostaje.