Ne možemo bez Krista, molitve i nedjeljne Euharistije

1. Kad se Isus našao u Kafarnaumu, nakon što je nahranio pet tisuća ljudi, u svojoj je besjedi rekao:

„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje, za život svijeta“. (Iv 6, 51–52).

Ovaj Isusov euharistijski govor u Kafarnaumu pruža nam prigodu na početku jubilarne godine razmišljati o važnosti euharistijskoga slavlja. Stoga i naslov ovoga razmatranja glasi: „mi bez Krista, molitve i nedjeljne euharistije ne možemo živjeti“. Crkva, naime, slavi Euharistiju i od Euharistije živi. Kao „produljeno utjelovljenje Isusa Krista“ ona se prije 58 godina na Drugom vatikanskom saboru „predstavila svijetu kao Svjetlo naroda“.

Kao otajstvena stvarnost ona nadilazi granice kulture, prostora i vremena, jer njezini su korijeni božanskoga porijekla. Zbog toga i velimo da Crkva nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve:

• Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša.
• Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja u vremenu i prostoru, kao produljeno Isusovo utjelovljenje živjeti među ljudima.
• Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana.

U tom vidu se i veli da Crkva nije proizvod povijesnoga slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22–23) i Tijelo Kristovo. Ona je Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20–21). Stoga, kao Božji naum i građevina ona nadilazi zemaljske zajednice, a u njima se povijesno utjelovljuje i ostvaruje. To je otajstvo koje se jedino vjerom može shvatiti, tumačiti i objaviti. Navjestitelji ovoga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus među ljudima izabire, posvećuje i šalje.

2. Gledom pak na otajstvo Crkve biskupi i teolozi neumorno ponavljaju kako povijest čovjeka i povijest ljudskoga spasenja ide preko obitelji koja je u središtu Božje pozornosti. Simbolično je i to što je Papa odlučio da početak jubilarne godine u biskupijama započne svečanom euharistijom na svetkovinu Svete Obitelji, 29. prosinca 2024. i završi također na svetkovinu Svete Obitelji, 28. prosinca 2025. Koncilski oci su na Drugom vatikanskom saboru (1962.–1965.) opisali obitelj kao „intimnu zajednicu života i ljubavi“ (Gaudium et spes, 48). Jer, ona je kao božanska i ljudska ustanova i prva „škola društvenih vrlina“. Stoga je u središtu osobite društvene i crkvene brige i skrbi. No, budućnost braka i obitelji nije unaprijed predodređena. Uspjeh i sreća obitelji nisu negdje „u zvijezdama zapisani“. Predani su u ruke supružnicima, a projekt zajedništva uručen je njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti.

U tom vidu obitelj kao zajednica osoba zadatak je pred kojim se nalazi svaki njezin član. To je projekt za koji se valja Bogu moliti, te prositi zagovor i blagoslov Svete Obitelji. Isus je podijelio brige i radosti s ljudskim rodom kad se rodio u obitelji. On ne će uskratiti blagosloviti obiteljima koje su vjerne, u ljubavi gorljive i u molitvi postojane.

Zato je trajno aktualno i suvremeno ono ninsko geslo iz Branimirove godine:

„Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi“.

Svjesni smo, naime, kako bez nedjeljnoga euharistijskoga slavlja ne možemo ostvariti svoje ljudsko, kršćansko i obiteljsko dostojanstvo.

3. Koncem prosinca započet će sveta jubilarna godina svečanim euharistijskim slavljima u Vatikanu i biskupijskim katedralama diljem svijeta. Time će vjernički puk očitovati svoje zajedništvo vjere i ispovjediti da ne mogu živjeti bez Krista i molitve, bez nedjelje i euharistije; bez „kruha živoga koji je s neba sišao“, kako je Isus u Kafarnaumu najavio. Iskoristimo ovo vrijeme pa proučimo i produbimo naše spoznaje o otajstvu Crkve, braka i presvete Euharistije. Družimo se s Isusom u svagdanjoj molitvi i nedjeljnoj Euharistiji kako bi rasla naša župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na našem krštenju.

Hranimo se Božjom riječju i Euharistijom. I ne umarajmo se svojom vjerom i dosljednošću pružati svima koji nas zapitaju za „razloge nade koja je u nama“ (1 Pt 3, 15). Izvjesimo na vidljivom mjestu u našem domu ninsko geslo iz Branimirove godine koje će nas podsjećati da se „dnevno Bogu moliti i nedjeljom misu slaviti“. Neka nam u tome pomogne i drevna molitva Crkve: O sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje! Slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Kruh s neba dao si njima, koji svaku slast u sebi ima. Amen!