Petak 6. vazmenog tjedna: U onaj me dan nećete ništa više pitati

Meditacija uz Evanđelje: Iv 16,20-23a

S pravom smo nepovjerljivi prema onima koji tvrde da u njihovom životu nema nepoznanica, nema sumnji, nema krivih koraka, jer eto, oni su uvijek znali što im je činiti i tako su i činili i to tako da nikada ni na trenutak nisu postavili u pitanje sebe i svoje djelovanje… To jednostavno nije moguće. Živ čovjek, ako moralno i ne griješi, toliko puta se nađe u nedoumici, toliko puta bude pogođen nevoljom, nedaćom, nesrećom, toliko puta dvoji što mu je i kako činiti. Pa i Isus je prije svoje smrti – jer je bio pravi čovjek – iz dubine duše zavapio: „Duša mi je nasmrt žalosna“ (Mt 26,38; Mk 14,34). I stvarno. Po svom nedokučivom promislu Bog dopušta takvu žalost i takvu tjeskobu. Upravo zbog toga Isus govori svojim učenicima: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.“

Upravo je tako bilo u životu i poslanju prvih učenika. Prolazili su kroz mnoge nevolje: poduzimali su naporna apostolska putovanja u velikoj oskudici. Trpjeli su potvaranja i progone, batine i tamnice. Međutim oni su znali i vjerovali: njihov i naš Gospodin je trpio i umro da bi uskrsnuo. Jednako tako su i oni znali da se njihova nevolja i njihova žalost ima prometnuti u radost, baš kao što žena u mukama rađa, da bi se onda silno radovala djetešcu koje je rodila.

Na koncu ih Isus tješi, ali i nas s njima: „Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ To je ta duboka, iskonska radost u Bogu. Budući da ta radost od Boga dolazi, svijet je ne može uništiti niti potamniti. Zato su apostoli unatoč silnim nevoljama i mogli naviještati evanđelje – radosnu i blagu vijest. Neka i nas Gospodin podari takvom radošću, koju nitko i ništa ne može oteti. Jer, od Boga smo stvoreni, Bogu idemo, a to je vječni život u radosti s Isusom Kristom, njegovom majkom Marijom i svima svetima.