Petak 6. vazmenog tjedna: U onaj me dan nećete ništa više pitati
Meditacija uz Evanđelje: Iv 16,20-23a
S pravom smo nepovjerljivi prema onima koji tvrde da u njihovom životu nema nepoznanica, nema sumnji, nema krivih koraka, jer eto, oni su uvijek znali što im je činiti i tako su i činili i to tako da nikada ni na trenutak nisu postavili u pitanje sebe i svoje djelovanje… To jednostavno nije moguće. Živ čovjek, ako moralno i ne griješi, toliko puta se nađe u nedoumici, toliko puta bude pogođen nevoljom, nedaćom, nesrećom, toliko puta dvoji što mu je i kako činiti. Pa i Isus je prije svoje smrti – jer je bio pravi čovjek – iz dubine duše zavapio: „Duša mi je nasmrt žalosna“ (Mt 26,38; Mk 14,34). I stvarno. Po svom nedokučivom promislu Bog dopušta takvu žalost i takvu tjeskobu. Upravo zbog toga Isus govori svojim učenicima: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.“
Upravo je tako bilo u životu i poslanju prvih učenika. Prolazili su kroz mnoge nevolje: poduzimali su naporna apostolska putovanja u velikoj oskudici. Trpjeli su potvaranja i progone, batine i tamnice. Međutim oni su znali i vjerovali: njihov i naš Gospodin je trpio i umro da bi uskrsnuo. Jednako tako su i oni znali da se njihova nevolja i njihova žalost ima prometnuti u radost, baš kao što žena u mukama rađa, da bi se onda silno radovala djetešcu koje je rodila.
Na koncu ih Isus tješi, ali i nas s njima: „Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ To je ta duboka, iskonska radost u Bogu. Budući da ta radost od Boga dolazi, svijet je ne može uništiti niti potamniti. Zato su apostoli unatoč silnim nevoljama i mogli naviještati evanđelje – radosnu i blagu vijest. Neka i nas Gospodin podari takvom radošću, koju nitko i ništa ne može oteti. Jer, od Boga smo stvoreni, Bogu idemo, a to je vječni život u radosti s Isusom Kristom, njegovom majkom Marijom i svima svetima.
Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!: Dj 18,9-18
Mnogi su se protivili Pavlovu naviještanju evanđelja. Židovi su ga smatrali krivovjernikom, poganski svećenici konkurencijom, a nazovi-kršćani koji su samo naizvan priznavali Krista smatrali su ga zanesenjakom. To protivljenje je išlo do toga da su ga odvlačili na poganske sudove gdje je bio i šiban i zatvaran, čak i kamenovan. Reklo bi se da su se svi urotili protiv njega. Međutim, veli današnje čitanje, Gospodin jedne noći u viđenju kaže Pavlu: „Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi.“
Evo, to. U vrijeme jednoumlja su nam govorili da je vjera privatna stvar, da treba biti u okvirima crkve i sakristije, te da se o vjeri ne treba javno govoriti. I danas izgleda nepopularno ako jasno kažemo da je pobačaj grijeh, da se protivi Božjem zakonu proglašavati normalnim ono što nije normalno, da treba štititi brak i obitelj, da nedjelja treba biti sveta. Tako se, nadalje, podozrivo, s visoka i prezirom znade govoriti o onim muškarcima koji javno na trgu mole krunicu…
A riječ Božja jasno kaže: „Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!“ I još dodaje: „Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu“. Naravno. Samo je privid, samo je rezultat jednostranih izvještavanja da smo mi sa svojim uvjerenjima neznatna manjina. Puno je onih što traže Boga, puno je onih koji nastoje živjeti po svojoj vjeri, puno je onih kojima je sveto ono što je i nama sveto. I još nešto valja imati na umu. Naš je život po sebi otvoreno evanđelje. Moj način djelovanja, moji životni izbori, moj govor nužno odražava moju vjeru. Kad Pavao kaže: „Jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9,16) ta se njegova riječ u potpunosti odnosi i na nas. Mi ne moramo vikati po ulicama, ali se nećemo dati ušutkati u svojim stavovima, u onome što govorimo ili što pišemo ili objavljujemo. „Ne daj se ušutkati!“ Kristova je opomena ali i Kristovo ohrabrenje za nas. Nismo sami. On se želi proslaviti u nama i po nama.
