Plamen

Što je pakao? – Patnja što čovjek ne može više voljeti.
F. M. Dostojevski, Braća Karamozovi

Jedne ljetne nedjelje sjedio sam poslije ručka u radnoj sobi kolege profesora. Razgovarali smo o mnogobrojnim poteškoćama našega fakulteta. On i njegova gospođa bili su primjer braka koji se nije bojao mnogobrojne djece. Imali su ih osmero. Najstarija je već bila zaručena, a najmlađa je još puzala po tlu. Ni jedno dijete nije željelo ići očevim stazama, a četvrto dijete, nestašni debeljko, rekao mi je da on „uči za biskupa“. K njima je zalazio jedan pomoćni biskup koji se veoma svidio debeljku pak odatle i njegovo zanimanje za biskupsko zvanje.

Dok smo razgovarali, uletjelo bi od vremena do vremena po koje dijete u sobu da traži od mame ili tate pravorijek u međusobnim prepirkama. Najednom uđe najstarija kćerka, sva prestrašena, i jedva izgovori:

– Padre, padre, upravo je radio javio jednu „flash“-vijest koja se Vas tiče.
– Reci mirno o čemu se radi! – upozori je otac.
– Gori crkva svetoga Dominika.

Moj kolega je telefonski nazvao samostan, ali mu nitko nije odgovarao. Nazvao je jednoga prijatelja koji je živio u blizini samostana i ovaj mu je potvrdio istinitost vijesti. Odmah se digoh. Kolega me je odvezao svojim autom do samostana. Već su se iz daljine vidjeli gusti oblaci dima, a kad smo došli blizu, vatreni jezici izgledali su kao golemi, svinuti dlanovi bezbrojnih ruku koji su se lelujali pod zamasima vjetra. Sreća u nesreći: samostan i stara dragocjena biblioteka nisu bili zahvaćeni požarom. Gorjela je kao buktinja samo stara crkva, još iz kolonijalnoga vremena, djelo slavnoga arhitekta Toesce.

Stotine vatrogasaca, redara i požrtvovnih građana osjećalo se bespomoćnima pred požarom, pogotovo kad je uskoro nestalo vode u cijevima gradskoga vodovoda. Sparina je i bez požara bila nesnosna. Golema vozila za prijevoz vode bez prestanka su dolazila i odlazila. Tek je predvečer požar bio svladan, ali se svaki čas čuo trijesak nagorenih greda koje su se urušavale. Uđoh u dvorište. Brat sakristan s nekoliko požrtvovnih ljudi iznosio je iz sakristije, koja, srećom, nije bila zahvaćena vatrom, što se moglo prenijeti. Sakristanu je bilo čudno da je netko otvorio sakristiju prije njega, a samo je on znao gdje je bio pohranjen ključ. Tko je to mogao učiniti? Sumnja je pala na njegova pomoćnika, koštunjava dječaka od nekih 15 – 16 godina. I on je pomagao iznositi predmete. Kako se domogao ključa? Stražarima koji su ga kasnije ispitivali kazao je da je znao za običaj sakristanov da ostavlja ključ u pretincu ormara u blagovaonici. Uzeo ga je i otvorio sakristiju da spasi što se spasiti dade. Redarstvenici mu nisu povjerovali. Odveli su ga na preslušavanje i pritvorili. Kad su vatrogasci iznijeli kutije za skupljanje milostinje koje su stajale do vratiju crkve, bile su otvorene i prazne. Dječak je ipak bio pušten iz pritvora „zbog manjka dokaza koji bi ga mogli teretiti“. Ali redovnici ga više nisu htjeli primiti u službu. Po gradu su se širile kojekakve vijesti o uzroku požara. Službeno i stručno osoblje ustanovilo je da je uzrokom požara bio kratki spoj na električnim žicama u potkrovlju.

Nerijetko uz tragične prizore ima i šaljivih, pak se tako i ovaj put dogodilo. Još iste noći nazvala me jedna gospođa, kćerka našega doseljenika, da upita bi li me sutra mogla doći s najmlađom kćerkom posjetili, jer djevojčica neprestano plače i govori da je „njezin Padre izgorio“. Sjetio sam se Marcele i njezina mlađega brata Gonzala. Krstio sam ih zajedno u crkvi svetoga Franje. Mama je htjela da ih ja krstim kao što sam krstio i njihovu stariju sestru Eugeniju. Čekala je dugo da se vratim iz Europe, iako meni nije bilo pravo što je otezala s krštenjem. Stari župnik franjevac s pravom nas je izgrdio, ali tko će njemu rastumačiti da ima i nacionalnih osjećaja pri krštenju djece! Marcelita je bila veoma osjetljiva djevojčica. Možda me je zavoljela jer sam joj pričao priče o morskim vilama, koje žive samo na Jadranu, odakle je stigla njezina baka. Trebalo je istu priču ponoviti više puta. Kad bi mi gospođa kazala da Marcelita „nije bila dobra“, ja bih počeo pjevuckati napjev „Marcelino, pan y vino“ iz istoimenoga filma jednoga španjolskoga redatelja, a Marcelita bi se rasrdila i prosvjedovala; „Ja sam Marcelita, a ne Marcelino“.

– U redu! Nikada više ne ću to pjevati, ako budeš dobra.

A sada je taj su padre, koji joj je pričao priče o morskim vilama, izgorio u crkvi svetoga Dominika. Sigurno je čula razgovore ukućana koji su spominjali i moje ime. Ja sam za nju već bio mrtav, zato ju je trebalo uvjeriti da sam još živ.

Sutradan je Marcelita došla u samostan u pratnji tate, mame, sestre i brata. Čekali su me u sobi za primanje. Marcelita je plakala. Čuo sam s vratiju kako viče: „Nije, nije! On je izgorio, izgorio“. Uđoh u prostoriju. Možda sam joj u bijeloj odjeći izgledao kao neka utvara, jer netom me je ugledala i čula moj glas, počela je vikati: „Niste to Vi, niste to Vi.“ Njezin je plač bio u isti mah uzrok smijeha i zabrinutosti. Približih se Marceliti i sjedoh do nje. Ona se još jače priljubila uz majku i sakrila glavu u njezino krilo. Tresla se od plača.

– Ja sam, Marcelita, ne boj se! – Podigao sam joj glavu da me vidi, ali ona se opet vratila u prvotni položaj. Uzeo sam je na ruke i postavio na svoja koljena. Opirala se, ali ja sam bio jači.
– Zar ne vidiš da sam to ja? – rekoh smijući se.
– A meni su rekli da sve Vi izgorjeli.
– Nisam, zlato! Živ sam. Ništa mi se nije dogodilo.

Ali ona je opet počela plakati. Sjetio sam se načina da je rasrdim pak zapjevah: „Marcelino, pan y vino“. To ju je uvjerilo da sam živ. Rekla je srdita:

– Obećali ste mi da to više nikad ne ćete pjevati.
– Ne ću, ako ne budeš plakala.

*

Prolazili su mjeseci i godine od požara crkve svetoga Dominika. S pomoći vjernika crkva se obnavljala. Gospin je kip postavljen u sredinu velikoga samostanskoga dvorišta, a ispred njega oltar, okrenut prema narodu. Kaže se da nije svako zlo za zlo, pa tako se to dogodilo i u ovom slučaju. Ova stara crkva bila je tijekom stoljeća „posuvremenjivana“.

U doba „barokiziranja“ njezini su zidovi i golemi stupovi bili prekriti „štukom“ i nitko nije mogao sa sigurnošću znati je li to učinjeno radi „mode“ ili radi već nagrizena kamenja. „Štuk“ se u požaru rastopio, a crkva zasjala u svojoj veličini i bjelini. Trebalo je, doduše, po koji kamen izmijeniti, većinu njih izgladiti, ali bijelo je kamenje progovorilo čistoćom oblika i skladom proporcija.

Jednoga sam jutra šetao u blizini crkve. U maloj prodavaonici časopisa bile su izložene novine, a na njima sam izdaleka mogao pročitati naslov: „Ubijeno dvoje staraca“. Kupih novine i vratih se u samostan. Na prvoj stranici slika ubojice. Učinilo mi se da ga poznam. I doista, bio je to nekadašnji sakristanov pomoćnik koji je bio pritvoren na dan požara crkve. Članak je opisivao grozu zločina: mladić, maloljetnik, ubio starca i staricu koji su ga primili na stan i hranu. Radio je u nekom poduzeću na periferiji grada. Znao je da starci imaju nešto ušteđevine pak se pomamio i jedne noći pucao u njih iz pištolja. Pištolj je stavio starcu u ruke i pobjegao. Na redarstvu se branio da je to starac sam učinio jer ga je, navodno, čuo govoriti kako život u starosti nema nikakva smisla. Neiskusan u poslu, ostavio je otiske prstiju na oružju i time se odao.

Poslije nekoliko sedmica sreo sam na ulici sudskoga psihologa-psihijatra, dobra znanca, koji je bio upućen u slučaj i komu je bilo povjereno da ispita duševno stanje ubojice.

– Kako Vi to tumačite? – zapitah ga. – Taj mladić zacijelo nije normalan.

– Mnogo se toga staložilo na dnu njegove svijesti – tumačio mi je psiholog. – Nije osjetio toplinu obitelji; izvanbračno je dijete siromašne žene, a majka mu nije mogla pružiti, ni ljubav ni zaklon. Od rane je mladosti počeo lutati ulicama i krasti. Morao je ovisiti o milosti društva. Nekoliko je puta kažnjavan radi krađa. Bio je i u popravilištu. Ali nitko ne može nadomjestiti manjak ljubavi koju nije osjetio. Možda Vam nije poznato da su engleska djeca, prebačena u Kanadu s ciljem da ih se obrani od bombi za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, doživjela duševne poremećaje u doba puberteta. Razlog? Bila su odcijepljena od majčinske ljubavi i skrbi. Zato ne odobravajte nikakve novčane pomoći ili stipendije Vašim studenticama dok imaju malenu djecu. Nek ne zaborave da su najprije majke, a onda profesorice ili specijalistkinje u bilo kojoj struci. Inače, to se može gorko osvetiti njihovoj djeci, kao što vidite i u slučaju ovoga jadnoga mladića.

– Hvala na savjetu! Viđate li ga često?
– Skoro svaki dan.
– Što radi?
– Sjedi, drži glavu prignutu do koljena i bulji u tle.

– Osjeća li se krivim?
– Nikada to nije priznao. Ponavlja samo da je bio glup.

– Kakva ga budućnost čeka?
– Ne znam. Smrtna kazna ne dolazi u obzir jer je maloljetan. Hoće li ga ovaj slučaj opametiti? Ni to ne znam. Teško je zaliječiti opekline visokoga stupnja. Pokušat ćemo stresti pepeo koji je prekrio njegovu savjest. Sigurno ispod pepela još tinja iskra…

U očima mu je ležala zabrinutost.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 23–31.