Pledoaje za oporavak očitoga
Otvoreni sam ljubitelj Gilberta Keitha Chestertona. Chesterton, rođen 1874., umro 1936., bio je engleski pisac i mislitelj poznat po žarkoj obrani tradicionalnoga ćudoređa i kršćanskih vrjednota. Iako u Chestertonovo vrijeme pobačaj nije bio zakonit niti raširen kao što je danas, on je u svojim ogledima i knjigama jasno govorio o srodnim temama: vrijednosti svakoga ljudskoga života, svetosti obitelji i opasnosti modernih nagnuća kao što su individualizam i materijalizam. U ovom ogledu ispitujemo kako bi Chesterton reagirao na moderne zakone o pobačaju koji ne nude nikakvu pravnu zaštitu nerođenu djetetu. To je u oštroj suprotnosti s pravilom o skrbniku utrobe (curator ventris), načelom rimskoga prava koje je u ono vrijeme postavljalo skrbnika radi zaštite interesa nerođena djeteta.
Chesterton je oduvijek polazio od shvaćanja kako svaki ljudski život ima vrijednost i dostojanstvo iznutra, po sebi, kao stvorenje Božje. U svoje doba snažno se protivio teorijama eugenike i svakoj filozofiji koja bi određene skupine ljudi držala manje ljudskima. Primijetio je da takve zamisli mogu postići svoje „koristi“ samo ako se čitava vrsta ljudi liši svoje ljudskosti. Dok su eugeničari dehumanizirali „niže“, pobačaj čini nešto slično još ranjivijoj skupini: „najslabijima i najnebranjenijima: nerođenima“. Chesterton je isticao da je nerođeno dijete punopravno ljudsko biće i stoga je pobačaj otvoreno nazvao „klanjem nerođenih“. Takav oštar jezik pokazuje da je pobačaj smatrao izravnim napadom na ljudsko dostojanstvo i sâm ljudski život.
Budući da je Chesterton bio duboko religiozan (kasnije se [1922.] obratio na katolicizam), život je – čak i u maternici – cijenio svetim i nečim što Bog hoće. Isticao je kako nijedna osoba ili ustanova nema pravo svjesno uništiti nedužan ljudski život. Slijedeći predaju Chesterton je vjerovao kako pravo na život dolazi izravno od Boga, za svakoga čovjeka, uključujući i dijete u majčinoj utrobi, te da nijedan svjetovni razlog (bio on medicinski, društveni ili gospodarski) ne može opravdavati takvo uništenje. Njegovo ćudoredno ogorčenje protiv pobačaja potječe iz toga načela. Primjerice, kritizira pisca pisma koji zagovara pobačaj kako bi se smanjilo siromaštvo govoreći kako je taj čovjek „nadobudan“ u pogledu „masovnoga ubijanja nerođenih“, dok „očajava“ nad mišlju o jednostavnom povećanju plaća. Chesterton s oštrom ironijom o takvim reformatorima kaže: „On je nadobudan u pogledu obezvrjeđivanja žene, nadobudan u pogledu uništavanja čovjeka.“ To pokazuje da Chesterton pobačaj vidi kao bolest uljudbe, užas koji se može trpjeti samo ako izgubimo iz vida temeljnu istinu da je svaki ljudski život, bez obzira koliko malen ili krhak bio, beskrajno dragocjen.
Za Chestertona dijete nije samo pojedinac s dostojanstvom, nego i izvor smisla za roditelje i društvo. Gajio je duboko poštovanje, gotovo strahopoštovanje, prema čudesnoj životnosti svakoga djeteta. U ogledu A Defence of Baby Worship („Obrana čašćenja djeteta“, 1903.) opisuje kako svaka beba, takoreći, ponovo stvara svijet: „Sa svakom novom bebom, cijeli se svemir iznova poziva na sud.“ Dijete sa sobom donosi nesputan osjećaj čuđenja s kojim se čak ni najveći filozofi ne mogu mjeriti – „kao da je sa svakim od njih sve iznova stvoreno“, piše on, „i svemir se ponovo stavlja na kušnju“. Taj lirski pristup ističe Chestertonovo uvjerenje da je novo dijete jedinstveno i neponovljivo čudo, svježa potvrda života koja i dalje potresa svijet odraslih.
Chesterton je rođenje opisao kao „vrhunsku pustolovinu“. U knjizi Heretics („Krivovjerci“, 1905.) on navodi:
„The supreme adventure is being born – Vrhunska pustolovina je roditi se.“
Ulazak u obiteljski krug rođenjem uspoređuje s ulaskom u bajku: „Kada uđemo u obitelj, činom rođenja, ulazimo u svijet koji je nezamisliv. Drugim riječima, kada uđemo u obitelj, ulazimo u bajku.“ To pokazuje koliko je dolazak djeteta smatrao nečim gotovo svetim, punim otajstvenosti i mogućnosti. Samu obitelj držao je zaglavnim kamenom društva i „malim društvom“ koje stvara i voli svoje nove građane. Prema Chestertonu dijete daje smisao roditeljstvu i povezuje naraštaje:
„The child is an explanation of the father and mother, and the fact that it is a human child is the explanation of the ancient human ties. – Dijete je objašnjenje otca i majke, a činjenica da je to ljudsko dijete, objašnjenje je drevnih ljudskih spona.“
To što se s nerođenim djetetom danas pravno postupa kao da nije ni dijete, ni ljudsko biće, protivi se svemu što je Chesterton zastupao.
Čak i u svojoj kritici društvenih zloporaba Chesterton se zauzimao za djecu. U Eugenics and Other Evils („Eugenika i druga zla“, 1922.) kori zamisao da bi neka djeca bila „neželjena“. Chesterton je smatrao posve neprihvatljivim žrtvovati samo dijete u ime napretka ili „kakvoće živote“. Prosuđivao je obrnutim od svake pravde i logike što moderno ponašanje odlučuje uklanjati nerođenu djecu namjesto da rješava društvene probleme.
Chesterton je bio bespoštedan prema mnogim vidovima modernosti, osobito kada su se sukobljavali s vječnim istinama. Jednom je modernistički mentalitet opisao kao toliko suosjećajan primjerice sa životinjama da je spreman žrtvovati ljudske živote; užasan preokret vrjednota. Već 1914. Chesterton je predvidio:
„Wherever there is Animal Worship, there will be Human Sacrifice. – Gdje god postoji štovanje životinja, bit će ljudskih žrtava.“
Time je mislio na modernu sklonost osjećajnoga štovanja odmišljanih (apstraktnih) ideala, primjerice – ženska prava su ugrožena, moglo bi se reći, a prava djeteta su upitna – često popraćena ravnodušnošću ili okrutnošću prema ranjivim ljudima. U današnjoj kulturi vidimo odjeke toga. Jedno je sigurno: nekoga može više ogorčavati patnja životinja ili okoliša, nego masovni pobačaji nerođene djece. Chesterton bi takve prioritete nazvao ludima – znakom da je modernost izgubila ćudoredni kompas.
Još jedna značajka modernosti koju je Chesterton žestoko prokazivao jest krajnji individualizam i materijalizam. Vidio je da se ljudi u ime „slobode“ često zarobljavaju u površnim užitcima. Nigdje to nije jasnije nego u njegovom ogledu Babies and Distributism („Djeca i raspodjela vlasništva“, 1932.) u kojem proziva parove koji ne žele djecu kako bi imali više vremena i novca za zabavu i raskoš. Piše da njegov prijezir doseže točku ključanja „kada čujem česti izgovor kako se rađanje izbjegava jer ljudi žele biti ‘slobodni’ da mogu ići u kino ili da im ne smeta karijeri“. Riječ „slobodni“ Chesterton ovdje istaknuto stavlja u navodnike, jer on to u stvarnosti uopće ne smatra istinskom slobodom. „Ono što me tjera da gazim po takvim ljudima kao po otiračima jest to što rabe riječ ‘slobodni’. Svakim takvim činom oni se vežu za najropskiji i najmehaničkiji sustav koji je ljudski rod ikada podnosio.“ Namjesto da prihvate stvaralačku, životvornu slobodu roditeljstva, oni se podvrgavaju onome što Chesterton naziva ograničenjima potrošnje i tehnike – karijerama i prolaznim hirovima koje im nameću bezlične sile. To je lažna sloboda, ona u kojoj se najdublji poziv (prenošenje života) mijenja za kratkotrajne užitke.
Tu lažnu slobodu Chesterton suprotstavlja stvarnoj slobodi koju donosi dijete.
„A child is the very sign and sacrament of personal freedom. – Dijete je sâm znak i jamčevina osobne slobode.“
Zvuči paradoksno, jer dijete, uostalom, nameće odgovornosti i ograničenja roditeljima. Ali Chesterton to vidi drukčije: dijete je nova volja, „fresh free will added to the wills of the world – svježa slobodna volja dodana voljama svijeta“, koju roditelji svojom slobodnom voljom donose u svijet i svojom slobodnom voljom štite. To je njihov vlastiti ostvarajni prinos stvaranju – jedinstveno djelo koje nije stvorio nijedan društveni „genijalni um“ ili tehnokrat, nego oni sami i Bog. Taj je novi život, dapače, „puno ljepši, divniji i dojmljiviji“ od bilo kojega izuma ili stroja za zabavu koji moderna uljudba može proizvesti.
Činjenicu da se moderni ljudi usuđuju odbaciti taj čudesni dar Chesterton vidi kao simptom ćudorednoga sljepila. „Kada ljudi više ne osjećaju da je on takav, izgubili su cijenjenje glavnih stvari, a time i svaki osjećaj za razmjer o svijetu“, upozorava. Neobično snažnim riječima, Chesterton kaže da takvi ljudi „više vole same ostatke života nego prve izvore života“. Drugim riječima, biraju ispražnjene, ponavljajuće, uzaludne užitke umornoga potrošačkoga društva, namjesto svježe životnosti koju donosi novo dijete. To nije napredovanje, nego nazadovanje.
Još u svoje vrijeme Chesterton je vidio kako će tzv. „napredna“ zamisao nadzora rađanja završiti na klizavu terenu. Sarkastično je napisao: „Nadzor rađanja vreba kroz modernu državu, vodeći hod ljudskoga napretka od pobačaja do čedomorstva“ (Where is the Paradox?, u: Bunar i plićak, 1935.). Predvidio je da čim se prijeđe jedna granica (sprječavanje rađanja), već je na vidiku druga (uništenje postojećega života), predviđanje koje zvuči jezivo proročanski u trenutačnoj raspravi o pobačaju, pa čak i čedomorstvu.
Zbog toga bi modernu kulturu pobačaja Chesterton vidio kao izopačenje istinskoga napretka: ne kao slavodobiće slobode izbora, nego kao tužnu predaju, odustajanje, poraz pred sebičnošću i očajem, prikrivenu kao da je „sloboda“. Prava sloboda uvijek je u službi života. Znakovito je da je u Irish Impressions („Irskim dojmovima“, 1919.) sažeo bît slobode na sljedeći način:
„the only object of liberty is life – jedini cilj slobode jest život“.
Sloboda je besmislena ako se koristi za uništavanje života; njezina je svrha upravo omogućiti i zaštititi život.
Chesterton je vjerovao da ljudski zakoni crpe svoju pravednost iz višega ćudorednoga osjećaja, iz ćudorednih naravnih zakona dobra i zla, koji se ne mogu jednostavno mijenjati. Kada društvo niječe takve temeljne istine, riskira da se ne razvija, nego urušava. Jednom je primijetio da uljudbe propadaju čim zaborave najočitije istine. Jedna od tih očitih istina jest da je ubijanje nedužnih ljudi zlo. U slučaju pobačaja čini se da je modernost zaboravila upravo tu očitu činjenicu: naime, da beba u trbuhu zaslužuje istu zaštitu kao i beba u kolijevci. Chesterton je isticao kako je rimsko pravo, koliko god ta uljudba bila poganska, barem poznavalo načelo curator ventris, tj. „skrbnik utrobe“ kojega se postavljalo da štiti prava nerođena djeteta. U prošlim vremenima postojali su pravni propisi koji svjedoče o „javnom interesu za život djeteta u maternici“ i pozitivno pravo „pridržano za prava toga djeteta“, primjerice, nasljedstvo i tjelesnu cjelovitost. Kako je ironično, primijetio bi Chesterton, da moderni svijet – koji se hvali svojom čovječnošću i napretkom – nerođenu životu daje manje pravnoga priznanja nego što je to činila drevna poganska uljudba.
Prema Chestertonovu viđenju zakon koji ne uspijeva zaštititi najnebranjivijega člana društva nije pravedan zakon. Vjerovao je da je vlast države ograničena višim ćudorednim zakonima. Primjerice, tvrdio je da kada moćni odlučuju tko će živjeti, a tko umrijeti, to nije napredak nego tiranstvo: „Eugenika i pobačaj, kada se zbroje, proizvode tiranstvo vrhuške koja odlučuje tko će živjeti, a tko umrijeti.“ Ta vrhuška, dodao je, često se skriva iza znanstvenih ili gospodarskih razloga, ali u biti je riječ o gruboj sili. U slučaju pobačaja Chesterton vidi udruživanje jakih protiv slabih: odrasla pojedinca (bez obzira podržavaju li ga ili ne liječnički „stručnjaci“ ili zakonodavstvo) nasuprot bezglasnu djetetu. To proturječi Chestertonovu shvaćanju da se uljudba precizno mjeri time kako štiti najslabije. Što je nositelj prava slabiji i bespomoćniji, to je veća dužnost svih da ga zaštite.
Za Chestertona obitelj je prva i najvažnija pravna jedinica, a nerođeno dijete već je dio te obitelji. Zakon bi trebao služiti obitelji, a ne djelovati kao gospodar koji odlučuje smije li taj novi član obitelji živjeti. Već je u svoje vrijeme vidio težnje da se država ili tzv. „znanost“ uzdigne do kumira na štetu ljudske veličine. „U modernom svijetu upravo je obrnuto: nije religija ta koja progoni znanost, nego znanost tiranizira preko vlade“, napisao je Chesterton godine 1922. Mislio je na eugeničko zakonodavstvo koje se tada pojavljivalo, ali isto obrazloženje vrijedi i za pobačajno zakonodavstvo. Hladnu, materijalističku logiku – bilo pod krinkom znanosti, zdravlja ili ženskih prava – koja određuje da nerođeno dijete nije osoba s pravima, smatrao bi strašnom birokratskom gnusobom. To je pobjeda onoga što je podrugljivo nazivao „terorizmom trećerazrednih profesora“: tehnokratska besmislica koja potkopava osnovne ćudoredne predosjećaje.
U konačnici Chesterton je tvrdio kako nijedna ljudska vlast nema pravo odobriti namjerno ubojstvo nedužna čovjeka. Zakonodavstvo koje dopušta pobačaj narušava bitan odnos između slobode i života. Kao što je prethodno navedeno, rekao je to ovako: „Jedini cilj slobode jest život.“ Sloboda koja ne štiti nerođeno dijete – najnedužniji život koji se može zamisliti – nego ga izručuje, u Chestertonovim očima sloboda je koja je izgubila svoju svrhu i ćudorednost. Stoga bi trenutačno stanje vidio kao propadanje prerušeno u pravo. Dok je vjerodostojno pravo nekoć pokušavalo slijediti vox Dei [glas Božji] (zamisao da je svako ljudsko biće dano od Boga), moderno pozitivno pravo o pobačaju šalje poruku da neki ljudski životi nisu važni. To nije samo nepravedno nego i nerazumno. To je krajnji gubitak zdrave pameti koji obilježava mnoge od onih pojava koje je on nazvao „krivovjerjima“ među svojim modernističkim suvremenicima.
S obzirom na navedeno jasno je da bi na pobačajno zakonodavstvo koje ne nudi nikakvu zaštitu nerođenoj djeci Chesterton odgovorio jakim neodobravanjem i ćudorednim ogorčenjem. Na temelju svoga duboka poštovanja ljudskoga dostojanstva, ljubavi prema djeci i obitelji te odbojnosti prema modernoj sebičnosti, on bi takav zakon označio kao znak propadanja uljudbe.
Svaka visoka uljudba skončava zaboravljajući očite istine, a istina da je nerođeno dijete čovjek s pravima upravo je takva: jednostavno očita istina. Brisanje toga on ocjenjuje opasnim zavođenjem u bludnju. Chesterton bi pozvao moderni svijet da ponovo otkrije svoj ćudoredni kompas. Namjesto da ga tapše po ramenima zbog navodna napretka, on bi društvu pokazao zrcalo: kakav je to napredak kada čak ni najnebranjeniji više nisu sigurni u najprirodnijem utočištu: maternici?
Chestertonovi spisi oslikavaju čovjeka koji se zauzimao za najmanje, najsiromašnije i najranjivije. U nerođenu djetetu nije gledao bespravnu nakupinu stanica, nego „svježu slobodnu volju“, novu pustolovinu za čovječanstvo i obećanje da svijet može ići dalje. Gubitak pravnoga priznanja za taj mladi život osjećao je kao duboku sramotu. Vjerojatno bi mu se suprostavljao svojstvenim slijedom logike i sarkazma: ako zajednica vjeruje da su udobnost i izbor toliko bezuvjetni da nam je dopušteno ubijati bebe, zašto ne bismo bili dosljedni?
„Let all the babies be born. Then let us drown those we do not like. – Neka se sva djeca rode. Onda utopimo onu koja nam se ne sviđaju.“
Tako je s gorčinom napisao 1932., kako bi pokazao apsurdnost takva stajališta. Naravno, taj prijedlog je strašan, i to je upravo Chestertonova nakana: samo nas mistični i ćudoredni prigovor sprječava da utopimo novorođenče, a isti prigovor vrijedi i za ubijanje nerođenih.
Konačno, Chesterton bi nas podsjetio na dužnost obrane obitelji i života od takvih nasrtaja. „Postoji napad na obitelj, i jedino što se može učiniti s napadom jest uzvratiti udarac.“ Gubitak pravne zaštite nerođena života vidio bi kao dio te navale na obitelj i čovječje dostojanstvo. Njegov sud ne bi ostavio nikakvu dvojbu: moderni zakoni o pobačaju su zli, nepravedni i suprotni zdravoj pameti i naravnomu pravu. Samo povratkom na ono što je nazivao obvious things („očite stvari“) – samorazumljiva istina da je svaki ljudski život, od začeća nadalje, dar neprocjenjive vrijednosti – naše društvo može ponovo zadobiti zdravu pamet i pravednost. U Chestertonovim očima nerođeno dijete nije ništa manje nego Božje mnijenje da svijet mora ići dalje. Na našem je osjećaju za pravednost i na našemu zakonodavstvu da potvrdi i brani to mnijenje.
