Poklade, pokladni utorak i pokladnice

Poklade vuku svoje podrijetlo iz starih poganskih vremena, kada su se ljudi, u različitim proslavama, maskirali i odavali piću i drugim užicima. Prerušavanje, odijevanje izvrnute odjeće, bučanje, zvonjenje, posipanje pepelom i drugi običaji imali su za cilj u predkršćanskim vremenima otjerati zimu i zle sile iz domaćinstva, štiteći tako čeljad i stoku. Pokladne razuzdanosti posebno su bile raširene u starom Rimu, naročito u blagdanskim slavljima u vremenskom okviru od prosinca do veljače, poznatima pod nazivima saturnalije, kalende, kompitalije i luperkalije. Saturnalije su se slavile nakon završetka svih poljoprivrednih poslova, od 17. do 24. prosinca, u čast boga sjetve i ratarstva Saturna, a tada je bilo dopušteno sve okrenuti naopačke i nekažnjeno kritizirati društvene anomalije. Nakon prinošenja žrtava u hramu, slijedile su gozbe, pijanke, orgije, javno kockanje i sl., prekidali bi se svi javni i privatni poslovi, također ni djeca ne bi išla u školu, a kroz sve to vrijeme roditelji bi služili djeci, gospodari robovima, dok se zločinci nisu mogli osuditi. Nosila se neformalna odjeća, štoviše bila je dopuštena i golotinja. Sve je pratio i običaj međusobnog darivanja, osobito keramičkih figurica i voštanih svijeća. U skladu s izokrenutošću društvenih normi izabirao bi se i vladar saturnalija, obično dijete ili rob, a koji bi donosio zapovijedi i svi bi ga morali bespogovorno slušati.

Kalende su se slavile prvi dan u mjesecu, a napose su bile značajne u siječnju (Kalendae Ianuariae), prvi dan nove godine, kada bi muškarci odijevali žensku odjeću ili bi na sebe stavljali životinjske maske, prinosile su se žrtve, jedni drugima bi dijelili darove, a sve je pratila zabava. Od njih svoj naziv vuku kolede, pjevani ophodi od Božića do Tri kralja koji su poznati u hrvatskim krajevima, i kalendar. Kompitalije su se slavile između 15. prosinca i 5. siječnja, a tada su se osobito častila božanstva domaćih ognjišta i predaka – lari. U kapelama na raskrižjima vješale bi se posebne lutke, i to brojem onoliko koliko ima u kući slobodne čeljadi, dok bi se prema broju robova vješale vunene loptice. Luperkalije su padale 15. veljače i bile su posvećene bogu Luperku (pandan grčkom Panu), zaštitniku pastira, stada i njive, a riječ je o pastirskom blagdanu kada bi se različitim obredima pokušala postići zaštita stada od vukova i drugih opasnosti te osigurati plodnost životinja. Nakon žrtvovanja dva jarića i psića, svećenici zvani luperci bi se ogrnuli oderanim životinjama, trčali po gradu i štapom udarali građane Rima. Žene i djevojke su se podmetale da ih luperci udare jer se vjerovalo da će si tako osigurati plodnost. Uz navede svečanosti postojale su i neke druge koje su utjecale na razvoj poklada kakve danas poznajemo, a posebno su značajne bakanalije, u čast boga plodnosti, uživanja i vina Bakha (grč. Dioniza), kada bi svećenice bakantice ili menade plesale gole i pijane u krugu, pa su bakanalije i danas sinonim za bučne pijanke, orgije i razuzdana slavlja. 

Sve su te svečanosti prolazile u nemoralu pa ih je Crkva tijekom stoljeća pokušavala suzbiti, no neki su se elementi zadržali do danas. To se posebno odnosi na poklade ili karneval, a kakav-takav uspjeh vidi se u činjenici da su uglavnom vremenski ograničeni na vrijeme između Bogojavljenja i korizme. Na takav se način, zbog bezuspješnog suzbijanja, moglo bi se tako reći, grijeh tolerirao, jer je slijedilo vrijeme pokore i posta. Pokladne su povorke postale sve zanimljivije u vrijeme kasnog srednjeg vijeka pa su tako nastajali karnevali u Italiji (Rim i Venecija), Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje. S otkrićem Amerike običaji se prenose i ondje, a posebno su poznati karnevali u južnoameričkom Riju de Janeiru i sjevernoameričkom New Orleansu. Kod nas je u tom smislu poznat Riječki karneval.

U Hrvatskoj su pokladne svečanosti prilično raširene, a svrstavaju se u dvije vrste: luperkalijskog i saturnalijskog tipa. Pokladni običaji luperkalijskog tipa uglavnom su vezani uz selo i stočarske krajeve, a riječ je o običajima da se sudionici odijevaju životinjskim kožama i imaju na sebi ili uza se zvona ili neke druge predmete koji proizvode buku. U tom su smislu poznati zvončari u okolici Rijeke, bušari u Slavoniji, buše u Baranji, baukači u Međimurju, didići u Lici i didi u okolici Sinja i u Dalmatinskoj zagori. Saturnalijski tip pokladnih svečanosti vezan je uglavnom uz gradove, posebno u jadranskom primorju i na otocima, a prepoznatljiv je po isticanju velike lutke koja simbolizira sve nevolje u protekloj godini. Uz njih u novije vrijeme sve su češće maskirane povorke, s osobnim ili skupnim kostimima, a postaju zanimljivi i oblici maskiranja automobila i drugih vozila. Više se ne može govoriti da su sve takve svečanosti sržno povezane s nekadašnjim rimskim i drugim poganskim slavljima, iako su se neki elementi zadržali, nego je više naglasak na veselju i izokretanju društvenog poretka i moralnih normi bez ikakvih kazni. Svemu tome valja dodati i noviji običaj da se prije Pepelnice sve češće organiziraju pokladni ophodi ili jahanja, a koji imaju svoju veliku kulturnu i odgojnu vrijednost. 

Zato bi se moglo reći kako u svemu tome valja imati pravu mjeru i dozu dobrog ukusa, pa ako se maškaranje odnosi na takva zabavljanja koja ne mare ni za Božje ni za ljudske zakone, odnosno potiču na sve oblike razuzdanosti i ismijavanja sa svetinjama, razumljivo je da vjernik ne bi trebao u njima ni na koji način sudjelovati, ali ako je riječ o prenošenju pozitivnih vrijednosti, ne treba ih gledati kao nešto nužno negativno, pogotovo jer treba cijeniti vrijednost druženja nakon što su ona bila zabranjena u vrijeme korone. Takvi veseli događaji, osobito na pokladni utorak, svraćaju nam u pamet važnost sutrašnjeg dana – Čiste srijede – i cijele korizme, kao vremena posta, pokore i dobrih djela, pa se dan prije Pepelnice može razumjeti u svjetlu davanja oduška duši i tijelu prije takve ozbiljnosti. Ipak, za vjernike je uvrježeniji manje senzacionalan, a više obiteljski običaj da se tek na pokladni utorak ispeku i jedu pokladnice, krofne ili krafne, tj. da se tim slatkim zalogajem završi vrijeme kroz godinu i pripremi na četrdesetodnevni post i druge oblike odricanja. Vrijedno je njegovati takvu jednostavnost i skromnost.