Sveti Valentin
Ponekad se mogu čuti prigovori kako je Katolička Crkva veliki dio svojih blagdana preuzela iz poganstva i kako oni nemaju izvorno kršćanske naglaske. To je točno, povijesno razumljivo, a katehetski se pokazalo ne samo opravdano, nego i poželjno. Naime, narod je, čini se, oduvijek volio sudjelovati u proslavama, a posebno u onima u kojima je naglašena seksualnost i svakovrsna raspuštenost. Tako ostatke običaja starih Rimljana možemo vidjeti i danas, a posebno se odnose na različite oblike gozbi, pijančevanja, maskiranja, izokretanja redovitog poretka, spolne raskalašenosti i sličnih ne baš poželjnih ponašanja koji su osobito bili rašireni u razdoblju od prosinca do veljače, u vremenu mirovanja od poljskih poslova. Zadobivanjem slobode 313. god. utjecaj kršćana na javni život postaje značajniji, a s uzdizanjem kršćanstva na državnu religiju 380. god. bilo je razumljivo da se stari nemoralni običaji restriktivnije ukidaju, kako bi se narod odgajao u neporočnosti i vrlinama, a ne u prihvaćanju grijeha.
Zato bi bilo poželjno da i danas koristimo metode odgajanja vjernika kakve su se primjenjivale u starim vremenima. Naime, uviđajući kako je teško iskorijeniti narodne praznovjerne i ćudoredno nepoželjne običaje, jer su bili duboko ukorijenjeni, Crkva je na temelju takvih zasada redovito nudila novu poruku, utemeljenu na Evanđelju i Kristovom vazmenom otajstvu. Tako je nastao niz blagdana i razumljivo je da se u postupanju Crkve može prepoznati velika mudrost. No, s druge strane povijest svjedoči da je takvo davanje kršćanskih naglasaka poganskim običajima češće bilo tek djelomično, jer se narod nerijetko vraćao starim oblicima raskalašenosti i praznovjerja. O tome jasno svjedoče etnološka izučavanja, a koja pokazuju da su uz liturgijska slavlja gotovo svih kršćanskih blagdana postojali i, nerijetko oprečni, pučki običaji.
To se vidi i u današnjim vremenima, koja prate nastojanja da se potisne kršćanska poruka i ponovo vrati predkršćanski način razmišljanja u starim ili nekim novim oblicima. U tom smislu, može se primijetiti kako se iskorištavaju crkveni blagdani, odnosno čini se sve da oni izgube svoje kršćansko značenje i dobiju novo, ponekad pogansko, a češće potpuno svjetovno. Dovoljno je samo pomisliti što današnjem društvu znače svetkovine Uskrsa ili Božića i kako se one predstavljaju u javnom i medijskom prostoru. Uglavnom nema ni spomena Isusova rođenja i uskrsnuća, niti što ti spasonosni događaji znače za svijet, nego uvriježenu ikonografiju i simboliku zamjenjuju drugi, s prividnim religioznim elementima. Tako se sva vjerska dimenzija Božića ignorira npr. likom Djeda Božićnjaka, a Uskrsa uskrsnim zečevima. Nakana zamjenjivanja svetoga profanim vidljiva je u leksičkom očuvanju tih dviju svetkovina u liku Djeda koji se naziva Božićnjak, odnosno u liku zečeva koji se nazivaju uskrsni. Osim što je to, s vjerničke strane gledano, potpuno promašeno i uočljivo maliciozno, uglavnom se ne može pronaći nikakva druga poveznica koja bi upućivala da se tih dana slave velika otajstva našega spasenja, niti da ona imaju svoj izvor i uvir u Kristovom vazmenom otajstvu.
Uz niz drugih sličnih izvrtanja, to se posebno odnosi na vrlo rašireno Valentinovo, odnosno spomendan svetog Valentina, uz koji se gotovo nikada u javnosti ne nudi kateheza o njegovom kreposnom i mučeništvom okrunjenom životu, nego se vezuje uz zaljubljenost i zaljubljene. Ikonografiju mučeništva sveca zamjenjuju srca i prikazi rimskog boga požude i erotike Kupida, čime se jasno izražavaju naglasci te svjetovne proslave koja samo naizvan, kao i današnja proslava Božića i Uskrsa, ima izvor u kršćanskim svetinjama.
O svetom Valentinu ne znamo gotovo ništa, a ono što je zabilježeno uglavnom je nesigurno i nastalo je znatno kasnije nakon svečeve smrti. U Acta sanctorum (Djela svetaca), zbirkama legendi o životu i djelima svetaca po mjesecima crkvenog kalendara, objavljenih u 67 svezaka počevši od godine 1643., pronalazimo trojicu svetaca s imenom Valentin, a svi su podnijeli mučeničku smrt na dan 14. veljače. Prvi je bio iz Hispanije (danas Pirenejski poluotok), ubijen u vrijeme cara Trajana (98.-117.), drugi je bio rimski svećenik koji je ubijen odsijecanjem glave u vrijeme cara Klaudija II. Gotskog (268.-270.), a treći biskup Interamne, danas grada Terni u središnjoj Italiji, a koji je također podnio mučeničku smrt za vrijeme cara Klaudija II. Obično se drži da je sveti Valentin jedan od dvojice naznačenih mučenika iz 3. st. Obojica su podnijela mučeničku smrt na Flaminijskoj cesti, vjerojatno 269., s tim da je prvi ubijen u Rimu, a drugi u Terniju, 60-tak km udaljeno od prijestolnice. Predaja o rimskom Valentinu potječe na temelju izvještaja svetog Bede Časnog iz 8. st., a o ternijskom svetog Jeronima iz 5. st. Zbog takvih nesigurnih podataka ne isključuje se mogućnost da je riječ o jednoj osobi pa tako neki iznose pretpostavku da je ternijski Valentin doveden na suđenje u Rim i ondje ubijen, a iz tog mučeništva razvila su se dva kulta – jedan u Rimu, a drugi u Terniju, s ponekim razlikama. Rimski martirologij, liturgijska knjiga u kojoj su zabilježena imena i kratki životopisi svetaca po danima slavlja, spominje jednog svetog Valentina i to kao mučenika koji je ubijen na Flaminijskoj cesti, nedaleko od Milvijskog mosta. U tom je smislu vrijedno spomenuti kako Liber pontificalis, knjiga životopisa papa od svetog Petra do 15. st., navodi da je papa Julije I. (337.-352.) dao sagraditi baziliku na Flaminijskoj cesti iznad groba svetog Valentina (str. 73-74), što je znak da je u to vrijeme štovanje svetog Valentina bilo rašireno, ali nam ipak ne kazuje tko je svetac doista bio. Zato je razumljivo što su s reformom crkvenog kalendara 1969. god. pročišćeni blagdani i spomendani onih svetaca za koje nema pouzdanih podataka pa je tako i Dan svetog Valentina postao tek neobavezan spomendan.
S obzirom na spomenute zapise u Acta sanctorum, a na temelju kojih se pokušava dokučiti tko je bio sv. Valentin i kako je postao zaštitnik zaljubljenih, valja prihvatiti činjenicu da su podaci iz života toga sveca, kao i gotovo svih drugih toga vremena, prilično nesigurni, ali je ono sržno – da je podnio mučeničku smrt za Krista – sigurno i doista važno. U tom smislu nije toliko ni bitno kako je i zašto došlo do Valentinova, dana zaljubljenih, niti je li Crkva uvođenjem štovanja svetog Valentina htjela dokinuti stara poganska slavlja, nego je vrijedno porazmisliti kako tu činjenicu primijeniti u današnje vrijeme. Naime, Dan zaljubljenih je u biti površan, komercijaliziran svjetovan praznik koji marketinški iskorištava prirodno nagnuće puka da uživa u proslavama. Osim što se tada nepotrebno rasipa novac u enormnim količinama, a da bi se slijevao u džepove onih koji u svemu tome imaju svoj interes, jasno je uočljivo da tu nema dubokih naglasaka koji bi upućivali na važnost iskrene i trajne ljubavi, pogotovo ne u svjetlu prijebračne čistoće i bračne vjernosti, nego se sve manje-više svodi na trenutačnu emocionalnu ugodu koja se iscrpljuje u tom danu, bez nužnog poziva da se protegne na sve dane u godini i sve okolnosti koje povezuju dvije osobe koje žele biti vjerne jedna drugoj.
Imajući u vidu vrijednost metode koju je Katolička Crkva pokazala u suzbijanju nekadašnjih poganskih blagdana, tj. da im je davala kršćansko značenje, čini se da bi se ona mogla i danas primijeniti. Prije ili poslije, naime, društvo će se zasititi kvazirelioznih površnosti koje se nude i poželjet će nešto dublje što ispunjava dušu, a ne ostaje tek na golicanju emocija i pražnjenju novčanika. U tom su smislu neki već poduzeli važne korake, a vidljivi su prije svega u utemeljenju Svjetskog dana braka i Svjetskog tjedna braka, a koji su izravno vezani uz spomendan svetog Valentina. Tako se Svjetski tjedan braka slavi svake godine od 7. do 14. veljače, a Svjetski dan braka na drugu nedjelju u veljači. Te su inicijative proistekle iz katoličkog krila, imaju vrijedne naglaske i sve veću raširenost. Stoga je poželjno da se one i dalje razvijaju, odnosno to je prigoda da Crkva na svim razinama nudi konkretne oblike promicanja ljubavi, vjernosti i bračnog zajedništva, npr. kroz cijeli Tjedan, uz svetu Misu, nudi kateheze, tribine ili jednostavno druženje koje će ići za tim da se pokaže sva dubina ljubavi, počevši od slike trojstvenog Boga koji je čista Ljubav, preko slike ljubavi između Krista i Crkve, do konkretnih prilika po kojima bi mladima bilo jasnije i srcem prihvatljivije da je vrijedno čuvati predbračnu čistoću, a onima u braku da svakodnevno nastoje živjeti u svjetlu onih obećanja izrečenih u sakramentu ženidbe po kojima su se jedno drugom obvezali na vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok ih smrt ne rastavi. Više katoličkih inicijativa novijeg datuma, posebno ako je riječ o nacionalnoj ili biskupijskoj razini, pokazuju da one mogu naići na dobar prijam kod velikoga broja ljudi pa bi bilo šteta ne iskoristiti i ovu priliku, odnosno poželjno je učiti se od prve Crkve koja je onome što nije mogla iskorijeniti davala novo značenje, utemeljeno u Kristovom spasiteljskom djelu ljubavi.
