Ponedjeljak 4. vazmenog tjedna: Ovce slušaju njegov glas

Meditacija uz Evanđelje: Iv 10,1-10

Neki će među nam reći da baš i ne žele biti ovce koje ne razmišljaju svojom glavom i koje netko drugi vodi. Pa onda ispadne da je svatko od nas samodostatan i da mu nitko ne treba ništa govoriti niti ga u bilo što upućivati. Međutim, u životu baš i nije tako. Čak i u sekulariziranom društvu se veli da roditelji trebaju odgajati djecu: da trebaju prati zube, da trebaju pisati lektiru, da trebaju biti dobri prema svojim prijateljima. Društvo očekuje da roditelji odgajaju i usmjeravaju svoju djecu prema onome što se smatra etičnim i društveno prihvatljivim. Jesu li u tome slučaju roditelji diktatori, a djeca ovce?

Nadalje, mi odrasli nismo ni svjesni koliko nas društveno ozračje zajedno sa sredstvima javnog priopćavanja i reklamama čini „ovcama“. I nesvjesno prihvaćamo ono što nam se uporno nameće kao dobro. Pa će, na primjer, mediji, kao veliko postignuće, izvještavati kako je u Francuskoj „pravo na pobačaj“ uneseno u njihov Ustav. A ovdje se samo radi o tome da nam se zamagljuje pogled tako da se govori o „pravu“ žene na izbor, ali ne i o pravu nerođenog čovjeka na život…

Isus je dobri pastir. On nas vodi putem istine i putem spasenja. On nas upućuje u ono što je stvarno za nas dobro. On je onaj Pastir koji život svoj daje za svoje ovce. Kao što ovca s punim povjerenjem slijedi glas svoga pastira, glas koji raspoznaje, tako i mi slijedimo Kristov glas, Kristove riječi koje čujemo u evanđelju. Za tim glasom ići znači koračati sigurnim putovima, ma kakvo god bilo naše okruženje. Ne zaboravimo: jedino je Isus Put, Istina i Život. Njega slijedimo i samo u njega polažemo svoje pouzdanje. Za ovaj i za budući život.

Dozovi Šimuna nazvanog Petar: Dj 11,1-18

Bogobojaznom čovjeku Korneliju, koji nije bio Židov, ali je iskrena srca tražio Boga, ukaza se anđeo koji mu reče: „Pošalji u Jopu i dozovi Šimuna nazvanog Petar; on će ti navijestiti riječi po kojima ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj.“ Pomislimo. Anđeo, koji je savršeno duhovno biće, ne govori Korneliju što bi trebao učiniti da postane istinski vjernik, nego on, anđeo, upućuje Kornelija na apostola Petra. Onoga istoga Petra koji je bio brzoplet, nestalan i koji je zatajio Gospodina! Točno. To priznaje i sâm Petar. Malo prije današnjeg odlomka u istim Djelima apostolskim stoji kako je Kornelije dočekao Petra tako da mu je pao k nogama i poklonio mu se. I što Petar na to? Veli: „Ustani! I ja sam čovjek.“ Naravno. Čovjek sa svojim slabostima, ali u isto vrijeme on je onaj čovjek kojega je Krist izabrao za apostola, kojemu je Krist dao ime Kefa – Petar – Stijena, kojemu Krist daje nalog da naviješta evanđelje svemu stvorenju. Znao je Petar da je on sâm po sebi nedostojan. On je sâm na početku svoga poziva Isusu rekao: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,8) Tako je bilo sa svim prorocima i Božjim ljudima kad su čuli Božji poziv. Mojsije se žalio da baš nije rječit (Izl 4,10), Izaija se žalio da je čovjek nečistih usana (Iz 6,4), Jeremija je za sebe rekao da je još dijete (Jr 1,6), Amos da je rekao da je on samo stočar i uzgajatelj divljih smokava (Am 7,14), a Pavao skrušeno priznaje da je najmanji od svih apostola (1 Kor 15,9). Štoviše, veli Pavao, „Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima“. (1 Kor 4,9) Međutim, svi su oni znali da njih – takve kakvi jesu – Bog poziva i šalje. I oni su na taj poziv odgovorili cijelim svojim životom. Zato su veliki.

Što reći? Petar je apostol, što znači poslanik, onaj kojega šalje Isus Krist i onaj po kojem Krist želi djelovati. Samo je jedan među ljudima savršen – Bogočovjek Isus Krist i samo je jedna uz njega Bezgrešna – Blažena Djevica Marija. Međutim, Kristu se svidjelo po slabim i nesavršenim ljudima naviještati evanđelje, Kristu se svidjelo da ti isti slabi ljudi predsjedaju slavljenju svetih otajstava po kojima smo spašeni i po kojima se spašavamo. Nije bitan ni Apolon, ni Kefa ni Pavao, nego Krist koji ih je postavio da „učvršćuju svoju braću“.

Zato, ne prosuđujemo Crkvu po onome slabom, grešnom što se očituje na njezinim članovima ili pak na njezinim pastirima. Naprotiv, mi ljubimo Crkvu. Ona je naša. Ona je Kristova. Ona je nebeska i zemaljska. U njoj se združuju građani neba s nama koji smo još na putu. Ali, u isto vrijeme njezina ljepota ovisi i o svakome od nas. Zato, prije nego što počnemo suditi i prosuđivati pojedince u Crkvi, sjetimo se da je Crkva Tijelo Kristovo, da je ona vječna, da je ona sredstvo spasenja. Ne bismo trebali smetnuti s uma ono što Isus govori Petru: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16,18-19) To su Isusove riječi. Vrijedi nad njima zastati.