Utorak 4. vazmenog tjedna: Ja i Otac jedno smo

Meditacija uz Evanđelje: Iv 10, 22-30

Sveto pismo izvješćuje kako se Bog ukazivao svome narodu u gorućem grmu, u stupu od oblaka i od ognja, kako je govorio preko anđela i preko proroka, kako je činio silna znamenja. A onda, u punini vremena Bog se potpunoma otvorio. Na početku Poslanice Hebrejima čitamo: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,1-2). Upravo tako. U Isusu Kristu susrećemo Boga, jer je Isus utjelovljeni Sin Božji, pravi Bog, istobitan s Ocem. Zato Isus veli Filipu: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14,9). Nadalje, u današnjem evanđelju Isus jasno progovara: „Ja i Otac jedno smo.“

Pomislimo, Isusovi su suvremenici mogli doista u njemu susresti Boga Oca. Stvarno? Zar samo oni? Ne samo da je Isus – recimo tako – načelno uvijek s nama, mi vjerujemo da doista slušamo njegovu riječ kad god se u Crkvi naviješta evanđelje, mi vjerujemo da postajemo dionici njegova spasenja na poseban način svaki put kada slavimo sveta otajstva – sakramente kao i svaki put kada se sabiremo u njegovo ime. Živi Krist je s nama i među nama. S nama je živi Krist koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,14), živi Krist koji je jedno s Ocem i Duhom Svetim. Mi smo Božji odabranici, mi smo Božji miljenici, mi smo već ovdje na zemlji nebesnici, dionici nebeske proslave utjelovljenoga Sina Božjega Isusa Krista, zajedno s Djevicom Marijom i sa svima svetima. Nema većeg dara od toga. Zato zahvalimo Bogu. Zahvaljujmo mu cijelim životom.

Barnaba se zaputi u Tarz potražiti Savla:Dj 11,19-26

Nakon svoga obraćenja Pavao odmah u Damasku propovijeda da je Isus Krist. Budući da su ga tamo Židovi htjeli pogubiti, on je tajno noću pobjegao i došao k apostolima u Jeruzalem te je i tamo hrabro naviještao Isusa da je on Krist. Kad su ga i u Jeruzalemu Židovi naumili pogubiti, apostoli su ga jednostavno odveli u Cezareju i uputili u njegov grad Tarz. I tamo je Pavao proboravio više godina. Što je tamo činio? Kako se mogao osjećati? Vjerojatno kao izopćenik. Židovi su ga odbacili kao otpadnika, sugrađani Grci smatrali su ga zacijelo vjerskim fanatikom, a kršćani su ga nekako ostavili po strani. Danas bi se reklo da je jedno vrijeme bio „na klupi za rezervne igrače“. I tek nakon nekoliko godina, veli današnje čitanje, netko se sjetio Pavla, učenog i gorljivog Isusovog učenika, pa je Barnaba otišao u Tarz potražiti ga. Kad ga je našao, doveo ga je u Antiohiju gdje je bila snažna kršćanska zajednica i gdje su onda oni mogli poučavati poveće mnoštvo.

I opet stojimo pred nedokučivim naumom Božjim. Zašto je Pavao, taj biser, „gubio toliko vremena“ u Tarzu? Možda je Pavao trebao sazrjeti ili pak naučiti što je poniznost… Ne znamo. Kako god bilo, Pavao se nije nametao. Nije se osjećao izostavljenim ili poniženim. Nije se htio uzdizati iznad apostola. Međutim, kada ga je Crkva zatrebala, došao je. Očito je sve to bilo u Božjem naumu. Upravo tako. Ni mi se ne trebamo pouzdavati u ljudski sud, jer „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7) Naše je da se u jednostavnosti srca trudimo živjeti po evanđelju, naše je da prepustimo Gospodinu putove svoje i putove naše Crkve, bez obzira na to koliko drugi ljudi to cijenili. Crkva nije ljudsko djelo. Vječno spasenje ne ovisi o ljudima. U tome smislu evo kako sveti pisac s podsmjehom gleda na ljudsko mudrovanje i upinjanje: „Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.“ (Ps 127,2) Dao Bog da svi mi, članovi Crkve, budemo takvi „miljenici Božji“.