Posljednica u čast sv. Benediktu
Sveti Benedikt Nursijski, opat, pustinjak, otac zapadnoga redovništva i zaštitnik Europe, pokopan je u Monte Cassinu godine 547. Njegov se „Dan rođenja [za nebo]“ (dies natalis) ili prijelaska [u vječnost] (transitus) od XI. stoljeća slavio u Rimu 21. ožujka. A već od VIII. stoljeća u bogoslužnim knjigama u Galiji pojavljuje se spomen prijenosa njegovih moćiju 11. srpnja, iako podrijetlo toga slavlja nije poznato. Liturgijskom reformom Pavla VI., od 1970. spomen sv. Benedikta prenesen je na 11. srpnja, jer je slavljenje 21. ožujka uvijek padalo u korizmu.[1]
Sv. Benedikt naziva se učiteljem poniznosti. Bio je prorok i činio je čuda te je „bio ispunjen duhom svih pravednika“, kaže sv. Grgur Veliki. Svojim je životom snažno surađivao u djelu otkupljenja, a slavna smrt učinila ga je, uza svetoga Josipa, zaštitnikom sveta umiranja.[2]
Među sinovima sv. Benedikta niz je svetaca (81 benediktinac – među njima Bijeli Hrvat sv. Vojtjeh Adalbert Slavniković, 16 benediktinki, 13 kamaldoljana, osam cistercita, tri cistercitkinje i jedan trapist), crkvenih naučitelja (Beda Časni, Petar Damiani, Anselmo Canterburyjski, Bernard Clairvauški i Hildegarda Bingenška), papâ (16 benediktinaca i dva cistercita), biskupâ, vjerovjesnikâ, učenih ljudi i odgojitelja koji su služili dobru čovječanstva i Crkve.
Benedikt XVI., koji je njegovo ime uzeo kao svoje papinsko, o njemu je 9. travnja 2008. rekao:
„Život sv. Benedikta uronjen je u ozračje molitve, koja je bila osnovni temelj njegova života. Bez molitve nema iskustva Boga. Ali Benediktova duhovnost nije bila neka duhovnost bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pometnji svoga doba on je živio pod Božjim pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pri tom nije nikada gubio iz vida svakodnevne dužnosti i čovjeka s njegovim konkretnim potrebama. U svojem Pravilu on opisuje monaški život kao „školu služenja Gospodinu“ (Proslov 45) i opominje svoje monahe da „nikada ništa ne smije imati prednost pred onim što se duguje Bogu (to jest pred Službom časova)“ (43,3). Ističe, ipak, da je molitva u prvom redu čin slušanja (Proslov 9–11) koja se mora pretočiti u konkretno djelovanje. „Gospodin očekuje da svakog dana svojim djelima odgovorimo na njegova sveta učenja“, kaže on (Proslov 35). Tako monaški život postaje plodni spoj djelovanja i kontemplacije „kako bi se u svemu slavilo Boga“ (57,9). Nasuprot lakom i egocentričnom samoostvarenju, koje se danas često uzdiže, prva i nezaobilazna zadaća učenika sv. Benedikta je iskreno traženje Boga (58,7) putom koji je zacrtao ponizni i poslušni Krist (5,13), od čije ljubavi mu ništa ne smije biti važnije (4,21; 72,11). Vježbanjem u poslušnosti koja se provodi u djelo vjerom prožetom ljubavlju (5,2) monah stječe poniznost (5,1) kojoj Pravilo posvećuje čitavo poglavlje (7). Na taj način čovjek postaje sve više suobličen Kristu i dostiže istinsko samoostvarenje kao stvorenje stvoreno na Božju sliku i priliku.“
Predslovlje Mise sv. Benedikta o njemu pjeva:[3]
„Ti si preblaženoga priznavatelja svoga Benedikta, nebeski poučena, postavio vodičem i učiteljem nebrojenu mnoštvu svoje djece. Njega, ispunjena i duhom svih pravednika i ugrabljena iz tijela, obasjao si sjajem svoga svjetla tako da je u svjetlu prisna viđenja, pod okriljem opuštena uma, mogao po Kristu Gospodinu našemu razumjeti koliko su sve stvari ovdje dolje neznatne. S preobiljem radosti stoga po svem svijetu kliče cijeli zbor monaha. A i višnje sile i anđeoske vlasti začinju pjesan Tvojoj slavi bez prestanka govoreći: Svet!…“
No, najpjesničkiji dio bogoštovlja na dan Svetoga Benedikta jest pjesma prije navještaja evanđelja. Posljednica se razvila iz prigodne misli za aleluju, tako što je jubilus Aleluje – melodija pjevana do posljednjega sloga – „ia“ – dobila prozni nastavak. Zato je uz sĕquentĭa (ono što slijedi nakon aleluje), latinski naziv za nju i prōsa. Potom se posljednica odvojila u samostalan sastavni dio osobito svečana bogoslužja i poprimila značajke ritmičke poezije: asonancu i rimu.
Posljednica na Misi sv. Benedikta po početnim se riječima zove Laeta quies magni ducis (Dan počinka hrabrog vođe, prema izdanju iz 1506.), a prema izdanju iz 1507. Laeta dies magni ducis (Svečan blagdan hrabrog vođe). Ne zna se tko ju je spjevao. Ona opjeva usporedbu, već prisutnu u II. knjizi Dijalogâ sv. Grgura Velikoga, poglavlju VIII., između sv. Benedikta i prorokâ te drugih velikih biblijskih likova:
„To što kažeš divno je i vrlo zapanjujuće. Naime, u vodi koju je izveo iz stijene vidim Mojsija (Brojevi 20, 11); u željezu koje je vratio iz dubine vode – Elizeja (Druga o Kraljevima 6, 7); u hodanju po vodi – Petra (Matej 14, 29); u gavranovoj poslušnosti – Iliju (Prva o Kraljevima 17, 6), a u žaljenju neprijateljeve smrti – Davida (Druga o Samuelu 1, 11 i 19, 1). Dok razmišljam, ovaj je muž bio ispunjen duhom svih pravednika.“
Tako i posljednica smješta Benedikta među patrijarhe i prikazuje ga kao novoga Abrahama, bogata duhovnom djecom, a nju čine benediktinci (od 529.), clunyjevci (od 909. do 1790.), kamaldoljani (od 1024.), cisterciti (od 1098.), celestinci (od 1248. do 1778.), silvestrini (od 1247.), olivetanci (od 1313.), trapisti (od 1662.), benediktinke, cistercitkinje, trapistkinje i oblati povezani s benediktinskom duhovnošću.
Benediktovu je sličnost s Abrahamom Joseph Ratzinger protumačio ovako:
„Bog se može vratiti k ljudima samo preko ljudi koji su od Boga dotaknuti. Trebaju nam ljudi poput Benedikta iz Nursije koji je, u vrijeme raspuštenosti i dekadencije, utonuo u krajnju samoću, uspjevši se, nakon svih pročišćenja kojima je prošao, uzdići se k svjetlu, vratiti se i osnovati u Montecassinu grad na gori koji je s tolikim razvalinama spojio snage iz kojih je nastao novi svijet. Tako je Benedikt, poput Abrahama, postao otac mnogih naroda.“ (1. travnja 2005.)
Tekst posljednice prvi je put objelodanjen u Misalu Kasinske kongregacije (Missale Casinense) tiskanom u Mletcima 1506. Pjesnik nije poznat. Zbog uporabe grčke riječi χάρις/kháris u 4. stihu vjerojatno je da tekst nije srednjovjekovni, nego iz razdoblja humanizma. Dva su prva retka osmerosložna i s pravilnim srokom, a svaki treći redak (sedmerosložni) sriče se sa trećim retkom sljedeće kitice, pa je shema sroka: aab / ccb / dde / ffe / ggh / iih / jjk / llk.
Grgurovski koral na latinskom može se slušati ovdje, a pod ravnanjem Konrada Ruhlanda ovdje.
Neume za pjevanje na latinskom mogu se snimiti ovdje, a na hrvatskom ovdje.
|
Latinski izvornik[4] |
Hrvatski prijevod |
|
1. Laeta quies magni ducis, 2. Charis datur piae menti, 3. Hunc per callem Oriéntis 4. Amplum semen magnae prolis 5. Corvum cernis ministrántem, 6. Elisaéus dignoscátur, 7. Illum Ioseph candor morum, 8. Ipse memor suae gentis, |
Veseli počinak velikoga vođe, Milost se daje pobožnu umu: Divimo se liku[5] patrijarha Obilno sjeme velika potomstva Gavrana motriš da služi,[8] A Elizej se uočava, Čistoćom ponašanja Josipu,[11] Neka on, sjećajući se svoje čeljadi, |
U bogoslužnoj uporabi benediktinskih zajednica u Hrvatskoj, kako muške, tako i ženskih, nalazi se posljednica prepjevana na hrvatski pod naslovom „Svečan blagdan hrabrog vođe“. Nisam mogao utvrditi tko ju je prepjevao. Možda o. Martin Kirigin (1908.–2001.)? Prije nje, evo i prerjek koji vjerno slijedi latinski tekst.
|
Prerjek od 28. VI. 2025. |
Hrvatski prepjev iz XX. st. |
|
1. Mir veseli vođe velog, 2. Milost ide skromnu duhu 3. Divimo se ovom što se 4. Brojno sjeme silna puka 5. Gle gavrana koji služi, 6. A Elizej se uočava 7. Njega sjajnim djelom Josip, 8. Sâm se sjeća svoga roda, |
Svečan blagdan hrabrog vođe, Nek nas ljubav sve pronikne, Divimo se svijetloj stazi, Potomstvo ga nebrojeno, Gavran crni njega sluša, Elizeju sličan biva, Duša mu je posve čista, Svoje ima na pameti, |
Posljednica je, osim na hrvatski, prevedena na engleski (The happy death of our great Leader i Joyful day of our leader), francuski (Cette journée qui resplendit), kastilski (El gozoso día del gran guía), njemački (Der frohe Tag des großen Anführers), poljski (Radosny dzień naszego patrona) i talijanski (Giorno lieto del gran condottiero).
[1] Calendarium Romanum, editio typica, Vaticanis, 1969., str. 97 i 119. Slično je iz korizmena vremena premješteno slavlje više drugih svetaca: sv. Matija apostol s 24. veljače (25. veljače prijestupnih godina) na 14. svibnja; sv. Toma Akvinski s nebeskoga rođendana 7. ožujka na dan prijenosa moćiju 28. siječnja; sv. Grgur Veliki s nebeskoga rođendana 12. ožujka na dan izbora za papu 3. rujna; sv. Gabrijel arkanđeo s 24. ožujka na 30. rujna…
[2] Tjeranju Nečastivoga i danas služi medaljica sv. Benedikta koja poziva na molitvu u trenutcima vražjih napasti. Na njoj je sprijeda grčki križ, iznad kojega na latinskom piše:
Pax – mir.
Na okomitom kraku križa odozgor prema dolje početna su slova riječi koje znače:
Crux sacra sit mihi lux! – Neka sveti križ bude meni svjetlost!
Na vodoravnoj prečki križa s lijeva na desno početna su slova riječi koje znače:
Nunquam draco sit mihi dux! – Neka mi zmaj nikad ne bude vođa!
U četiri kuta križa početna su slova riječi:
Crux sancti patris Benedicti – Križ svetoga otca Benedikta.
U obodu križa u smjeru kazaljke na satu početna su slova riječi:
Vade retro Satana! Nunquam suade mihi vana! – Idi natrag, Sotono! Nikada me ne potiči na ispraznosti!
I u nastavku:
Sunt mala quae libas. Ipse venena bibas! – Zlo je ono što nudiš. Sâm pij otrov!”
Na poleđini je lik sv. Benedikta, s križem u desnoj ruci i Pravilom u lijevoj te natpisi, u unutarnjem obodu:
Crux sancti patris Benedicti – Križ svetoga otca Benedikta
i u vanjskom obodu:
Eius in obitu nostro praesentia muniamur – Neka nas njegova nazočnost brani na našem umoru.
U blagoslovu medaljice moli se: „Bože, po zagovoru sv. Benedikta, onoga koji pobožno i usrdno nosi ovu medaljicu i trudi se činiti dobra djela, blagoslovi zdravljem duše i tijela, milošću sveta života i oproštenjem vremenite kazne zbog grijeha. Neka se uz pomoć Tvoje milosrdne ljubavi odupru iskušenju Zloga i nastoji činiti istinsku ljubav i pravednost prema svima, kako bi se jednoga dana mogao pojaviti bez grijeha i svet u Tvojim očima.“
[3] Latinski izvornik predslovlja o sv. Benediktu: „Qui beatíssimum confessórem tuum Benedíctum, ducem et magístrum coelitus edóctum, innumerábili multitúdini filiórum statuísti. Quem et ómnium iustórum spíritu replétum, et extra se raptum, lúminis tui splendóre collustrásti. Ut in ipsa luce visiónis íntimae mentis laxáto sinu, quam angústa essent ómnia inferióra deprehénderet. Per Christum Dóminum nostrum. Quaprópter profúsis gáudiis totus in orbe terrárum monachórum coetus exsúltat. Sed et supérnæ virtútes atque angélicae potestátes hymnum glóriae tuae cóncinunt sine fine dicéntes: Sanctus.“
[4] Analecta hymnica medii aevi, svezak 55.: Liturgische Prose zweiter Epoche auf Feste der Heiligen, ur. Clemens Blume, Leipzig, 1922., br. 90, str. 109.
[5] Riječ speciēs, speciēī može značiti: gledanje, pogled, pojava, prilika, oblik, sjajnost, ljepota, divota, vrsta.
[6] Callis je kamenita, neravna, uska, utabana pješačka staza, planinski puteljak, kozji put. To je asocijacija na Benediktovo življenje u brdima i špiljama, ali i na evanđeoske riječi o uskom puteljku koji vodi u Život: „O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Matej 7, 14).
[7] Ŏrĭēns, ŏrĭēntis je istok. Sveti je Benedikt u VI. stoljeću uzeo Pravilo sv. Bazilija (IV. st.), istočnoga svetoga otca i crkvenoga naučitelja, prilagodio ga zapadnomu duhu i kulturnoj sredini te po uzoru na nj napisao svoje Pravilo. O tome Drugi vatikanski sabor 21. studenoga 1964. kaže: „I na Istoku ima bogatstava onih duhovnih predaja što su došle do izražaja osobito u monaštvu. Ondje je naime već u slavna vremena svetih Otaca cvjetala ona monaška duhovnost koja je potom prešla na Zapad i iz koje je, kao iz svoga izvora, potekla ustanova latinskoga redovništva, crpeći potom iz nje češće novu snagu.“ (dekret Unitatis redintegratio o ekumenizmu, točka 15., 4. odlomak).
Osim strane svijeta, oriens znači i izlazeće sunce, pa se per callem Orientis može odnositi i na uzdizanje Benediktove duše uskim putem, strminom, u Nebo, a možda je pjesnik u pozadini imao na umu i riječi proroka: „Haec ait Dominus exercituum, dicens: Ecce vir, Oriens nomen ejus, et subter eum orietur, et aedificabit templum Domino. – Ovako govori Gospodin nad vojskama: Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati svetište Gospodinu“ (Zaharija 6, 12).
[8] Iliji Tišbijcu iz Tišbe Gileadske „upućena je riječ Gospodinova ovako: »Idi odavde i kreni na istok i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.« Ode on i učini po riječi Gospodinovoj i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večerom mesa; iz potoka je pio“ (Prva o Kraljevima 17, 2–6).
[9] Ilija je „išao četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Ondje je ušao u neku špilju i prenoćio u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodinove: »Što ćeš ti ovdje, Ilija?« On odgovori: »Revnovao sam gorljivo za Gospodina, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život.« Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (Prva o Kraljevima 19, 8–11).
[10] „Proročki sinovi rekoše Elizeju: »Gle, tijesan nam je prostor u tebe. Nego da odemo do Jordana, pa da svaki ondje uzmemo po brvno i načinimo sebi ondje prebivalište.« On odgovori: »Idite.« Jedan od njih reče mu: »Udostoj se poći sa svojim slugama.« On odgovori: »Hoću.« I pođe s njima. Kad su stigli do Jordana, uzeše sjeći drva. A dok je jedan od njih tesao gredu, pade mu sjekira u vodu i on povika: »Jao, gospodaru! I još je bila posuđena!« A čovjek Božji upita ga: »Gdje je pala?« Onaj mu pokaza mjesto. Tada on odsiječe komad drveta, baci ga na ono mjesto i učini da sjekira ispliva. I reče: »Izvadi je!« I čovjek pruži ruku te je uze.“ (Druga o Kraljevima 6, 1–7)
[11] „Josip se rodio kao čovjek vođa svoje braće, temelj naroda, ravnatelj braće, postojanost naroda: a njegove su kosti posjećivane i nakon njegove smrti prorokovale su“ (Sirah 49, 17–18, prema Vulgati).
