Ponedjeljak, 24 siječnja

Pouka o kruhu i krizi – razmišljanje uz 17. nedjelju kroz godinu (B)

Isus umnaža kruh


U posljednjih nekoliko tjedana imali smo pred očima tekstove Markova Evanđelja u kojima opisuje Isusovu skrb za narod u vidu propovijedanja Kraljevstva Božjega i liječenja bolesnika i nemoćnika, a kroz narednih pet nedjelja Crkva odlomcima iz šestog poglavlja Ivanova Evanđelja dopunja Markove opise. A šesto poglavlje Ivanova Evanđelja u cijelosti je posvećeno događaju umnažanja kruha i naknadnoj raspravi koju Isus vodi sa svojim sunarodnjacima koji su blagovali umnoženi kruh, te potom tražili i repete. Današnji odlomak govori o načinu i okolnostima u kojima se dogodilo umnažanje kruha, iz čega se može izvući više znakovitih pouka i za današnji život.

Prva pouka vezana je upravo uz okolnosti u kojima se događa umnažanje. Evanđelist, naime, veli kako je silan svijet dolazio k Isusu, a kako se Isus zadržavao u osami, u polupustim predjelima, u molitvi i zajedništvu s Ocem nebeskim, tako je neophodno takva situacija utjecala i na one koji su ga tražili. Tražeći Isusa i dolazeći k njemu u krajeve gdje se živjelo oskudno ostajali su bez osnovnih životnih potrepština, kao što je i Isus živio oskudno i skromno, ne tražeći više od onog što mu je bilo potrebno za život. Ova činjenica sadrži u sebi pouku valjanu u svakom trenutku, pa tako i današnjem čovjeku. Onaj tko traži Isusa i odlučno ide za njim, neminovno dolazi u situaciju oskudice, lišavajući se gotovo i najosnovnijih stvari za život, čega je Isus svjestan premda ne poziva ljude da ga slijede i traže da bi ih osiromašio. I danas je razvidno da se vjernik koji dosljedno živi svoje vjerničko poslanje pred Bogom nepobitno lišava mnogih pogodnosti i izlaže se većem riziku oskudice i skromnog življenja. I danas će vjernik, živeći neporočno u Gospodinu i poradi Gospodina, biti zakinut ili će se svojevoljno odreći povlastica i zamamnosti koje pruža ovaj svijet, te će biti dodatno opterećen križem života. Vjernik koji se ne da skrenuti s puta Gospodnjega neće biti sposoban „snalaziti se“ u svijetu, niti će se znati „ostvarivati“ na način na koji to svijet zna. Predan svojim uvjerenjima kojih se ne želi odreći, izložit će se svojevrsnoj gospodarskoj „krizi“.

Zaboravljajući na svjetovne ambicije, koje mu u konačnici mogu pomračiti svjetlo razbora i razabiranja, te ga onda strovaliti u malograđanštinu i snobizam koji u materijalnom standardu vidi jedini motiv i razlog života, možda će biti proglašen luđakom i čudakom. Izlazeći iz svoga doma i polazeći za Isusom u pustinju života, sigurno će vjernom učeniku biti mnogo teže nego da je ostao nezainteresiran za objavu i znamenja što ih Isus nudi. Ali želeći otkriti znamenje Božje prisutnosti i djelovanja u svome životu, najveću vrijednost koja može uopće postojati, treba žrtvovati mnogo toga, odupirući se zamamnosti i logici ovoga svijeta, spreman živjeti skromno, postojano i pobožno. Tko polazi za Isusom tražeći vidjeti znamenja koja čini, odriče se uljuljanog života dopuštajući da ga privuče snaga Isusove riječi i primjera, što mu postaje iskustvo kojeg se ni u kojem slučaju ne bi želio odreći, pa i onda kad ga to dovodi do nestašice kruha i osnovnih potrepština.

A onima koji traže stvarna duhovna znamenja, Gospodin onda obilato uzvraća svojim darom ne ostavljajući ih niti gladnima. Jer Gospodin ne želi krize, ali je svjestan da čovjek prije same krize živi takvim načinom i ritmom života koji ga vodi ne samo prema krizi već prema tragediji, te je neophodno pročišćavanje vlastitog bića od svih svjetovnih i svjetskih natruha, da bi mogao dobro čuti i provesti u stvarnost Božju poruku. Zato pustinja i kriza uz Isusa ima pedagoško značenje, da omogući vjerniku preko znamenja vidjeti u Isusu stvarnost Božjeg života i mesijanskog poslanja, a sebe naučiti poslušnom i zahvalnom životu pred licem Božjim. U protivnom, društvo samo sebe dovodi u krizu poput ove današnje, jer je živjelo motivirano isključivo gospodarskim napretkom i standardom, a zaboravilo živjeti stvarni život ispunjen vjerom i odgovornošću, skromnošću i nesebičnošću.

A kako svijet, međutim, ne želi proći slobodno kroz pročišćavanja svijesti slijedeći Isusa, njegov primjer i put, suočava se i suočavat će se s izazovom krize koju je sam sebi nametnuo, s time da nam je moliti se da takva kriza ne bude popraćena i većim društvenim nedaćama i zlima. Danas smo došli do situacije u kojoj ne znamo i ne želimo više međusobno se odricati u ime općega dobra, jer smo naučili da svakom od nas bude dobro na način na koji to samostalno zamišlja. A ako želimo biti pošteni, uočit ćemo proturječja i žalosne nelogičnosti u kojima se govori o krizi, neimaštini i siromaštvu, a u isto vrijeme u našoj se zemlji dnevno se bacaju neiskorištene tone kruha. O kakvoj krizi se može govoriti u zemlji u kojoj se svakodnevno potroši milijune kuna na suvišno i nepotrebno, na zabave, zadovoljstva, užitke i ovisnosti, kao da je to nešto po sebi razumljivo i potrebno, a ne štetno i pogubno.

Bilo bi mnogo bolje da smo te iste energije uložili u traženje Isusa, da smo se odricali svega da dođemo do njega, te bi tada odricanje dovelo do blagoslova i napretka svake vrste, jer bi i Gospodin umnožio kruhove našeg siromaštva, umjesto da mi to sami činimo na nezdrav i nezahvalan način, uslijed čega se razbacujemo darom kojega imamo. Stoga kad malo bolje razaberemo uočit ćemo da nismo u krizi neimaštine kruha, već u krizi nedostatka vrednota i ponašanja. U krizi smo jer se teško odričemo stečenog komoditeta, ne želeći prihvatiti činjenicu da se na njemu ne može graditi zdravo društvo, te da je kriza samo plod takvog intenziteta života. Kriza je plod našeg nesnalaženja u životu, te naše preuzetnosti i bahatosti poradi koje ne vidimo kako bismo stvarno trebali živjeti.

Zato nam upravo u takvoj kriznoj situaciju Isus poukama današnjeg Evanđelja daje odgovor. Daljnja pouka je vezana uz njegov upit: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?, dok se slična pouka iščitava iz naloga koji daje apostolima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Na tragu njegova pitanja uočavamo da on želi angažirati svoje učenike da odgovor na krizu kruha tražimo svi zajedno a ne samo on. Svima nam je uložiti sve snage da pronađemo dovoljno kruha nahraniti sva gladna usta. Na tragu tog pitanja moramo se i mi vjernici zapitati koliko i sami sudjelujemo skromnim i odgovornim življenjem u traženju rješenja i odgovora na krizu čovjeka i ljudskosti. Ništa manje je jasan je i Isusov nalog, nad kojim bismo se svi morali zapitati koliko ga poštujemo i ostvarujemo, napose u današnjem potrošačkom društvu, gdje potrošnja i zarada opravdava i potiče ne samo razbacivanje nego i kršenje temeljnih ljudskih prava obespravljene radne snage. Skupljamo li i poštujemo li preostale ulomke, ili smo se naučili razbacivati izabirući isključivo ono što nam se sviđa, a odbacujući ono što nije sukladno istančanim ukusima, previđajući ogromnu nezahvalnost prema Bogu iz čije ruke sve primamo?

Razmišljajući o svemu neophodno se ide prema zaključku da kriza bez daljnjega dolazi i prati ljudsko društvo, samo je pitanje hoćemo li upasti u tragičnu krizu silom prilika, ili ćemo se podvrći svojevrsnoj krizi slijedeći Isusov glas i izabirući živjeti evanđeoske vrijednosti. Time bismo se svjesno i svojevoljno oslobodili i pročistili, stvarajući duhovne snage za bolju budućnost. Ali ako ćemo najprije istrošiti upravo takve duhovne snage, živeći nakaradnim životom sukladno zahtjevima ovoga svijeta kao da nema Krista i kao da ga ne treba tražiti, onda ćemo bez daljnjega platiti golemi ceh kad nastupi kriza jer ona onda poprima takve razmjere da jednostavno klizimo prema tragediji i bezdanu beznađa. A ako već moramo proći kroz krizu, onda je bolje proći kroz onu krizu kroz koju nas vodi sam Gospodin, koji je moćan onda uzeti naših pet kruhova i dvije ribice i umnožiti ih za veliko mnoštvo. Jer samo krizno stanje koje nastaje kao posljedica odricanja poradi Krista nosi u sebi pretpostavke i mogućnosti umnažanja postojećih zaliha na dobrobit svih, a također vodi i k poštivanju sveg suvišaka kojim se više ne razbacujemo, nego ga skupljamo svjesni da mogu nastupiti i teži dani.

Slušajući riječi svoga Učitelja na nama vjernicima je pokazati put iz krize koja je zahvatila današnje društvu, pa stoga prihvatimo pouke koje nam daje o kruhu i krizi u današnjem Evanđelju.