Pravda, pravednost i solidarnost u svjetlu učenja Katoličke Crkve

Q: Planovi i priručnici

Operativni plan i program Izvedbeni plan i program Bilježnica Vječnošću obasjani – udžbenik Radna bilježnica Video-zapisi

Uvod

Živjeti po Evanđelju znači u svemu tražiti Božju volju i nastojati živjeti život po krepostima. Krepost je stalna volja činiti dobro. Po ustaljenoj podjeli, kreposti se dijele na bogoslovne (teološke ili ulivene) i ljudske ili stožerne. Među bogoslovne spadaju vjera, nada i ljubav, a riječ je o onima koje nam se ulijevaju u dušu milošću Božjom i našom suradnjom, a posebno razvijaju naš odnos prema Bogu. Ljudske su četiri, a to su razboritost, pravednost, umjerenost i jakost. One nas više usmjeravaju na međuljudske odnose. Suvremeno društvo sve više stavlja pred nas zahtjec pravednosti i solidarnosti sa svim ljudima.

Pravo, pravda, pravednost i pravičnost

Iako se u svakodnevnom govoru ne pravi ili ne pravi bitna razlika između pojmova pravo, pravda, pravednost i pravičnost, nije naodmet uočiti kako određena razlika među njima ipak (ponekad) postoji. Točnije, Sveto pismo češće govori o pravu i pravdi, dok suvremeno društvo za iste te pojmove češće koristi izričaje pravednost i pravičnost.

Pravo i pravednost su u tom smislu sinonimi i označavaju pozitivne zakone, uredbe po kojima se uređuje društveni život. Pravda i pravičnost obuhvaćaju još jednu dublju razinu, onu koja računa s nemogućnošću zakona da obuhvati i razinu milosrđa onda kada je ona potrebna. U tom svjetlu pravda i pravičnost ispravljaju i nadopunjuju ono što nije moglo ući u sam zakon.

„Držite se prava i činite pravdu“

U Knjizi Izaijinoj 56,1, kao i na nekim drugim mjestima, pronalazimo uputu da se trebamo držati prava i činiti pravednost. Naglašava se, dakle, s jedne strane važnost zakona i potrebe da se on ispunjava, ne samo formalno, nego i srcem, ali jednako tako potrebno je proširiti granice zakona, onda kada se to čini mudrim i korisnim.

Na to upućuju i pojmovi pravednost i pravičnost, a o njihovoj konkretnoj primjenjivosti govori i starozavjetni tekst Dn 13,1-64 (Daniel izbavlja Suzanu), odnosno pokazuje kako se oni koji po naravi stvari trebaju skrbiti o pravu i pravičnosti mogu izopačiti i biti pronositelji najvećih nepravdi.

Pravednost i pravičnost

Pojam pravednost dolazi od grč. δικαιοσυνη (dikaiosyne), lat. iustitia, a označava donošenje i izvršavanje pravednih zakona. Pojam pravičnost dolazi od grč. επιεικεια (epieikeia), lat. aequitas, što je ekvivalent svetopisamskoj pravdi, odnosno ispravlja i nadopunjuje ono što po sebi ne može obuhvatiti zakon.

Kao takvi, svi nas ti pojmovi upućuju na postizanje dobra pojedinca, dobra drugoga (posebno solidarnost) i općeg dobra, odnosno dobra društva.

U tom se svjetlu može reći da je pravo/pravednost stalna i neprekidna volja dati svakomu ono što mu pripada. Pravda/pravičnost još povrh toga računa s ljubavlju i ne zadržava se samo na slovu zakona.

Dobro je ovdje spomenuti i svetoga Thomasa Morea, zaštitnika pravnika. Živio je u 15. st., u vrijeme kralja Henrika VIII. koji se zbog papinog odbijanja da mu poništi brak odvojio od Katoličke Crkve i osnovao Anglikansku. Sveti Thomas More je bio ugledni pravnik koji je bio kraljev kancelar. Kako nije htio napustiti Katoličku Crkvu, kralj ga je dao pogubiti.

Simbol pravednosti

Na temelju različitih mitologija oblikovao se simbol pravednosti, a prikazuje se likom žene koja u jednoj ruci drži mač, u drugoj vagu, a na očima povez.

U grčkoj mitologiji obično se ta svojstva pripisuju božici Temidi, dok u rimskoj božici Justiciji.

Mač simbolizira kaznu, odnosno snagu i moć suda koji izriče presudu, vaga jednakost svih pred sudom, a povez nepristranost u suđenju. Prema nekima, vaga je vezana i uz staroegipatske mitove po kojima bogovi važu ljudske duše poslije smrti i po njima određuju tko ide u raj.

Pravednost i ljudska narav

Svaki čovjek ima osjećaj za pravdu i pravednost, načelno je spreman poštovati pravedne zakone, a isto tako odbaciti one koje osjeća nepravednima.

Podjela pravednosti

Pravednost se dijeli na:

opću ili zakonsku, koja polazi od pojedinca i usmjerava ga prema općem dobru, a uz to se bazira na zakonima koji vrijede za sve jednako;
ugovornu ili uzajamnu, koja regulira sve međuljudske odnose i sprječava nečiju samovolju;
razdiobnu ili distributivnu, koja vodi računa da se sva opća dobra pravedno raspoređuju.

Pravednost i solidarnost

Pravednost je u izravnom odnosu sa solidarnošću. Pojam solidarnost dolazi od lat. solidus, što znači čvrst. Solidarnost označava brigu pojedinaca i cijele zajednice za sve one koji se nalaze u teškoj materijalnoj ili nekoj nezavidnoj situaciji. Za nas kršćane pravedno je biti solidaran, jer ta pravednost je po sebi kršćanska ljubav kojom smo dužni ljubiti svu braću.

Vrste solidarnosti

Solidarnost se može gledati pod nekoliko vidova. Tako se može govoriti o:

osobnoj solidarnosti, odnosno onoj koja održava brigu pojedinca prema pojedincima
društvenoj solidarnosti, koja predstavlja brigu udruga i organizacija za pojedince ili skupine koji su u potrebi (npr. Caritas, Crveni križ i niz drugih udruga i organizacija), te o
institucionalnoj solidarnosti, onoj koja se proteže na državne i međunarodne razine, a trebala bi kao takva biti dobro organizirana i osmišljena.

Načelno, osobna solidarnost lijepo funkcionira i moglo bi se reći kako je prosječan čovjek senzibiliziran za potrebe onih za koje sa sigurnošću zna da trebaju pomoć. Društvena solidarnost najviše se pokazuje u organiziranju humanitarnih akcija i koncerata, a kao takva također je dosta razvijena. No, to se ne može baš reći i za institucionalnu solidarnost, jer je uglavnom manjkava i prepuštena nižim razinama.

Danas svi znaju za djelovanje Katoličke Crkve preko Caritasa, ali s obzirom na raširenost solidarnosti veliku ulogu imaju i Papinska misijska djela.

Solidarnost u Starom zavjetu

Sveto pismo na puno mjesta govori o ljubavi prema bližnjemu, a posebno prema onima koji su marginalizirani u društvu. Tako se u Knjizi Izlaska, u Knjizi Ponovljenog zakona, kao i na nekim drugim mjestima određuje na koji način treba skrbiti o siromasima, pridošlicama, udovicama, bolesnima itd. Između ostaloga, može se spomenuti obveza vraćanja ogrtača koji se siromahu uzima kao zalog ili propis o subotnjoj godini.

Onaj tko bi, naime, nekomu uzeo ogrtač kao zalog, morao mu ga je vratiti do večeri, jer je to njegova jedina imovina i služi mu noći kao pokrivalo koje ga štiti od hladnoće. Jednako tako propis je nalagao da se svake sedme godine zemlja ostavi neobrađena kako bi se sirotinja mogla prehraniti od uroda koji je zaostao poslije žetve. Posebno je milosrđe bilo propisano jubilejske godine (usp. Lev 25,8-12), koja se slavila nakon isteka 7×7 godina. Tada su se svi dugovi opraštali, a oni koji su pali u ropstvo oslobađali, kako bi imali priliku ponovno krenuti otpočetka.

Solidarnost u Novom zavjetu

I Isus na puno mjesta govori o obvezi solidarnosti, a posebno u svojim Blaženstvima (Mt 5,1-12), prema kojima nas upućuje na ljubav prema siromasima, te u govoru o Posljednjem sudu (Mt 25,31-46). Tako nas u govoru o Posljednjem sudu opominje da ćemo na koncu vremena odgovarati prema tome što smo učinili ili što nismo učinili jednome od njegove najmanje braće, jer smo time njemu pomogli ili smo namjerno izbjegli dati pomoć.

Solidarnost u svjetlu socijalnog nauka Crkve

Socijalni nauk Crkve vrlo često govori o važnosti solidarnosti, a posebno se u tom svjetlu mogu istaknuti dvije enciklike pape Ivana Pavla II. – Sollicitudo rei socialis (Socijalna skrb) i Centesimus annus (Stota godina). U njima se naglašava da je solidarnost nerazdruživa od Evanđelja, te da je svatko suodogovoran za drugoga. Također, solidarnost je nerazdruživa od pravednosti i kao takva ne smije biti svedena samo na osobnu razinu, nego zahtijeva poseban angažman naroda i međunarodne zajednice, napose kad je riječ o brizi za potlačene i siromašne zemlje.

Zaključak

Pravda i solidarnost stavljaju se pred sve ljude svijeta kao važan zahtjev, a posebno u tom smislu trebaju biti osjetljivi kršćani, jer pravednost spada među stožerne kreposti i kao takva obvezuje, a solidarnost proizlazi iz obveze ljubavi prema svakom čovjeku. Svi smo Božja stvorenja i pripadamo zajedničkoj ljudskoj zajednici.