Prorokovanje kod svetog Pavla i prorokovanje kod karizmatika

Naslanjajući se na temu koju smo obradili u prilogu objavljenom pod naslovom Proroštvo u Starom zavjetu i proročki fenomen u karizmatskim pokretima, ovdje pokazujemo koje su razlike između prorokovanja kod svetog Pavla i prorokovanja kod karizmatika. 

U ranokršćanstvu prorokovanje se naslanja na „starozavjetno“ u osobi Isusa Krista. No Isusa su njegovi sunarodnjaci, prije svega farizeji i pismoznanci, optuživali da je lažni prorok. Pozadina sukoba bilo je svakako njegovo prizivanje da je Mesija. Predbacivalo mu se da potkopava prvu Božju zapovijed, „zbog hule: što ti – čovjek – sebe Bogom praviš“ (Iv 10, 33); da je Sin Čovječji koji sjedi zdesna Sile (usp. Mk 14, 62). Čak mu se predbacuje savezništvo s đavlom: „Belzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“ (Mk 3, 22). Prema njihovu shvaćanju, Isus krši Mojsijev zakon, što se posebno vidi iz njegova odnosa s grešnicima: „Zašto jede s carinicima i grešnicima? Čuvši to, Isus im reče: ’Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!’“ (Mk 2, 16 b – 17; usp. cijeli ulomak 2, 13 – 17). krši subotnje mirovanje: trga klasje u subotu (Mk 2, 23 – 28), ozdravlja bolesne u subotu (Mk 3, 1 – 6; Iv 5), ne drži se (kao ni učenici) „predaje starih“ o propisanoj čistoći (Mk 7, 1 – 23). Skeptični su u njegovo proricanje dolaska kraljevstva Božjega (usp. Lk 17, 20 – 37); ne može im predočiti znak po kojemu bi mogli prepoznati njegovo ispunjenje: „Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: ’Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.’ Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko“ (Mk 8, 11 – 13). Zanimljivo da i učenike muči isto pitanje: „Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio sučelice Hramu, upitaju ga nasamo Petar, Jakov, Ivan i Andrija: ’Reci nam kada će to biti i na koji se zna sve to ima svršiti?’“ (Mk 13, 3 sl.).

Svi ovi prigovori Isusa bi razotkrili kao lažnoga proroka kada bi bili istiniti. Evanđelja nam nude odgovore na te prigovore u smislu upućivanja na pitanje Boga kao takvoga i ulogu Mesije, Isusa Krista kao Sina Božjega i Otkupitelja. To znači: Isus i Otac su jedno (usp. Iv 10), ne huli, naprotiv: „Vlastan je Sin Čovječji na zemlji opraštati grijehe“ (Mk 2, 10; usp. cijeli ulomak 2, 1 – 12). Isus ne dokida (Mojsijev) Zakon, nego ga ispunja:

Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom (Mt 5, 17 – 19).

Nije se okaljao od grešnika, nego ih „inficira“ svojom svetošću (usp. Lk 7, 36 – 50); on je liječnik bolesnih i grešnika (Mk 2, 17).

Da su prigovori Isusovih protivnika bili bezazleni, sigurno ne bi bili spomenuti u evanđeljima. Žestoke rasprave upućuju, naprotiv, na profil Isusova proročanstva što su ga njegovi učenici i njihovi nasljednici prikazali u Novom zavjetu. Odbacujući kritiku na Isusa, služili su se kriterijima razlučivanja između pravih i lažnih proroka u ranokršćanstvu.

1.  Prorokovanje kod sv. Pavla (1 Kor 12 – 14)

Proročanstvo je kod Pavla povezano s drugim karizmama, prije svega s apostolstvom i katehezama. U poslanicama Prvoj Korinćanima i Rimljanima, a zatim i u deuteropavlovskoj Efežanima, proročanstvu je pridana velika važnost. Da se ono spominje u trima pismima, upućenima zajednici u Korintu koju je Pavao utemeljio, Rimljanima njemu još nepoznatoj, ali u njoj pretpostavlja prorokovanje, te Efežanima – iz Pavlove škole – to znači da su upućena cijeloj Crkvi. Proročanstvo je svakako u ranokršćanstvu bilo dobrano prisutno.

Prema Pavlu, karizma prorokovanja Božji je dar (1 Kor 12, 10. 28), kao i svaka druga karizma (usp. 1 Kor 12, 4 – 11) koja ne služi samoizdizanju, samohvali, nego bližnjemu i izgradnji cijele Crkve. Pavao to posebno vidi u pogledu službe Božje (1 Kor 14, 1 – 6. 22 – 25. 26 – 33 a. 37 – 40). Zanimljivo je njegovo obrazloženje prorokovanja:

• prorokovanje nije usmjereno samo Bogu nego i ljudima: Tko pak prorokuje, ljudima govori: izgrađuje, hrabri, tješi (1 Kor 14, 3)
• prorokovanje ne služi samoizgradnji, nego izgradnji zajednice: Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje, a tko prorokuje, Crkvu izgrađuje“ (1 Kor 14, 4)
• prorokovanje posreduje Objavu: A sada, braćo, kad bih došao k vama govoreći drugim jezicima, što bi vam koristilo kad vam ne bih priopćio bilo otkrivenje, bilo spoznanje, bilo proroštvo, bilo nauk? (1 Kor 14, 6)
• prorokovanje posjeduje misionarsku snagu jer zahvaća srce i vodi k Bogu, kako nevjerne, tako i neupućene: Tako drugi jezici nisu znak vjernicima, nego nevjernicima; a prorokovanje vjernicima, ne nevjernicima. Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno i svi govore drugim jezicima, a uđu i neupućeni ili nevjernici, neće li reći da mahnitate? Ako pak svi prorokuju, a uđe koji nevjernik ili neupućen, sve ga prekorava, sve ga osuđuje. Tajne se njegova srca očituju te će pasti ničice i pokloniti se Bogu priznajući: Zaista, Bog je s vama (1 Kor 14, 22 – 25)
• prorokovanje je kritično i podnosi kritiku: Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju (1 Kor 14, 29)
• prorokovanje služi komuniciranju u zajednici, stvara. Usmjeruje vjernika na Boga i bližnjega, na Crkvu i zadaću u svijetu. Dakle, Prva Korinćanima 12 – 14 prorokovanje jako povezuje uz liturgiju jer ona je glavno mjesto okupljanja zajednice.

Poslanica Rimljanima prorokovanje kao karizmu veže za vjeru: Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri (Rim 12, 6). „Vjera“ je ovdje – kao u Zakonu (Pnz 13; 18) – monoteistička ispovijest, koja je, naravno, izražena kristološki:

Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, po kojemu primismo milost i apostolstvo da na slavu Imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista (Rim 1, 3 – 6).

U Poslanici Efežanima prorokovanje je zajedno s apostolstvom smješteno u temelj Crkve:

Nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu (Ef 2, 20 – 22).

Odnosi se također na službe:

On i „dade“ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova (Ef 4, 11 sl.).

Pavlovo poimanje prorokovanja naslanja se na koncept koji se provlači kroz Objavu, na komunikaciju Boga s ljudima i obratno. Prorokovanje ukorjenjuje evanđelje u svjedočanstvo vjere izabranoga izraelskoga naroda. Crkva se po njemu poziva na Boga u molitvi, nauku i praktičnom životu. Prorokovanje je, prema Pavlu, dar Duha koji čini živahnim. No njegovo shvaćanje prorokovanja u svakom je slučaju protiv entuzijazma. Prorokovanje je usmjereno prema Bogu, ali ostaje razborito prizemljeno.

2.  Što karizmatici kažu o prorokovanju?

Karizmatici se pozivaju na povijest Crkve u kojoj su se često pojavljivali proročki fenomeni. No shvaćanje prorokovanja u različitim karizmatskim pokretima nailazi na podudarnosti, kao i na razlike. Sve karizmatske skupine ističu razlike između proročke dimenzije i kršćanskoga naviještanja kao takvoga, i proročkoga spontanoga govora što ga Duh Božji u konkretnoj situaciji stavlja čovjeku u srce. To bi bio govor iz poticaja koji Bog pokreće, od Boga nadahnut govor.

Kod različitih karizmatskih smjerova prevladavaju znatne razlike. To se posebno uočava uspoređujući poziciju klasičnih pentekostalaca i unutarcrkvenih karizmatika. Klasični pentekostalci naglašavaju nadnaravni trenutak prorokovanja u kojemu je isključen ljudski razum. Prema njima, prorokovanje je nadnaravno, naime, čovjekova volja i vjera su djelotvorni, ali ne razum, mogućnost razmišljanja. Budući da je razum isključen, uključena je nadnaravnost, Bog govori po čovjekovim „ustima“. Unutarcrkveni karizmatici pokušavaju Duhom potaknuti govor povezati s ljudskom uvjetovanošću. Ističu proročku osobnost, naime, darovi Duha struje našom osobom. Bog ne isključuje naš razum, našu osobnost koju je sam stvorio, ne čini od nas govorni automat.

Pozivajući se na biblijska prorokovanja, karizmatici naglašavaju da postoje višestruki oblici proročkoga govora: proricanje, opomene, proročke molitve, proročke pjesme, osobna prorokovanja, proročke vizije i proročka djela. Prema njihovu uvjerenju, sve se to događa ponajprije za vrijeme službe Božje. To bi bila posebna obilježja karizmatskoga prorokovanja. Nositelj je toga pojedinac, skupina ili cijela zajednica. U središtu toga jest obnova ili poticaj osobne pobožnosti, a sve u svrhu obnove zajednice.

Biblijskoteološka (dolazi od sintagme biblijska teologija!) prosudba fenomena prorokovanja u karizmatskim pokretima otežana je činjenicom da u egzegetskom istraživanju vlada „nesigurnost“ glede sadržaja i značenja ranokršćanskoga prorokovanja. Teško je u Novom zavjetu utvrditi kriterije ranokršćanskoga prorokovanja. Malokad se uopće spominju proročki fenomeni, a pogotovo nisu pobliže sadržajno opisani (nešto nalazimo u 1 Kor 14). Poteškoća je također i u tome što se „proročki fenomeni“ karizmatskih pokreta ne mogu uočiti i primijetiti u sveopćoj Crkvi. Naprotiv, proročka iskustva sebi pripisuju skupine koje se najčešće nalaze na rubovima Crkve, kao i njima srodne socijalno-etičke skupine. No, budući da prorokovanje u bitnome služi produbljivanju osobne pobožnosti, a ne izgradnji, hrabrenju i tješenju zajednice (1 Kor 14, 3 sl.), nastaje raskorak između karizmatske teorije i prakse. Biblijsko se prorokovanje često spominje, ali u praksi se malokad ostvaruje. Prema Pavlovu shvaćanju, zajednica je iznad prorokovanja i ima zadaću preispitati prorokovanje (usp. 1 Sol 5, 19 – 21; 1 Kor 14, 29. 32). Kriterij je vjera apostola, odnosno apostolsko naviještanje (Rim 12, 6; 1 Kor 14, 37 sl.). Prorokovanje je podložno „razumljivom“ naviještanju evanđelja.