Razgovor s Bogom

Poezija otvara čovjeka kao cvijet iz kojega teče bujica čežnje za Nevidljivim. Ona je poljubac zemaljskoga i božanskoga što rađa obilje: bliskost najbližu. Ovdje i sada.

Ivan Grljušić: Razgovor s Bogom

Tko koga obujmljuje
i tko je iz čijeg sna

ja iz Tvoga svjetla
ili Ti iz mojih sanja

Ti iz praznine moje
ili ja iz razprskavajuće punoće

ja ustremljen Tebi
i Ti kroza me očitovan

nerazdvojni,
nerazdvojni
nepotpuni jedan bez drugoga

ja bez tvoje slave
Ti bez moje hvale

u zanosu pjesme
i osami šutnje.

Kada bismo htjeli barem na čas proniknuti u otajstvo Božje svetosti, mogli bismo posegnuti za teološkim spisima i tumačenjima; pa ipak ne bismo bili darovani jednostavnošću izričaja i spoznajom koja je prisutna u ovoj Grljušićevoj pjesmi. Čovjek zatečen stanjem svoje naravi se pita: “Tko koga obujmljuje i tko je iz čijega sna”? Prepoznavajući neobičnu uzajamnost između Stvoritelja i sebe, svjestan trajne praznine koju nosi, prepušta se najljepšem susretu i darovanoj punini. Sve se to događa u “zanosu pjesme i osami šutnje”. Susret. Cjelina. Potpunost.

Jesu li mogući trenutci ovakve blizine Boga i čovjeka?

Nepremostivi jaz među njima prevladan je silaskom Boga u čovjekov svijet, postavljanjem temelja objektivnom spasenju u događaju utjelovljenja i uzdignuća. No, subjektivnost spasenja ovisi o čovjekovoj raskriljenosti Bogu u kojoj, tek tada, može uskliknuti kako su “nepotpuni jedan bez drugoga”.

Čovjek susreće Boga.

U pjesmi.

Iz tog susreta riječi teku kao bujica…

Može li isto doživjeti i čitatelj?

Pjesma donosi duboku istinu o odnosu Boga i čovjeka, dvojnosti koja “putuje” kroz vrijeme, ali s bljeskovima blizine u kojima Bog daruje sebe, a čovjek Ga u njoj prepoznaje.

Kroz riječ ili dašak vjetra…

U tom susretu naravnog i nadnaravnog, čitatelj može naći svoje mjesto.

(Ja sam ga našla.)

Zrinka Terzić, dipl. theol.