Smjernice Hrvatske biskupske konferencije “Ususret svima bez iznimke” protivne su učenju Crkve


Teološka rasprava o mogućnosti pripuštanja rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih sakramentima pomirenja i euharistije ima već podugačku povijest, a na svaki pokušaj pojedinaca i skupina da se na tom polju uvedu novine, Crkva je odgovarala niječno. Prvi ozbiljniji pokušaji započinju još na Drugom vatikanskom saboru, a na njih je papa Pavao VI. odgovorio ovako: „Učenje Katoličke Crkve o neraskidivosti sakramentalnog braka sâmo je učenje Gospodina Isusa Krista koji nam se objavio i uvijek bio naviještan u Crkvi. Stoga Crkva nema ovlasti mijenjati ono što je božanski zakon.“ Papa Ivan Pavao II. u svojoj je pobudnici Familiaris consortio (1981.), u br. 84., posebnu pozornost posvetio važnosti razumijevanja onih koji se nalaze u teškim životnim okolnostima zbog nemogućnosti očuvanja sakramentalnog ženidbenog veza bez vlastite krivnje, ali je unatoč tome potvrdio ono što je papa Pavao VI. već ranije izrekao. Isto je učinila i Kongregacija za nauk vjere 1994. god., naglasivši da Crkva nema ovlasti mijenjati Božji zakon, a također i papa Benedikt XVI. u svojoj pobudnici Sacramentum caritatis (2007.), br. 29. Konačno, Zakonik kanonskog prava u kan. 915. određuje da se ne dopusti primanje svete pričesti onima koji tvrdokorno ustraju u teškom grijehu, a Katekizam Katoličke Crkve u br. 1650.-1651. uči ovako:

1650. U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista (»Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub« Mk 10, 11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prva ženidba bila valjana. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.

1651. Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati:

»Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravednosti, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.«

Iz navedenoga proizlazi da rastavljeni i ponovo građanski vjenčani ne mogu pristupati sakramentima pomirenja i euharistije jer se nalaze u teškom grijehu, osim ukoliko se ne pokaju i odluče živjeti u spolnoj uzdržljivosti. Tu nije riječ o okorjelosti crkvenog učenja, nego o Božjem zakonu koji je kao takav nepromjenjiv, a Crkva je pozvana pronalaziti za takve osobe načine pastoralne skrbi i uključivanja u zajednicu vjernika. Drugim riječima, rastavljeni i ponovo građanski vjenčani nisu odbačeni, a uz to imaju i mogućnost birati što im je u životu važnije: život u spolnoj uzdržljivosti i pristup sakramentima ili život u grijehu bez sakramenata. S obzirom da toliki svećenici u Crkvi dragovoljno žive u celibatu i po njemu uzdižu svoj život na jednu višu duhovnu razinu, nema razloga misliti da su za to nesposobni oni koji su u braku niti da je njima takva odluka teža. Milost Božja pripomaže i jednima i drugima i ne vidimo baš ni jedan jedini toliko težak i opravdan razlog da bi se život u potpunoj uzdržljivosti činio nemogućim. Konačno, to potvrđuju toliki udovci i udovice, kao i samci, od kojih mnogi žive u spolnoj uzdržljivosti desetljećima. Viši ideali redovito bivaju poticaj da se ljudi odreknu nižih i ne bi ni u ovom slučaju trebalo biti obrnuto.

Isto tako, ne samo da povreda obveze celibata izaziva sablazan, nego na sličan način sablazan izaziva i eventualno pripuštanje sakramentima onih koji su rastavljeni i ponovo građanski vjenčani, jer drugi opravdano mogu zaključiti da se Crkva odrekla svoga učenja i potiče grešna ponašanja. Tu uglavnom ništa ne znače moguće teške okolnosti zbog kojih se prvi brak nije uspio održati, jer se ovdje ne prosuđuje taj brak, nego novi, koji predstavlja slobodnu odluku života u grijehu. 

Unatoč jasnom i nepromjenjivom učenju Crkve o nemogućnosti pripuštanja rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih sakramentima euharistije i ispovijedi, naši su biskupi dali smjernice svećenicima i crkvenim zajednicama da se oni ipak u nekim okolnostima, nakon pomnog razlučivanja, mogu podijeliti. Riječ je o smjernicama o primjeni VIII. poglavlja postsinodske apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia, koje je, kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj, uputio nadbiskup Mate Uzinić 24. lipnja 2022., zajedno s tajnicom Vijeća Zrinkom Gregov, a HBK prethodno odobrila. O tom smo dokumentu, službenog naziva “Ususret svima bez iznimke”, već ranije, dok je još bio u pripremi, tj. 24. listopada 2021. god., objavili osvrt i upozorili da bi njegovo prihvaćanje i objavljivanje bilo u izravnoj koliziji s učenjem Crkve.  

Oslanjanje dokumenta na papu Franju i opravdavanje smjernica pobudnicom Amoris laetitia tek je djelomično prihvatljivo, budući da Papa nikad nije izravno odgovorio na upite je li dopušteno pripustiti sakramentima ispovijedi i euharistije rastavljene i ponovo građanski vjenčane. Time je, istina, otvorio prostor za različita tumačenja, štoviše stječe se dojam da ga nadbiskup Uzinić i HBK dosljedno slijede, ali bez izravnog odgovora smjernice ostaju tek subjektivna procjena. Štoviše, budući da Papa nema vlast mijenjati Božji zakon, ostaje mjerodavno službeno učenje Crkve prema kojem rastavljene i ponovo vjenčane nije dopušteno pripustiti ispovijedi i pričesti. 

U svjetlu Papine nejasnoće i odbijanja dati izravan odgovor na izravno pitanje, neki su biskupi svijeta samoinicijativno tumačili sporni dio pobudnice Amoris laetitia i izdali smjernice, ali problem nastaje u činjenici da se oni međusobno razlikuju. Tako su npr. tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere Gerhard Ludwig Müller, poljski biskupi, kazahtanski biskupi, kanadski biskupi ili sada umirovljeni biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić jasno naveli kako ni dalje nije dopušteno rastavljene i ponovo građanski vjenčane pripustiti sakramentima euharistije i pomirenja, jer bi to bilo u suprotnosti s Božjim zakonom, ali su s druge strane npr. argentinski, malteški, njemački, belgijski, portugalski ili sada naši biskupi izdali smjernice po kojima su pričest i ispovijed rastavljenih i ponovo civilno vjenčanih dopušteni, uz uvjet razlučivanja. Štoviše, smjernice koje su dali biskupi pokrajine Buenos Airesa, a koje su poslužile kao podloga smjernicama naših biskupa, papa Franjo je ocijenio jako dobrima i uvrstio ih, zajedno sa svojom podrškom, u službeno glasilo Svete Stolice Acta Apostolicae Sedis, gdje su klasificirani kao autentično tumačenje.

Iako bi iz toga proizlazila obveza pridržavanja kriterija koje su postavili biskupi pokrajine Buenos Airesa, ipak ostaje činjenica da Papa nema autoritet mijenjati Božji zakon. Uz to, ako doista drži da je njegovo tumačenje autentično, zašto ga nije deklarativno proglasio, kako se to redovito čini, nego ga ponudio ispod radara, u jednoj nejasnoj fusnoti i u nedovoljno preciznom odgovoru argentinskim biskupima? Papa je više puta mijenjao i kanone Zakonika kanonskog prava i brojeve Katekizma Katoličke Crkve, ali ovdje nije posegnuo za tom mogućnošću, što je nužno trebao učiniti ukoliko je riječ o promjeni učenja Crkve, ili, kako se to danas voli reći – promjeni paradigme. Zato takav njegov potez, čini nam se opravdano, mnogi ne drže obvezujućim.    

Ovdje još možemo dodati da se u smjernicama – argentinskim i našim – uopće ne govori o grešnom stanju onih koji su rastavljeni i ponovo građanski vjenčani, nego se samo naglašava važnost razumijevanja njihovih životnih poteškoća i okolnosti. Takvo polazište vodi relativiziranju sakramenta ženidbe i uzvišenosti bračnog i obiteljskog života, odnosno nameće se zaključak da biskupima nije toliko bitna činjenica kako mnogi današnji brakovi započinju iz krivih i egoističnih pobuda, a nerijetko se zbog istih razloga i raspadaju. Tome pridonosi i korištenje pojma partneri u smjernicama, umjesto bračni drugovi ili supružnici, kako je to uvriježeno u crkvenim dokumentima i koji daju sasvim drukčiju konotaciju učenju. Moglo bi se reći da je općerašireno nerazumijevanje uzvišenosti braka i obitelji rak-rana današnjeg društva pa razlučivanje situacije od situacije, na kojem nadbiskup Uzinić temelji svoje polazište, a biskupi ga podupiru, može izazvati puno više nereda i nepravde nego reda i istinskog milosrđa.

Na takvo relativiziranje upućuje i sintagma neredovite situacije, koja se koristi u smjernicama, a kao takva se prvenstveno odnosi na rastavljene i ponovo građanski vjenčane. Njome se, suprotno učenju Crkve, izbjegava izravnu povredu sakramentalnog ženidbenog veza nazvati grijehom, nego se predstavlja tek nekakvim izvanrednim i time moralno neutralnim stanjem, čime se svim bračnim parovima šalje poruka da i oni jednom, ako tako procijene, mogu odustati od svoga braka i ući u novi, istina samo građanski, ali uz prilično jednostavan pristup sakramentima. Drugim riječima, tko može jamčiti da bi zainteresirane strane u procesu razlučivanja bile uvijek iskrene i istinoljubive i da se u tom smislu pripuštanje sakramentima, učinjeno u dobroj vjeri, češće ne bi pokazalo naivno. Iako se u smjernicama izričito tvrdi kako tu nije riječ o razvodnjavanju Evanđelja, odstupanju od visokog ideala braka i obitelji, niti je riječ o dozvoli za primanje sakramenata, čini se da bi se ovdje itekako mogla primijeniti ona narodna: Nije šija, nego vrat!

Sve u svemu, trudimo se razumjeti formu mentis  nadbiskupa Uzinića i pape Franje, uviđamo u njoj iskrenu želju da svi budu prihvaćeni u Crkvi, ali smo unatoč tome uvjereni da ponuđeni model, jer je u suprotnosti s učenjem Crkve o jednosti i nerazrješivosti ženidbe, ne može zaživjeti bez velikih pastoralnih nereda, a još više bez povreda na doktrinarnom, kanonskom i sakramentalnom polju. Taj su nam put i njegovu provaliju već pokazali Nijemci, pa se pitamo što se dogodilo našim biskupima da su nas odlučili povesti istom stranputicom. Stoga nam jedino ostaje da se uzdamo u mudrost naših svećenika, jer se oni sve više pokazuju kao posebno važna poluga za očuvanje vjere i morala.