Zloba


Iz moje nevjere proizlazi strah od ništavila i strah da ne postojiš. Strah od ništavila porađa u sebi besmisao i beznađe. Strah da ne postojiš porađa očaj i bespomoćnost. Tako moja nevjera iz koje proizlaze dva straha u sebi nosi četiri egzistencijalne zabrinutosti: besmisao, beznađe, očaj i bespomoćnost.

Iz zlobe prema tebi proizlazi strah da ipak postojiš. Strah kako sam možda u krivu. Moja zloba znak je mog skrivenog straha. Posebno ona moja zloba kojom vrijeđam druge. Taj strah porađa podsmijeh prema onima koji se nadaju. Prijezir prema onima koji se ufaju. Cinizam prema onima koji vjeruju. Tako moja zloba nosi u sebi strah da nisam u pravu. I ona u sebi nosi tri egzistencijalna otpora prema onomu što od tebe dolazi: podsmijeh, prijezir i cinizam.

Kad u meni prevladaju nevjera i zloba prema tebi, ulazim u začarani krug odnosa između egzistencijalnih zabrinutosti i egzistencijalnih otpora. Besmisao produbljuje cinizam jer se više nemam čim braniti osim vrijeđanjem onoga koji vjeruje. Beznađe produbljuje prijezir jer ne vjerujem da me više išta čeka na kraju. Očaj produbljuje podsmijeh kojim se pretvaram u samouvjerenog nihilista.

Bespomoćnost ostaje kao krajnji ishod odnosa zabrinutosti i otpora. To je ona bespomoćnost koja neće čak niti pokušati stupiti u kontakt s tobom. Bespomoćnost koja se iz pogrešnih razloga usmjerila protiv tebe. Bespomoćnost koja se u konačnici pretvori i pretvara u mržnju protiv tebe. I za mene nema većeg poniženja, mrziti tebe iz te bespomoćnosti makar mi ništa nisi nažao učinio, nego si toliko napravio za mene. To je ona bespomoćnost koja u meni egzistira kao radikalna nezahvalnost i truje me i kvari iznutra. Najlošija od svih bespomoćnosti, ona u kojoj nemam više stida koji bi me zaustavio, ona u kojoj  me nije sramota početi mrziti onoga koji je za mene učinio najviše i sve. U tu bespomoćnost dospio sam kroz zlobu i nevjeru. Njih dvoje spojeni u jednu organsku cjelinu mogu dati najgoreg među nama. Onoga koji se više ne stidi ni vlastite mržnje protiv Boga i čovjeka.

Što prethodi čemu i kako i postoji li i je li važno vremenski odrediti što nastaje prvo? Nevjera ili zloba? Bilo kako bilo, bespomoćnost koja proizađe iz stapanja i spajanja egzistencijalnih zabrinutosti i egzistencijalnih otpora je ona bespomoćnost koja je usmjerena na mene, na tebe i bližnjeg. Mrzim bližnjeg jer mu dugujem zahvalnost, mrzim tebe jer ti dugujem zahvalnost, mrzim sebe što sam svjestan duga prema tebi i čovjeku pored mene.

Egzistencijalne zabrinutosti same od sebe ne moraju uvijek odvesti u nevjeru. Besmisao, beznađe, očaj i bespomoćnost mogu biti užasna iskustva, ali ona nužno ne rađaju nevjerom. Ona će roditi nevjeru tek kad ih istovremeno živim s egzistencijalnim otporima: prijezirom, podsmijehom i cinizmom.

Ipak ni ove tri mogućnosti neće se roditi same od sebe. Njima prethodi neko zlo. Jedna posebna vrsta osjećaja koji s vremenom može prerasti u čvrst i nepromjenjiv stav. Zloba. Zloba je ona koja povezuje egzistencijalne zabrinutosti i egzistencijalne otpore usmjeravajući ih prema nevjeri. Ako u meni nema istinske zlobe, ja još uvijek mogu biti onaj koji ne vjeruje, ali zadržat ću osjećaj stida i taj me osjećaj stida možda jednog dana dovede k tebi. Kao što bi mi taj osjećaj stida zabranjivao da, iako ne vjerujem, imam poštovanja za onoga koji se nada, ufa i vjeruje.

Zloba me oslobađa osjećaja stida i ja se mogu pretvoriti u neku vrstu čistog zla koje uništava sve oko sebe. Tek iz te zlobe nastat će ona bespomoćnost koja od svega najjače i najdublje mrzi biti zahvalna i mrzi biti ljubljena, mrzi onoga koji je želi ljubiti i pokušava ubiti onoga kojemu duguje zahvalnost. Ne treba se plašiti nevjere sve dok se stidim zbog onoga što ne činim kako treba. Ali, zloba koja pokreće moju nevjeru morala bi u meni izazvati istinski strah jer ona je, ljudski gledano i iskustveno doživljeno, nešto najbliže onoj mržnji koju se zove đavolskom.

Ta zloba pročišćena od otpora koji joj pružaju stid i savjest nema nikakvog poštovanja. Nema obzira. Za nju ne postoji ni sveto, ni božansko ni ljudsko. Ima jedan redak u Pismu koji mi o tome govori. Ili ga sebi pokušavam tako protumačiti. Mjesto gdje Apostol piše: Kad se već glođete, pazite da se međusobno ne požderete. Sviđa mi se taj redak, jer zloba jest polagano glodanje. Polagano i planirano otkidanje vjere, nade i ufanja iz čovjeka, ciljanim i smišljenim ugrizima koji dolaze preko cinizma, prijezira i podsmijeha. Koji dolaze prijeko vrijeđanja i omalovažavanja, jer se mrzi onoga koji ne mrzi, koji se ne suprotstavlja, koji samo želi da ga se pusti i ostavi na miru, kako bi mogao u tebe vjerovati i tebi se nadati.

Zloba ne može podnijeti ništa što raste, što se rađa i što donosi dobar plod. Odatle i njezina žestoka mržnja protiv vjere i nade. Jer ih ne može odjednom proždrijeti, zloba ih počinje lagano i polako načinjati. Ugriz ovdje. Ubod ondje. Rana ondje. Zloba podsjeća na udarac bičem po golom tijelu. Svakim podsmijehom, svakim prijezirom zloba zadaje ranu. Međutim, ona neće možda uspjeti slomiti onoga koji vjeruje. Uništiti će onoga koji joj se predao.

Samouništenje će početi egzistencijalnim otporima prema svakom dobru i svemu dobrom što od tebe dolazi. Moćna oružja prijezira, podsmijeha i cinizma spriječit će nadu i vjeru da djeluju. I kad se zloba dovoljno osjeti jakom i moćnom, usmjerit će zlobnog na egzistencijalne zabrinutosti: besmisao, beznađe, očaj i bespomoćnost.

Zloba donosi presudnu prevagu što će se na kraju s čovjekom dogoditi. Kada me ona potpuno zahvati, tek je milost može zaustaviti i spriječiti moje samouništenje. Ako me zloba uspije odvojiti do kraja od osjećaja stida pred tobom i pred drugima, put prema potpunom gubitku samog sebe je širom otvoren. Kad me obuzmu egzistencijalne zabrinutosti i kad sam jako blizu tome da te zaniječem zbog njihovog snažnog djelovanja na mene, ne daj mi da izgubim osjećaj stida, ne daj mi da se drugom podsmjehujem, ne daj mi da ga prezirem, ne daj mi da budem ciničan prema njemu. Nešto učini i ne daj mi da postanem zloban.

A za mene ćeš učiniti najviše da takav ne postanem ako me silovito i snažno, bez velikog obzira prema meni, od vremena do vremena natjeraš da me bude stid pred tobom i pred drugima, ako me snažno i jako podsjetiš da trebam biti zahvalan i tebi i drugima za ono što sam u životu postigao i napravio, i to rukom snažnom i mišicom čvrstom.

Nemoj se ustručavati kad vidiš kako klizim u zlobu. Nemoj čekati ako vidiš da se moje egzistencijalne zabrinutosti i moji egzistencijalni otpori spajaju u nepodnošljivo zlobnog čovjeka bez ikakvog osjećaja stida pred bilo kim. Podsjeti me na taj veliki redak iz Pisma: Kad se glođete, pazite da se međusobno ne proždrete. Kad već glođeš, pazi da sam sebe ne proždreš svojom vlastitom zlobom, jer možda za tebe nema pomoći. Nade. I spasenja. Ne ustručavaj se. Neka me bude stid i daj mi da ga iskusim i doživim kad stojim pred tobom. Stid pred tobom posljednja je nada pred zlobom koja me obuzima.