Subota 4. vazmenog tjedna: Činit će djela koja ja činim
Meditacija uz Evanđelje: Iv 14,7-14
Veli Isus: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da, veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“ Kako to razumjeti? Bilo je (a i danas ima) nekih propovjednika koji ovako umuju: Bog je velikodušan. Onu silu i snagu koju je dao Isusu, dat će svakome onome koji u Krista stvarno vjeruje. Pa onda ukazuju na to da su Petar i Pavao činili čudesa, da su čudesa činili toliki sveci, kao, na primjer, sveti Antun Padovanski. I onda se ti propovjednici daju na činjenje čuda, a osobito rado počinju polagati na bolesnike ruke da bi ozdravili. Jer, čuli smo, rekao je Isus da će njegovi učenici činiti i veća djela od samoga Isusa. Može li se tome proturječiti? Naravno, ne možemo protiv evanđelja. Međutim, što mislite koja su to Isusova velika djela? To da je bolesne liječio, mrtve uskrišavao, umnažao kruh i ribice, stišao oluju na moru? Svakako. Međutim, što je temeljno u Isusovom poslanju? Što je najvažnije? Koje je njegovo najveće djelo? To, da se on podložio volji svoga Oca, da je uvijek činio ono što je njemu milo, te da je ponizio samoga sebe poslušan do smrti, smrti na Križu (Fil 2,8).
A gdje smo tu mi? Trebamo li i mi umnažati kruh i čudesno spašavati mornare na olujnom moru? Možda će to i učiniti netko kome Bog tu moć podari. Međutim, jednako za najveće svece kao i za nas vrijedi ono što je bitno: vršiti volju Božju, nositi svoj križ, biti krotka i ponizna srca, znači nositi „slatki Isusov jaram“ i njegovo breme koje je lako.
Temeljna je ljubav prema Bogu i podložnost njegovoj volji. Temeljna je ljubav prema bližnjemu. A ostale čudesne darove Bog daje kome hoće kad hoće i kako hoće. Nitko to ne može od Boga iznuditi. Međutim, svima nama daje jednaku milost da mu služimo odanim srcem te da bližnje ljubimo onom ljubavlju kojom ih sâm Bog ljubi. To su ona Isusova djela koja možemo i trebamo činiti i po kojima Krist živi u nama. I to je jedino što vrijedi. Sad i u vječnosti.
Ispunjali se radošću i Duhom Svetim: Dj 13,44-52
Kada onima koji su možda daleko od Krista kažemo da evanđelje kojemu vjerujemo i koje naviještamo zapravo znači „blaga, odnosno, radosna vijest“, taj bi čovjek mogao ostati pomalo iznenađen. Mi da naviještamo radosnu vijest? Vidi li se ta radost u nama, na našem licu, u našem životu, u našim molitvama u našoj svakodnevnici? A nije da inače u životu ne znamo biti radosni. Evo, na primjer, pogledajmo samo lice one žene koja kaže: „Postala sam baka!“ Iz nje pršti radost, ponesenost, velika sreća. I onda će duhovito dodati da je „baka najljepše zanimanje na svijetu“.
Upravo su tako izgledali apostoli i mnogi novoobraćeni kršćani. Iako su Pavao i Barnaba jednom prigodom bili ružno prognani iz jednoga grada. veli današnje čitanje, „učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.“ Pogledajmo sebe u ovome svjetlu. Što za mene znači Kristovo spasenje? Kolika je moja vjera da je Bog sa mnom i da me ljubi i onda kad nas „prognaju iz grada“? Kolika je moja vjera da po nevoljama ovoga svijeta prispijevamo u vječnu radost? Koliko smo mi, što bi rekao Pavao, zahvaćeni Kristom? Koliko iz nas zrači radost, koja bi onda nužno bila zarazna i poticala i druge da spremnije prihvate evanđelje? Evo, u ovom uskrsnom vremenu neka iz nas na poseban način zrači ta radost i to pouzdanje. Gospodin je uskrsnuo! Uskrsli je s nama! Dao Gospodin da se ta naša radost prelije u sretnu vječnost.
