Sudac
Teško se othrvam toj pradavnoj napasti. Iskonskom grijehu. Izricanju presude nad tobom. Nesvjestan sam kako bih želio po svaku cijenu biti sudac i dželat onostranosti. Moja presuda mora vrijediti i za vječnost. Olako grabim teološke i kršćanske razloge i motive. Učiš me u Pismu kako je tvoj sud pravedan i kako ćeš mi suditi po mojim djelima.
Ne želim suditi tvojoj pravednosti. Zapravo, tvoju pravednost zaoštrio bih toliko da osim za mene nitko ne bi imao pravo na vječnost. Zatvorio bih do kraja uska vrata koja vode u kraljevstvo kao i iglene uši kroz koje ne bih dopustio nikom da se provuče. Zahvaćanje u vječnost i nastojanje da se iznad nje izdignem kako bih bio jedini sudac tuđih djela.
I tebe bih mogao suditi i tebi izreći presudu. Osuditi tvoju dobrotu. Milosrđe. Izreći presudu nad istinom Pisma kako ti želiš da se svi spasimo i kako nećeš naše smrti nego da se obratimo i živimo, i tu istinu proglasiti kao laž i obmanu.
Ne dvojim u onostranost tvog zakona prema kojem se ravnaš. Smeta me uplitanje ljubavi i milosrđa u tvoju zakonodavnu vlast. Kako me ljute izvještaji Pisma u kojima opraštaš. Ninivljani. David. Izabrani narod. Bulumenta ogrezlih u grijehu na čije molitve otvaraš samog sebe kako bi im se smilovao.
Nisam usamljen u svom uvjerenju kako se tebi mora oduzeti pravo na suđenje i presude. Ako želim biti dželat vječnosti, moram te zanijekati ili barem odbaciti vjeru u oproštenje. Ti bi morao biti ledeno hladan sudac. Netko koga ne zanima čovjek, okolnosti njegovog života, razlozi zbog čega je živio na određeni način. Netko tko ne obraća pozornost na čovjekove pokušaje i nastojanja da se izvuče iz blata grijeha i dopre do tebe. Ti bi morao biti netko tko više ne zna tko je čovjek i ne vidi čovjeka, nego brutalnu zlu zvijer, nesposobnu za bilo što osim za zlo i pokvarenost.
Kakvu srdžbu u meni izazivaju riječi Pisma kako se ti nad zlom sažališ kad se onaj koji ga je učinio prizna i moli oproštenje. Nemam osjećaja za oproštenje. I ja i slični meni nemamo više taj osjećaj jer smo izgubili osjećaj kajanja. Izgleda da je to pravilo, nekakav oblik nepisanog, ali stabilnog zakona. Onaj koji se ne zna kajati za svoje grijehe, postaje nesposoban za oproštenje drugom.
Želim te svrgnuti s trona tvog milosrđa, zbaciti te s prijestolja tvoje pravednosti koja uporno naginje na stranu ljubavi i dobrote. Ne podnosim širinu tvojih pogleda kao ni tvoju beskrajnu i neobjašnjivu strpljivost. Ponajmanje prihvaćam tvoje poniženje da se onome koji te vrijeđa i odbacuje svejedno pokušavaš približiti nudeći mu oproštenje i spasenje.
Užasavam se beskraja tvoje ljubavi kojoj daješ prednost nad pravednošću jer ti je milosrđe milo, a ne žrtva, jer ti je kajanje i priznanje grijeha milo, a ne inzistiranje na tome da moraš biti apsolutno pravedan i ništa više i ništa drugo. Jer se ne mogu ili ne znam nositi s mišlju da planiraš oprostiti onome koji se kaje, jer me duboko ranjava spoznaja da planiraš biti milostan onima koje bih strovalio odmah u pakao, sve teže se nosim s vjerom u tebe.
Bezdušna pravednost koju od tebe zahtijevam, upozorenje da, ako ti naredim da moraš sjeći glave koje označim, onda imaš tako i napraviti, prikriva moj hendikep. Moju bolest. Rak-ranu koja me nagriza. Odsutnost potrebe da te molim da mi se smiluješ i oprostiš. Nesposobnost za kajanje.
I ta enigmatska rečenica iz Pisma zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar, više i nije tako nerazumljiva. Nema tu velike skrivenosti i mudrosti za koju bih prethodno morao pročitati tisuće stranica tumačenja. Ona mi jednostavno kazuje kako sam izgubio osjećaj za kajanje i moje oko je postalo zlo i pokvareno prema onima koji te mole oproštenje, jer sam te odavno prestao moliti i vapiti da se smiluješ meni i oprostiš mi.
Ja i svi slični meni koji se nadamo i smatramo da se nama treba dati sudačka vlast nad Bogom i vječnošću smo ogrezli u ne-kajanje. Jer više ne znamo za vlastite grijehe i ne osjećamo strast za Bogom koji ljubi pokajnika, postali smo hodajuća brvna koja bi i za najmanji trun sjekli glave i ubijali i tijela i duše onih koji su nam bliski i bližnji i onda kad traže oproštenje, bilo od tebe bilo od nas.
U iskonski grijeh da se bude sudac Bogu i da mu se naređuje i određuje kome se mora i smije smilovati, a kome ne smije, upadne se onog trenutka kad u čovjeku više nema mjesta za kajanje. Tako sam ja dospio tamo odakle sad dociram i razmišljam s koliko bih strasti osudio na pakao tolike koje ne podnosim, kao što bih jednako u raj prepustio svoje istomišljenike i one koji me hvale i obožavaju, makar ni oni poput mene više nemaju u sebi spoznaju o potrebi kajanja i osobnog obraćenja.
Postao sam opasan i opak jer svoj život mjerim prema uvjerenju kako se ja nemam za što kajati i kako meni ne treba ni obraćenja niti oproštenja. Bez kajanja čovjek olako zahvaća svojim privilegiranim i pristranim presudama u onostranost, apsolutno samouvjeren kako je ovdje izrečena presuda i osuda identična onoj vječnoj koju izričeš ti.
Upozoravaš me kako tvoj put nije moj put, odnosno kako moj sud ne mora nužno biti i tvoj i kako moja izrečena i nepromjenjiva presuda ovdje ne mora biti podržana i potvrđena u vječnosti. Između tebe i mene ponekad postoji nepremostivi jaz i taj jaz se ne produbljuje tvojom dobrotom i milosrđem, nego mojim potpunim gubitkom osjećaja i potrebe za kajanjem.
I ako će onostranost nešto pokazati kad se bude radilo o vječnoj presudi koja će mi biti izrečena, moguće je da će to biti moj potpuni i apsolutni poraz, jer neću pasti kao žrtva manjka tvog razumijevanja i spremnosti da mi oprostiš, nego moje vrlo opasne tvrdoglavosti kako ne postoji razlog i motiv za kajanje i molitvu da mi bude oprošteno.
