Sveti Albert Veliki
15. studenoga Crkva liturgijski časti svetog Alberta Velikog, jednog od najistaknutijih skolastičkih teologa i jednog od najsvestranijih umova u povijesti Zapada.
Rodio se u njemačkom Lauingenu krajem 12. ili početkom 13. stoljeća, u vremenu kada se Europa polako budila iz ranoga srednjeg vijeka i oblikovala nove duhovne, znanstvene i kulturne horizonte. Studij ga je odveo u Padovu, gdje je upijao filozofiju, teologiju i prirodne znanosti, a upravo ondje osjetio je i posebni poziv Gospodina te stupio u dominikanski red. Redovnički je habit primio iz ruku blaženog Jordana Saskog, nasljednika svetog Dominika, čovjeka iznimne svetosti i karizme, koji ga je poticao da se ne boji dar koji mu je Bog dao — razum prožet vjerom.
Nakon ređenja započeo je djelovati kao profesor u više njemačkih gradova, a ubrzo je pozvan u Pariz, na tada najuglednije sveučilište kršćanskoga svijeta. Tamo se njegov intelektualni duh potpuno razvio: Albert je povezivao filozofiju i teologiju, prirodne znanosti i kontemplaciju, vjeru i razum. Upravo zbog te širine kasnije će ga zvati Doctor Universalis – sveopći učitelj.
Unatoč iznimnoj učenosti, Albert je ostao čovjek izvanredne poniznosti i jednostavnosti. Bio je potpuno uronjen u molitvu i redovnički život, a kao regensburški biskup poznat je po velikoj brizi za siromahe i pravednosti u upravljanju. Ni visoke crkvene službe ni uloga papinskoga savjetnika nisu ga udaljile od redovničke skromnosti: uvijek je nosio najjednostavniji habit, hodao pješice i dijelio svoje vrijeme onima na društvenim rubovima.
Njegov znanstveni opus ostaje zadivljujući. Napisao je 74 djela iz područja teologije, filozofije, prirodoslovlja, botanike, zoologije i mineralogije. Među njegovim djelima osobito se ističu “Teološka suma”, “Pariška suma”, “O mineralima”, “O raslinju” i brojni traktati koji pokazuju koliko je duboko vjerovao da se sva stvorenja — od najmanjeg cvijeta do najuzvišenije anđeoske čete — mogu promatrati kao tragovi Stvoriteljeve mudrosti.
Njegov najpoznatiji učenik bio je sveti Toma Akvinski. Albert nije bio samo učitelj nego i zaštitnik mladog Tome, osobito kada su ga drugi podcjenjivali. Upravo je Albert prvi prepoznao genijalnost Akvinskoga i branio ga riječima: „Nazvat ćete ga nijemim volom, ali njegovo će revanje odjeknuti cijelim svijetom.“ Time je pokazao i vlastitu duhovnu širinu: istinski učitelj raduje se talentu drugoga.
Sveti Albert preminuo je u Kölnu 15. studenoga 1280. Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 1622., a papa Pio XI. svetim 1931., darujući mu i naslov crkvenoga naučitelja. Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. zaštitnikom prirodoznanstvenika, prepoznajući u njemu svetca koji objedinjuje vjeru i znanost, molitvu i istraživanje. Danas se štuje i kao zaštitnik filozofa, teologa, studenata, znanstvenika, medicinskih tehničara, školske djece i Svjetskog dana mladih.
U svetom Albertu Velikom Crkva vidi svjedoka da se Božja istina ne boji razuma, nego ga uzdiže; da znanost, kada je ponizna i usmjerena prema Stvoritelju, postaje put kontemplacije; i da svetost može procvjetati i u laboratoriju i u predavaonici, jednako kao i u tišini samostanske ćelije.
