»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Sveto pismo – pisana riječ Božja


Uvod


Sveto Pismo je najčitanija, najprovedođenija i najprodavanija knjiga na svijetu. Također, Sveto Pismo je prva tiskana knjiga, a prevedena je skoro na sve jezike svijeta. Ti podatci pokazuju veliko zanimanje za Bibliju, a isto potvrđuje i veliki broj književnih i umjetničkih djela, koja su nadahnuta svetopisamskim tekstovima. Dovoljno je samo spomenuti Dantheovu Božanstvenu komediju, Marulićevu Juditu, Gundulićeve Suze sina razmetnoga, da Vincijevu Posljednju večeru, Michelangelovog Mojsija, Haydnovo Stvaranje, Händelovog Mesiju, itd.

U tom se svjetlu može reći da je Biblija biser svjetske književne i kulturne baštine, što svakako tu knjigu čini iznimno zanimljivom i vrijednom i današnjem čovjeku.

Ipak, pored tolike njezine materijalne vrijednosti, Biblija je za kršćane Sveto Pismo, riječ Božja preko koje Bog progovara svakom čovjeku svih vremena. Zato je sasvim razumljivo da će svaki istinski vjernik redovito čitati Sveto Pismo i svoj život usklađivati s Božjom Objavom u njemu. Međutim, Sveto Pismo nije lako razumjeti, pa je stoga važno imati barem temeljna saznanja o njegovoj povijesti i tumačenju.


Naziv Biblija


Svoj naziv Biblija zahvaljuje staroj feničkoj luci Biblos, koja se nalazila nedaleko od današnjeg Bejruta u Libanonu, a ondje se proizvodio pisaći materijal. Po toj luci svoj je naziv dobila knjiga (odatle i biblioteka, prostorija s knjigama), a potom je tako i nazvano Sveto Pismo, kao naizvrsnija knjiga, Knjiga nad knjigama.

Tako se knjiga na grč. jeziku kaže biblion (biblion), a njezina umanjenica i plural – biblia (biblia) znači knjižice. Kod nas je značenje Biblije stiglo iz latinskog jezika, u kojem biblia znači knjiga. U svakom slučaju, možemo reći da je Biblija istovremeno i jedna knjiga i više knjiga različite dužine i književne vrste.


Podjela biblijskih knjiga


Sveto pismo se temeljno dijeli na Stari i Novi Zavjet. U Starom su zavjetu opisani događaji od povijesti židovskoga naroda do Isusa Krista, a u Novom Zavjetu od rođenja Sina Božjega do kraja 1. stoljeća.

U cijelom Svetom Pismu ima ukupno 73 knjige, od čega u Starom Zavjetu 46, a u Novom Zavjetu 27. Sve se knjige i Staroga i Novoga Zavjeta dijele na povijesne, poučne ili mudrosne i proročke. Kao što im i sam naziv govori, povijesne knjige su one u kojima prevladavaju neki povijesni događaji, poučne su one koje nude različite poticaje i govore o Božjoj mudrosti, dok su proročke knjige one u kojima Bog progovara na nadnaravan način kroz usta nadahnute osobe.

Valja imati na umu da se navedena podjela od 73 knjige odnosi samo na Katoličku Crkvu, jer pravoslavci imaju nešto drukčije i djelomično proširenije Sveto Pismo, dok Židovi i protestanti u Starom Zavjetu imaju 39 knjiga, odnosno ne priznaju Bogom nadahnutim 7 knjiga koje priznaju katolici.

Cijelo Sveto Pismo u izdanju Kršćanske sadašnjosti dostupno je na Internetu. Može mu se pristupiti klikom na ovu poveznicu.


7
8

Vrijeme nastanka Svetog Pisma


Prve predaje oblikuju se od vremena praoca Abrahama, a pretpostavlja se da mu se Bog Jahve objavio oko 1850. god. Poseban pečat starozavjetnom korpusu daje Mojsije (13. st.), ali se sve do vremena židovskih kraljeva (11.-10. st. pr. Kr.) Sveto Pismo prenosilo usmenim putem. Tada se počinje zapisivati onaj sadržaj koji se prenosio s koljena na koljeno, a u narednim stoljećima nastaju i nove starozavjetne knjige. Zadnja od njih napisana je oko 60. god. pr. Kr.

Ni Novi Zavjet nije nastao odjednom, nego se također Božja Objava najprije prenosila usmenim putem, a počinje se zapisivati tek negdje oko 50.-tih godina. Posljednja knjiga Novoga Zavjeta napisana je oko 100. god.


Tumačenje Svetog Pisma


Nije lako protumačiti Božju riječ zapisanu u Svetom Pismu, pa je zato važno voditi računa o nekim okolnostima. Prije svega potrebno je znati da semiti imaju drukčiji način razmišljanja od Europljana, a posebno da im je vlastit simboličan, slikovit i živopisan izričaj.

(Semiti su narodi koji go­vore srodnim semitskim jezikom, a naziv im potječe od najstarijeg Noinog sina Sema. Među semite se ubrajaju Arapi, Etiopljani, Asirci, Babilonci, Židovi, Feničani, Moabljani i drugi.)
.
Također, kod tumačenja nekog svetopisamskog teksta važno je otkriti tko ga je, kada i zašto pisao, čime se bavio taj pisac, kojoj književnoj vrsti pripada tekst, kao i niz drugih podataka koje pokušavaju otkriti stručnjaci u tumačenju Svetoga Pisma koji se zovu egzegeti. Bez tih saznanja teško je razumjeti ijedan tekst u Svetom Pismu.

Autor i autori Svetoga Pisma


S obzirom na navedeno, može se reći da Sveto pismo ima dva autora: pravi je Autor Bog, ali se on poslužio sposobnostima ljudskih autora, a koji su kod pisanja Svetoga Pisma bili nadahnuti Duhom Svetim. Zato kažemo da je Sveto Pismo istovremeno i riječ Božja i riječ ljudska.


Jezici Svetog Pisma


Najveći dio Starog Zavjeta izvorno je zapisan na hebrejskom jeziku, dok su dijelovi napisani na aramejskom i grčkom. Novi je Zavjet sav napisan na grčkom jeziku, tzv. koine, odnosno onom koji je bio u svakodnevnoj upotrebi.

(Isus je govorio aramejskim jezikom, jer je u njegovo vrijeme hebrejski već bio mrtav jezik. Židovi su više puta bili u progonstvima i prisiljavali su ih na usvajanje tuđe kulture i jezika. To je najvažniji razlog zašto su zaboravili svoj jezik. Specifičnost hebrejskog alfabeta je da se piše s desna na lijevo, a izvorno su se pisali samo suglasnici, dok su se samoglasnici pamtili.)

Masoretski tekst Svetoga Pisma


U vremenu od 7.- do 11. st. među židovskim znanstvenicima javlja se želja za obnovom hebrejskoga jezika, a oni učenjaci koji su se time bavili nazivali su se masoreti. Oni su izmislili sustav pisanja samoglasnika pomoću točkica i crtica. Između ostaloga, bavili su se prepisivanjem Svetoga Pisma, a najstariji sačuvani takav masoretski tekst potječe iz 10. st.


Najstariji sačuvani tekstovi Svetoga Pisma – Qumranski rukopisi


Nije sačuvan izvorni tekst Svetoga Pisma, nego samo prijepisi. Najstariji takvi prijepisi datiraju u 3. st. pr. Kr., a riječ je o otkriću starozavjetnih tekstova koji su pronađeni 1947. god. u jednoj spilji u Qumranu na obalama Mrvog mora. Prema dostupnim saznanjima, u Qumranu je živjela stroga isposnička židovska zajednica esena, a otkriveni tekstovi Svetoga Pisma pripadali su njima. Rimljani su ih sve poubijali, ali su oni ipak ranije uspjeli sakriti svete spise. Tako su ostali neotkriveni sve dok ih jedan pastir nije slučajno otkrio.

(Qumranske rukopise otkrio je pastir Muhammed edh-Dhib u proljeće 1947. god., i to slučajno. Naime, ovca mu se izgubila pa ju je pošao tražiti i tako stigao i do navedene pećine gdje je ugledao ćupove sa spisima.)


Materijal na kojem se pisalo Sveto Pismo: papirus, pergament, papir


Sveto Pismo je najprije zapisivano na papirusu, biljci sličnoj trsci, koja se rezala u duge i uske trake, te plela i obrađivala. Od 2. st. počinje se koristiti pergament, štavljena janjeća, jareća ili teleća koža, koja se posebno priređivala kao podloga za pisanje. Naziv je dobio pa gradu Pergamu u Maloj Aziji. Pergament je imao posebnu vrijednost ne samo zato što je bio izdržljiviji od papirusa, nego i jer se mogao sastrugati i opet se moglo na njemu pisati. Takav pergament nazivao se palimpsest, a mnoga otkrića pokazuju da se češće običavalo tako raditi. Od 8. st. Sveto se Pismo prepisuju na papiru. S izumom tiskarskog stroja sredinom 15. st. njegovo umažanje postaje još pristupačnije.


Majuskule i minuskule


Sveto Pismo je pisano posebnim slovima. Najprije su to bile uncijale ili majuskule, odnosno velika slova, a karakteriziralo je takve tekstove što obično nisu imali razmake između riječi i rečenica.

Kasnije su ih zamijenile minuskule, tj. mala slova koja su pisana s razmacima između riječi, ali koja su češće sadržavale ligature (način pisanja u kojemu se dva ili više slova spajaju u jedno) i skraćenice.


Najstariji prijevodi Svetoga Pisma


Sveto Pismo nije samo bilo često prepisivano, nego i prevođeno. Među najznačajnije prijevode treba ubrojiti Septuagintu, prijevod Staroga Zavjeta s hebrejskog na grčki jezik, a koji su, prema legendi, načinila 72-ojica židovskih učenjaka i to za 72 dana. Zbog toga i nosi naziv Septuaginta, što u prijevodu znači Sedamdesetorica. Taj je prijevod bio namijenjen židovskoj zajednici u Aleksandriji koja se nije mogla služiti hebrejskim jezikom, a nastao je u 3. st. pr. Kr.

Djelomični prijevodi Svetog Pisma na latinski jezik javljaju se vjerojatno već u drugoj polovici 2. st., a svi zajedno nose naziv Itala (jer su prevedeni u Italiji). Prvi cjeloviti prijevod Svetog Pisma na latinski jezik načinio je sveti Jeronim krajem 4. st., a on se naziva Vulgata (od lat.vulgatus,što znači običan, uobičajen). To je bio dugo stoljeća službeni prijevod Svetog Pisma za cijelu Katoličku Crkvu.


Prijevodi Svetog Pisma na hrvatski jezik


Mi se kao narod možemo pohvaliti lijepim brojem što djelomičnih, što cjelovitih prijevoda Svetoga Pisma na hrvatski jezik. Ranije se Sveto Pismo prevodilo s latinske Vulgate, a onda se s vremenom počelo prevoditi i s izvornih jezika.

Najstariji poznati djelomični prijevodi sežu u 9. st., a vezuju se uz svetu braću Ćirila i Metoda, koji su prevodili svetopisamske tekstove za liturgijsku upotrebu. Kasnije su nastali mnogi lekcionari i evanđelistari, pisani kako na glagoljici, tako i na latinici.

Prvi cjeloviti prijevod Svetog Pisma seže u godinu 1521., a načinila ga je skupina svećenika. Poslije je cijelo Sveto Pismo preveo naš jezikoslovac isusovac Bartol Kašić, i to 1630. god., ali zbog napetosti koje su vladale između onih koji su preferirali latinicu i onih koji su se zalagali za glagoljicu, taj prijevod je ostao u rukopisu. Točnije, tiskan je tek 1999./2000. god. u Njemačkoj.

Prvi objavljeni prijevod Svetog Pisma načinio je fra Matija Petar Katančić, najučeniji Slavonac svoga vremena, a tiskan je 1831. god.

Kasnije su mnogi poduzeli prevođenje Novoga Zavjeta ili cijeloga Svetoga Pisma, a među njima treba istaknuti prijevode Svetog Pisma Ivana Matije Škarića (1861.), Ivana Evanđelista Šarića (1942.), te Zagrebačku Bibliju (1968.). Uz njih valja istaknuti i tzv. Jeruzalemsku Bibliju, koja se bazira na dorađenim već postojećim prijevodima, a karakterizira ju veliki broj bilježaka i tumačenja.


Citiranje Svetog Pisma


Tijekom povijesti u Crkvi se razvio način citiranja Svetoga Pisma, kako bi se na takav način skraćenije obilježavali i lakše pretraživali svetopisamski tekstovi. To citiranje ima svoje zakonitosti i važno ga je znati.

Svaka knjiga unutar Svetoga Pisma podijeljena je na poglavlja i retke. Poglavlja se pišu većim brojkama, a redci manjim. Najprije se navede kratica biblijske knjige, zatim poglavlje, a onda ono dalje što se želi citirati.

Pravila citiranja donosimo u donjoj tabeli:

18


Zaključak


Iz svega rečenoga proizlazi da Sveto Pismo ima iznimno veliku povijesnu, kulturnu, književnu, jezičnu i umjetničku vrijednost, odnosno da je kao takvo bitno pridonijelo oblikovanju europske i hrvatske kulture. No, za vjernika se njegova vrijednost ne iscrpljuje samo na tim poljima, nego predstavlja živu Božju riječ po kojoj Bog progovara svakom čovjeku svih vremena i otkriva mu najdublja životna pitanja. Zato je iznimno važno razvijati naviku čestog i sabranog čitanja Svetoga Pisma, kako osobnog, tako i liturgijskog.


Uz temu “Sveto pismo – pisana riječ Božja”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Prilozi
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:

Radni materijali za 1. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1