Četvrtak, 7 srpnja

Tko je odgovoran


Odnedavno primjećujem. Zašto nisam sposoban kad razgovaram s tobom govoriti o sebi i samo o sebi? Zašto moram govoriti o drugom? Potreba prokazati drugog. U svakoj svojoj molitvi dodati jedan onaj… ali on ili ona. I kad molim za druge kao da je to neiskreno. Drugom i za drugoga stvarno ne želim tvoju podršku i milost. Postoji u meni težnja. Ispričavati sebe pred tobom prebacujući krivnju na drugoga. Rekao bih kako negdje u meni ima smišljene nesposobnosti. Ja ne želim i odbijam susresti samog sebe. Umanjujem svoju odgovornost. Ne priznajem svoju grešnost. Kada i jesam ja i samo ja u pitanju, uvijek ću naći i nekoga drugog uz mene. I tako mogu razvijati svoje optužbe. I osude. Ako nije kriv drugi koji je ovdje i sada sa mnom, kriv je onaj drugi iz prošlosti. I ta prošlost koju optužujem vraća se natrag na početak. Lakše je svoju grešnost prepustiti rijeci prošlosti. Oni prije mene krivi su. Zbog njih sam takav. Nije li tako i počelo na početku? Isprikom. Nisam kriv. Umara li te moje stalno izbjegavanje priznanja? Bijeg od suočavanja? Nadaš se kako ću ovaj put ipak priznati. Ne gubiš nadu. Valjda ću ako nikad onda u trenutku smrti priznati.

Poučna je tvoja prispodoba o vinogradu. Onima koji dolaze na kraju. Prispodoba o Ocu koji se nada radnicima posljednjeg sata. Zadnjeg trenutka. Posljednje minute. I udaha. Ogrezao sam u ispričavanju. Prebacivanju odgovornosti. Takav stav mi pomaže da ne mislim na svoj kraj. Meni se neće dogoditi ono što vidim da se događa drugima. Kao da odugovlačenjem isprike zaboravljam na susret s tobom lice u lice. Kažeš mi: Bdij, jer ne znaš ni dana ni časa svoga pohođenja. Onaj koji se poput mene izvlači i ne shvaća da je kriv, uvjerava sebe kako se i taj susret nekako može zaobići. Izbjeći. Kao da će mi biti moguće u trenutku pred tvojim licem ispričati se kako moram za svojim volovima, otići vidjeti njivu koju sam kupio. U temelju mojeg odbacivanja odgovornosti egzistira iluzija. Ako sebe dovoljno uvjerim kako nisam odgovoran za grijeh, onda je moguće da nema nikakvog susreta s tobom. Ako sebe dovoljno uvjerim kako nema grijeha, onda bih mogao i sebe i druge uvjeriti kako ni tebe nema. Tu je motiv moje isprike, prebacivanja odgovornosti. Ako i postoji Bog, netko drugi će biti kriv pred njim, ali ne i ja. Ako nema krivnje, ako je mogu iskorijeniti, onda nema ni osobe pred kojom bih se osjećao krivim. Svejedno je. Važno je ukinuti ili tebe ili grijeh. Najbolje oboje.

Kad razgovaram s tobom više to nije kao prije. Nekad bih ti priznavao sve što sam učinio. I što bih bio radikalniji u svom priznanju to si bio prisutniji i u meni i u mom životu. Tako se u meni rađao i opstojao tvoj strah. Strah pred onim koji, iako zna i može djelovati protiv mene, odlučuje milosrđem djelovati za mene i u moju korist. U korist mog spasenja. Na trenutke je znalo biti neizdrživo. Treba stati pred tebe i priznati. Ali, ništa je bila ta nelagoda kad bi me preplavila milost i kad bih od radosti uzviknuo: Gospodin moj i Bog moj! Bio si prisutan sve dok sam priznavao pred tobom grijeh. Gotovo nikad nisam tražio opravdanje u drugom. Ispričavao se na njegov račun.

Međutim, negdje i nekad počeo sam se ponašati drugačije. Živjeti drugačije. Misliti drugačije. Ne bih mogao domisliti kako je taj proces otpočeo. Jesam li prvo zanijekao postojanje grijeha? Ili tvoje postojanje? Ili svoju slobodu i posljedice nastale iz njezine zloupotrebe? U tom odnosu između grijeha, tebe i moje slobode primijetio sam kako više ne priznajem. I ne stojim pred tobom kao prije. Sad stojim nekako postrance, otprilike kao zlikovac u romanu koji napada iz sjene i koji skriva svoje lice. Skrivam se u polusjeni crkve. Podalje od tabernakula. Ima i nečeg čisto fizičkog u toj promjeni. Više ne stojim pred tobom uspravno, pogledom punim povjerenja. Promatran sa strane nekom bih mogao izgledati kao netko tko je izgubio nekakav osjećaj za nešto. Ili nekoga. Ne gledam te u oči. Ali, ni pogled ne spuštam. Ličim na lažova. Onoga kojemu pogled stalno klizi u stranu jer se ne smije primijetiti kako laže. I moj pogled prema tebi uvijek je nekako nemiran i usmjeren u stranu. Ne gledam u tabernakul. Uporno gledam negdje okolo i sa strane kao da se pravim da ne znam o čemu je riječ i što radim pred tobom. Tako izgleda onaj koji laže da mu je žao. Ili onaj koji se ispričava bez sadržaja. Ili onaj koji ne shvaća dubinu i ozbiljnost priznanja: Oče, zgriješio sam protiv neba i pred tobom.

Kad sam pred tobom ispovijedam grijehe drugih. Ne više na onaj oholi način: Hvala ti što nisam kao ovaj carinik. To je novi način. Meni donedavno nepoznat. To je način lukavog čovjeka. Pokušavam istovremeno i svoje grijehe i grijehe drugih izjednačiti kao da ne mogu biti odgovoran za ono što sam učinio. Podsjećam samog sebe na one svete likove koji kucaju na vrata tvog milosrđa kako bi odvratili tvoj gnjev od kazne koju su zaslužili. Osjećam kako je moje kucanje na vrata tvog milosrđa nekako drugačije. Nije kao njihovo. Ličim na nekog od onih farizeja koji su te uporno pokušavali uhvatiti u zamku, od onoga caru carevo, a Bogu Božje, do onoga kome će žena biti supruga o uskrsnuću mrtvih. Kao da te želim uhvatiti u zamku tvog milosrđa isprikom ili tvrdnjom nisam ja kriv, drugi su.

Ne govorim ti o sebi. I nikako se vratiti tom prvotnom i iskonskom razdoblju života kad sam pred tobom stajao bez trunke lukavstva u sebi. Nedostaje mi to vrijeme s tobom. Trenutci kad nije bilo nikoga između tebe i mene, trenutci kada sam, iako preplašen, znao da slijedi vrijeme izlijevanja tvoje milosti na mene. Pretvorio sam se u nešto što nisam želio postati. Ali, postao sam. Pretvorio sam se u ispovjednika tuđih grijeha pred tobom, a sve manje i sve rjeđe govorim o sebi i svojima. Taj novi svijet gdje se malotko usuđuje sebe donijeti pred tebe, pa i ako donosi uvijek su tu u pratnji i grijesi drugih, njihove slabosti i nedostatci. Ja bih želio ponovno kao prije stajati pred tobom. Uplašen tvojom pravednošću. Želio bih osjetiti tu nelagodu svog postojanja pred onim koji je bez mane i bez grijeha. Ali, kao da nešto takvo više nije moguće. Kao da se izgubilo.

Ne sjećam se kad sam zadnji put pred tobom osjetio strah zbog svih tih isprika: nisam kriv. Ja samo tako dođem. Negdje iz polusjene promatram tabernakul i već prvim riječima samog sebe prokazujem koliko sam se udaljio od tebe: Znaš, Gospodine, svi ti ljudi koje susrećem i koji mi dolaze… Nije to molitva da mi daš snage. Nije to ni vapaj za utjehom. Ništa. To je povratak na početak i Pisma gdje piše kako nitko od njih nije bio kriv jer su to učinili zbog drugih ili su ih drugi nagovorili. Nedostaje mi jako taj osjećaj. Nedostaje mi ta negdašnja sposobnost. Kad dođem pred tabernakul da na tvoje pitanje: Vjerojatno opet ne misliš da si kriv i da si ti zgriješio?, kažem: Nisi u pravu Gospodine, ja sam kriv, ja sam zgriješio!, i da i tebe i sebe iznenadim svojim priznanjem i prihvaćanjem odgovornosti. Nedostaje mi vrijeme kad sam pred tebe donosio samo svoje grijehe i ničije druge. Nedostaje mi vrijeme nelagode i straha kad nije bilo mogućnosti pozvati se ne drugog i učiniti ga odgovornim, vrijeme kad bih sa strahopoštovanjem stajao pred tobom i osjećao u sebi titraje milosti koji će uskoro na mene izliti rijeku tvog milosrđa. Nedostaješ mi kad si bio Bog koji mi nije dopuštao da tvrdim i tebe poučavam o grijesima, slobodi i odgovornosti. Nedostaje mi tvoja jasnoća. I tvoja odrješitost. Tvoja božanska sila kad bi me odmah na samom početku prekinuo i upozorio: Licemjeru, prvo izvadi brvno iz svog oka, pa ćeš onda moći izvaditi trun iz oka bratova. Kad bi me odmah presjekao u mom ispovijedanju čim bih spomenuo druge i drugog. Kad bi me ozbiljno upozorio kako nisam ovdje zbog nečijeg ti, nego zbog mog ja i kako za ono što sam učinio i zgriješio ne vrijedi isprika pozivanja na drugog.

Nedostaješ mi kad si mi bez ustezanja znao reći, čak i viknuti na mene: Kriv si, pokaj se! Ali, ja sam kriv, nisi ti. I u tome što se skrivam u polusjenama crkve i skrivam svoje lice od tebe ipak ne mogu reći: Nisam ja odgovoran, ti si Bože, jer ti si jedini koji se nikad nije skrivao od svoje odgovornosti prema čovjeku. Zato se ti ne skrivaš u polusjenama niti zaklanjaš svoje lice. Ti se pokazuješ na vidljivom mjestu. I imaš na to puno pravo. Jedini si koji nikad nisi odbio prihvatiti odgovornost za svoje stvoriteljsko djelo. Svoju odgovornost za čovjeka shvaćao si tako ozbiljno da si je dokazao i pokazao na križu. I nijednom se nisi ispričao govoreći: Nisam ja kriv, kriv je drugi, kriv je čovjek. Ti se ne ispričavaš. Ti činiš i djeluješ svjestan svoje odgovornosti. Ako je to značilo čak i tvoju smrt, nije bilo isprike. Izbjegavanja. Bježanja. Ništa. Od tebe se ponajbolje može naučiti kako prihvatiti odgovornost za svoje čine, bez obzira na posljedice. Želio bih opet biti onaj koji razgovara s tobom samo o sebi i svojoj odgovornosti. Bez isprike. Izbjegavanja. Bježanja. Bez upornog pozivanja na drugoga kao subjekta mog grijeha i objektivnog krivca za ono što sam ja učinio.