Zabrinjavajuće je što Papine izjave skoro više nikoga ne zabrinjavaju

Papa Franjo dosad je izrekao puno čudnih misli, a što je veći njihov broj, to je manje onih koji će na njih javno reagirati. Uz to, većina njegovih govora plod su trenutačnog nadahnuća, a znatno su rjeđe rezultat dobro pripremljenih i dobro prezentiranih promišljanja i eseja. Kao takvi, obično nemaju ni jezičnu, ni stilsku, ni teološku dubinu koje se po naravi stvari očekuju od poglavara Katoličke Crkve, a njih su prethodne pape redovito pokazivale. Budući da se ti govori službeno objavljuju na mrežnoj stranici Svete Stolice, zbog takvog siromaštva riječi izazivaju i čuđenje i žaljenje. Između mnogih drugih, to se odnosi i na govor koji je papa Franjo izrekao 13. rujna na međureligijskom susretu mladih na singapurskom nižem koledžu (Catholic Junior College), u sklopu svoga 45. apostolskog putovanja. Veći broj poštapalica, ponavljanja i nespretno složenih rečenica ne odražavaju ni dostojanstvo Svetoga Oca ni dostojanstvo Katoličke Crkve. Barem bi ta objavljena inačica mogla imati ozbiljniju formu. No, čini se da Papa ne piše svoje govore, a isto tako one koje mu drugi prirede ignorira pa se zapravo ni nema što drugo objaviti.

Sve se to ipak može razumjeti i opravdati Papinim godinama, ali ako ćemo biti vjerni Božjim zapovijedima i Učiteljstvu, nikako se ne mogu opravdati njegove riječi na spomenutom skupu da su „sve religije put kojim se dolazi do Boga“ i da su svi ljudi „djeca Božja“, jer je time, i ne prvi put, skršio Prvu zapovijed Dekaloga, odbacio Krista kao jedinoga Spasitelja svijeta i potpuno obezvrijedio značenje Katoličke Crkve, napose njezino misijsko poslanje po kojem se prepoznaje kao Sakrament sveopćega spasenja.

Ako su sve religije jednako vrijedne i sve vode jednom Bogu, u kakvog onda uopće Boga vjeruju katolici i što znači ona zabrana: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene“? Stavljena na prvo mjesto, ta nam zapovijed pokazuje da je najvažnija od svih, a njezina imperativna forma opominje i upozorava da je naivno uzdati se u milosrđe Božje ako se ona vrijeđa. Od obveze njezina potpunog poštovanja nije izuzet nitko, a po naravi stvari Sveti bi Otac, “čija je zadaća da svoju braću utvrđuje u vjeri” (Zakonik kanonskoga prava, kan. 749 – § 1), trebao prednjačiti u njezinu očuvanju. Nažalost, ovdje vidimo nešto potpuno suprotno. S obzirom da je Papa slične misli već i ranije izrekao, teško je povjerovati da je riječ o nespretnosti koja može proizići iz žive riječi. Također, kontekst se nije odnosio ni na suradnju religija u socijalnim ili nekim drugim općeljudskim pitanjima, nego baš na pitanje same vjere, nije se odnosio na učenje Crkve da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da kao takav neovisno o vjeri ima ljudsko dostojanstvo, nego se inzistira na općem dostojanstvu djece Božje iako se ono stječe krštenjem i ugrožava grijehom, a nije ni upućivao na učenje Drugog vatikanskog sabora da i nekršćanske religije po svom traženju Boga „odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude“ (Nostra aetate, br. 2), nego je kršćanstvo stavljeno uz bok ostalim religijama, dok je Katolička Crkva predstavljena tek kao jedna od vjerskih organizacija, a ne jedina Kristova Zaručnica.

Ako svi putovi, nadalje, idu ka jednom Bogu, kako pomiriti suprotna učenja po kojima se Presveto Trojstvo, Bog kojega nam je objavio Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, može izjednačiti s Jahvom, a pogotovo s Alahom, s nekim od 330 milijuna hinduističkih božanstava ili bilo kojim bogom ili bogovima bilo koje druge religije? Ako pak nema govora o Presvetom Trojstvu, nema ni o Ocu, ni o Sinu, ni o Duhu Svetom, a nema ni razlike između teologalne vjere, milosnog prihvaćanja istine koju je objavio Jedan i Trojedini Bog, i koja je pripadajuća samo kršćanstvu, napose katoličanstvu, od religioznog iskustva, traganja za Bogom, koje je vlastito ostalim religijama. Zato se „jedan Bog“ do kojega vode putovi svih religija može samo razumjeti do razine Stvoritelja i eventualno onoga tko se barem donekle brine za stvoreni svijet, ali nikako ga se ne može pojmiti kao Oca koji iz ljubavi prema grešnom svijetu daruje za nas i naše spasenja svoga Sina Jedinorođenca. A ako ne razumijemo ulogu Sina Jedinorođenca i ako on nije jedini Spasitelj svijeta, onda je potpuno besmisleno kršćanstvo, još više katoličanstvo, i njegova uloga ne nadilazi socijalnu i karitativnu ovozemaljsku dimenziju. Vrijednost Kristove žrtve Križa i vrijednost svete misne Žrtve na kojoj se otajstvo spasenja uprisutnjuje postaje ravna nuli. Isto se odnosi i na sve sakramente, jer oni nisu ekskluzivni znakovi Božje ljubavi prema čovjeku koje je Krist dao Crkvi kao oruđa na putu širenja Evanđelja, nego su vrijednosno izjednačeni s obredima drugih religija, pa i onima koji su vračarskog karaktera. Ako pak Kristova Žrtva i sakramenti nisu bitni, neće se moći razumjeti ni uloga Duha Svetoga, Onoga koji bdije nad Crkvom i rasvjetljuje pamet ljudi da razumiju otajstva spasenja i žele ući u Hram Duha Svetoga, pa se sve češće govori tek o Duhu, nekoj energiji koja je prihvatljiva svim religijama.

Nasuprot svemu onome što proizlazi iz rečenice da sve religije vode jednom Bogu, Crkva nas uči da je samo „u Isusu Kristu dana cjelovita i potpuna objava Božjega spasenjskog otajstva“ (Dominus Iesus, br. 6), kao i da postojanje Kristove Crkve “nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi” (Isto, br. 16), a umanjivati tu istinu znači odbacivati vjeru koju svečano ispovijedamo u Nicejsko-carigradskom i Apostolskom vjerovanju. Drugim riječima, izjavom da sve religije vode do istog Boga papa Franjo proturječi Svetom pismu, apostolskoj predaji i Učiteljstvu Crkve, tj. odbacuje istine uz koje treba pristajati i umom i voljom. Zakonik kanonskoga prava u kan. 751 i Katekizam Katoličke Crkve u br. 2089 takvo nijekanje istina koje treba prihvaćati božanskom i katoličkom vjerom nazivaju krivovjerjem ili herezom, a za njega se po crkvenom pravu samim činom upada u kaznu ekskomunikacije.

U približnom smjeru mogu se iščitati i Papine riječi koje je izrekao u avionu na povratku iz Singapura u Rim, a kao odgovor na pitanje novinarke Anne Matrange (CBS News) vezanom uz izbore u SAD-u, koja je Svetog Oca upitala što bi savjetovao glasačima koji su suočeni s kandidatima od kojih jedan podržava prekid trudnoće, a drugi želi deportirati 11 milijuna migranata. Papa je na pitanje odgovorio da su oba kandidata protiv života i da ne može odlučiti. Potom je puno opširnije kritizirao uskraćivanje gostoprimstva migrantima, ne navodeći ni kao mogućnost da bi se tu često moglo raditi o ilegalnom useljenju, dok je grijeh ubojstva nerođenog djeteta istina jasno istaknuo kao grijeh, ali tek nakon grijeha migracija.  

Problem je što Papine izjave skoro više nikoga ne zabrinjavaju pa su se i ove tako u katoličkim medijima uglavnom prenijele bez ikakve zadrške, kao autentično crkveno učenje.