Ratko Perić, Iz trebinjskih susreta [knjiga]

Don Ratko Perić bio je od 1971. do 1974. župnik u Trebinju. To mu je bila prva i jedina župa, jer su ga nakon toga crkveni poglavari poslali u službe središnjih tijela (nastavnika na Teologiji u Sarajevu, rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu i mostarsko-duvanjskoga biskupa i apostolskoga upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije). Svoje trogodišnje, više svećeničko nego župničko djelovanje, u gradiću na Trebišnjici, u podnožju planine Leotara, opisao je u knjizi Iz trebinjskih susreta (Trebinje, 1974., 123 stranice). Izdana je u nakladi Župnoga ureda Donje Hrasno, Brštanica. Ta je knjiga bila prva koju je objavio, a o pedesetoj obljetnici njezine pojave izašlo je drugo, dopunjeno izdanje (Trebinje, 2024., 198 str.). Ono je predstavljeno vjerničkoj i kulturnoj javnosti u Trebinju na svetkovinu Male Gospe, 8. rujna 2024. Nakladnik je Katedralna župa u Trebinju s čijim je dopuštenjem objavljujemo u digitalnu obliku.

Trebinje je sjedište biskupije od 1022., dakle prije Istočnoga raskola, prije dolaska Nemanjića, Tatara, Osmanlija, Austrougarske i drugih državnih režima na njezino područje. Zadnji trebinjsko-mrkanski biskup Nikola Ferić umro je 30. svibnja 1819. Od tada, tj. već 205 godina, Sveta Stolica nije postavila novoga trebinjsko-mrkanskoga biskupa, nego su tom biskupijom nakon kapitularnih vikara, kao trajni apostolski administratori upravljali dubrovački biskupi (1839.–1890.), pa mostarsko-duvanjski biskupi do danas.

Don Ratko je u prosincu 1971. došao za župnika u grad u kojem dulje od četvrt stoljeća, od 1944. do 1970., nije bio nastanjen katolički svećenik. Šematizmi bilježe da je godine 1937. u Trebinju bilo 1.348 katolika, a 1974. 380 katolika. Popisi stanovništva kažu da je u naselju Trebinje godine 1971. živjelo 51 % Srba, 34 % Muslimana, 6 % Hrvata te 9 % ostalih. Sam župnik bilježi da mu se 1973. za blagoslov kuća zapisalo ukupno šezdesetak obitelji (str. 42, odnosno str. 58).

Osnovni don Ratkov posao u Trebinju preko tjedna bio je slaviti sv. Misu u kapelici sestara milosrdnica u njihovu samostanu u okviru općinske bolnice, a nedjeljom u župnoj crkvi Male Gospe u središtu grada. Što je činio ostatak dana, može se pročitati ovdje (izdanje iz 2024.).

Izdvajam samo jedan odlomak na kojem se vidi i djelovanje cenzure u objavi knjige:

Šetajući pokraj zelene Trebišnjice koja se razlijeva svojim širokim koritom, premišljam koji put o sebi, o svome pozivu, o drugima, o smislu svega. Misli lete na povijest, a slutnje na budućnost. Postavljam sebi pitanja o zemlji, o nebu, o povezivanju neba i zemlje, o postavljanju ljudskoga ukvasala tijesta u božanske i evanđeoske kalupe. Gledam toliko puta ustalasanu, lepršavu, staru i mladu ljudsku masu kako se rastače ulicama grada, kako sve juri za ostvarenjem svojih zemaljskih poslova i snova, držeći pogled samo u vodoravnu položaju. Tko može nekome prišapnuti da postoji i uspravan, vertikalan gled, da zapravo moramo juriti gore, u visine?! U ovome [izvorno: mučnom i mutnom vremenu; moralo je u prvom izdanju biti ispravljeno u:] interesantnom vremenu ovo je mjesto u kojem je oblikovana, tj. više izobličena slika o svećeniku, o religiji, o Bogu. Koji god svećenik dođe na ovaj prostor i počne djelovati, pastvovati, misionariti, pa bio ne znam kakve duhovne veličine, snage, pobožnosti, znanja i iskustva, zahvatit će ga para uzavrela kotla u kojem se prekuhavaju ljudski porivi, interesi i strasti, vjera i nevjera. Društvo, naime, od takva došljaka ne traži drugo nego da mu bude od koristi u njegovu društvenom usponu, da bude materijalno „produktivan“.[1]

Knjiga Iz trebinjskih susreta nisu samo autobiografski zapisi, uspomene jednoga župnika, nego i istinska književnost. Osim toga, ona je izniman dokument vremena, svjedočanstvo o nalaženju vlastita puta u evangelizatorskoj revnosti i razboritosti, autentičan hrvatski odgovor na zapadnjački model svećenika-radnika, primjer čestitosti istinskoga „duma“[2] koga srebroljubstvo nikada nije zarazilo. Iznimno je čitka i pitka, svladava se lako i privlači zanimljivošću.

Knjigu će rado čitati katolici Trebinjske biskupije, a bit će bliska i onima iz susjednih dijeceza, kotorske i dubrovačke, i zbog jezika i zbog prostora. Svojom univerzalnošću i primjenom onoga dobroga što je iznjedrio Drugi vatikanski koncil, ova knjiga može biti duhovno štivo korisno i u promišljanju nove krize koja je zahvatila Crkvu.

[1] Ratko Perić, Iz trebinjskih susreta, Trebinje, 1974., str. 85; Trebinje, 2024., str. 111.

[2] Od latinskoga dominus – gospodin, u izumrlom delmatskom jeziku napravljena je kratica dȕm koja se kao titula stavlja isključivo ispred osobnoga imena, a ne i prezimena dijecezanskoga katoličkoga svećenika. Izraz dum opstao je kao svećenikova titula na izvangradskom području bivše Dubrovačke Republike i u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Ta se titula ne sklanja (kao ni don, dom i fra). Kada se o svećeniku govori bez da mu se navodi ime, onda titula dum postaje imenica dúmo koja se sklanja, u dubrovačkom kraju po a-sklonidbi (dúmo, dúma, dúmu…), a u Hercegovini po e-sklonidbi (dúmo, dúme, dúmi…).