Žena i muškarac u svjetlu učenja Katoličke Crkve

Sveto pismo nas uči da su tek muškarac i žena zajedno čovjek, čime se želi istaknuti kako jedno drugom teže i žele ostvariti istinsko zajedništvo. Ipak, valja imati na umu da su žena i muškarac umnogome različiti, a te različitosti ponekad su izvor frustracija i nezadovoljstva pa ih je stoga dobro poznavati. 

Ono što je naizvan najprije vidljivo i što ženu označava ženom, a muškarca muškarcem, to su tjelesni izgled i spolnost. Građa tijela npr., krhkost ili snaga, kao i drugi tjelesni pokazatelji tipičniji za muški ili ženski spol itekako utječu na način razmišljanja jednog ili drugog. Također, načelno se može reći kako se većina muškaraca i žena razlikuju po npr. gledanju na majčinstvo ili očinstvo, razlikuju se u psihologiji razmišljanja i djelovanja, po duhovnosti, religioznosti itd. Iako se, dakle, to ne može primijeniti na svaku ženu i na svakog muškarca, načelno se može reći da muškarac i žena drukčije gledaju na mnoge datosti. 

Tako se obično voli isticati kako djevojčice prije sazrijevaju od dječaka, kako su češće intuitivnije, osjećajnije, romantičnije, okrenute drugima, religioznije, produhovljenije, odmalena usmjerenije majčinstvu itd. To nipošto ne znači da iste ili slične osobine ne posjeduju muškarci, štoviše kod mnogih su još izraženije, ali se one obično drukčije manifestiraju na van. Primjerice, češće će žena pokazati svoje osjećaje, pogotovo pozitivne, dok će muškarac nastojati biti suzdržaniji, čuvajući to što osjeća više za sebe.

Imajući takvu suzdržanost u vidu, obično se voli reći kako su muškarci praktičniji, konkretniji, usmjereniji poslu i uspjehu, objektivniji, logičniji itd. Također, dok većina djevojčica odmalena, igrajući se s lutkicama, razvija osjećaj majčinstva, kod većine muškaraca se on značajnije budi onda kada ima vlastitu djecu. S obzirom na obitelj, žene znaju češće biti usmjerenije na djecu, nego na supruga, pa čak ga i zanemarivati, dok muškarci znaju u tom smislu bolje balansirati, odnosno jednakom ljubavlju ljubiti i svoje supruge i djecu. 

To su tek neke od mogućih razlika između muškaraca i žena, a sve je to velikim dijelom uvjetovano i kulturom, ambijentom, religijom i mnogim drugim utjecajima koji pridonose vjerojatnosti da će muškarac razmišljati na jedan, a žena na drugi način. No, sve te razlike, pa i one naizvan negativne, pridonose njihovoj komplementarnosti, nadopunjavanju u nježnosti, ljubavi, zajedničkim planovima, obvezama, odgoju djece, izgradnji zajedničkog doma itd. Upravo iz tog razloga što su njih dvoje upućeni jedno na drugo, Sveto pismo i kaže da su tek njih dvoje zajedno – čovjek. Gradeći na tom temelju, Crkva nudi muškarcu i ženi sakrament ženidbe, kao vidljivi znak Božje milosti zajedništva i ljubavi.  Zato je bračna zajednica uzvišena zajednica po kojoj se izgrađuju najveće kreposti.

U tom je svjetlu važan svetopisamsi tekst na početku Knjige Postanka, u Prvom izvještaju o stvaranju, gdje se kaže kako je Bog šest dana stvarao, a onda kao krunu svega stvorena stvorio je čovjeka na svoju sliku. Njih dvoje su tako slika Presvetoga Trojstva i pozvani su rasti u otkrivanju takve Božje ljubavi. Prva zapovijed koju im je Bog dao bila je: Plodite se i množite, što jasno pokazuje da je smisao bračnog zajedništva prenošenje života i odgoj u čovječnosti i bogoljubnosti.

Drugi izvještaj o stvaranju je još izravniji, a govori kako je Bog stvorio Adama iz praha zemaljskog i dao mu vlast nad svim životinjama. No, Adam je osjećao duboku samoću jer nije bilo takvog stvora kakav je on, pa mu je Bog stvorio ženu – Evu. Stvorio ju je iz rebra, a slika je to njihova jednakoga dostojanstva i međusobne izvorne nerazdruživosti. 

Unatoč takvoj lijepoj i nadahnjujućoj starozavjetnoj slici, ipak je to bilo vrijeme patrijarhata i  takvih zakona koji nisu uvijek i u svemu dostatno vrednovali ženu. Iako je bilo velikih žena u Starom zavjetu, kao što su npr. sutkinja Debora, Judita, Estera itd., ipak su žene uglavnom bile degradirane. Tako se npr. muž mogao od žene rastati iz gotovo bilo kojeg razloga, samo joj je trebao napisati otpusno pismo, dok se žena nije nikada mogla rastati od muža. Ostavljene, udovice i sirote su vrlo teško prolazile u to starozavjetno vrijeme, pa je Bog vrlo često preko proroka poticao narod da na njih posebno paze.

Za razliku od Starog zavjeta, Isus pokazuje jedan drukčiji odnos prema ženama, pa tako npr. razgovara sa Samarijankom na zdencu, što je bilo nezamislivo, ne samo što je tuđinka, nego i što je žena, žene su mu suradnice, njegova i naša Majka Marija je po Kristovu životu najproslavljenija Žena, žene su svjedokinje Isusova uskrsnuća itd.

Na tom tragu nastavlja i sveti Pavao, kada kaže da nema više muško – žensko, nego svi smo jedno u Kristu. Ipak, Pavao kaže da se žena treba pokoravati mužu, a muž treba ljubiti ženu kao što je Krist ljubio Crkvu i za nju dao svoj život. Drugim riječima, ne dolikuje da žena bude iznad muža, kako se to ponekad može vidjeti u konkretnom životu bračnih drugova, ne dolikuje da ona gospodari nad njim, ali isto tako muž je pozvan svom svojom snagom ljubiti svoju žena i ako treba dati i svoj život za nju. Ako se to tako gleda, onda je jasno da tu nije riječ o pukom pokoravanju i gubitku svoga ja, nego naprotiv o zajedničkom natjecanju u iskazivanju ljubavi i poštovanja onome drugom. Zato Pavao i kaže: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu (usp. Ef 5,21-33).

Imajući na pameti prvu zapovijed upućenu muškarcu i ženi da se plode i množe, valja razlikovati spolnost i seksualnost. Spolnost se tako odnosi na biološku sposobnost da se muškarac i žene služe svojim reproduktivnim organima, da mogu izvršiti spolni čin i stvarati i rađati djecu, a seksualnost obuhvaća i osjećaje, ponašanje i vrijednosti vezane uz seksualne želje. Drugim riječima, odnosi se na svu onu plemenitu (ponekad i neplemenitu) težnju muža i žene da budu na svaku radost jedno drugome, da se daruju i primaju u nježnosti, odgovornosti i ljubavi.

S obzirom na to, može se govoriti o tri vrste seksualnosti, a to su tjelesna ili genitalna (eros), zatim osjećajna ili afektivna (filia) te duhovna ili personalna (agape). Sve su tri vrste ljubavi, ako se ispravno razumiju i primjenjuju, važne i u svojoj biti neodvojive. Sva tri pojma dolaze iz grčkog jezika, gdje Ἔρως, (Erôs) znači požuda, odnosno to je bog strasti i seksualne požude u grčkoj mitologiji. Filia dolazi od grč. φιλíα (philia) i označava  prijateljstvo ili ljubav, tj. više se odnosi na ljubav u prijateljskom smislu, a grč. ἀγάπη (agape) također znači ljubav, ali je to biblijski pojam koji govori o najdubljoj ljubavi koja izvire od Boga.

Tako bez tjelesne ljubavi nema bračnog sjedinjenja, a onda ni potomstva. Kroz spolno sjedinjenje supružnici se obogaćuju i daruju u nježnostima i uzbuđenjima. U tom svjetlu eros je bogatstvo i Božji dar koji su supružnici pozvani primiti sa zahvalnošću. Ali ako se eros shvati samo kao erotika, užitak, strast i požuda, bez ljubavi, nježnosti i sebedarja, onda je to negacija prave ljubavi.

Osjećajna ljubav također može biti vrlo važna i duboka, a može biti i površna. Ona je obično karakteristična za mladiće i djevojke ili za mlađe bračne parove, kada su osjećaji još vrlo snažni, ali možda nisu dosegli svoju zrelost i ozbiljnost. Zato je treći stupanj ili treća vrsta ljubavi – agape – ona koja je posebno važna i koja ide za tim da se drugi razumije, prihvaća i voli bez ikakvih interesa. Po toj smo ljubavi posebno slični Bogu – čistoj Ljubavi i nju su pozvani ostvariti svi bračni drugovi.

Imajući u vidu sve rečeno, može se reći da muškarac i žena umnogome pokazuju razlike, ali se i međusobno nadopunjuju. Oboje su jednakog dostojanstva, ali treba vodit računa što kome priliči. Tako su oboje pozvani ostvarivati istinsku ljubav i otkrivati vlastito i zajedničko dostojanstvo, pokazujući se tako odgovornima pred Bogom, pred Crkvom, pred društvom i pred samima sobom.

Svi nastavni materijali za 3. razred SŠ

Loader image

4. Čovjek – polazište etičkog razmišljanja

5. Kriteriji dobra i zla u svjetlu učenja Katoličke Crkve

6. Odnos vjere i morala

7. Savjest – Božji glas u čovjeku

8. Kršćanska savjest u pluralnom društvu

9. Ponavljanje 1. i 2. nastavne cjeline i provjera znanja

10. Krist – temelj kršćanske moralnosti

11. Objavljeni moralni zakon

12. Znakovi ljubavi prema Bogu – prve tri Božje zapovijedi

13. Zlo i grijeh u svjetlu učenja Katoličke Crkve

14. Evanđeoski zakon ljubavi

 15. Ponavljanje i provjera znanja

16. Žena i muškarac u svjetlu učenja Katoličke Crkve

17. Brak i obitelj u svjetlu učenja Katoličke Crkve

18. Ženidba – sakrament bračne ljubavi i zajedništva

19. Odgovorno roditeljstvo u svjetlu učenja Katoličke Crkve

20. Ponavljanje

21. Svetost i dostojanstvo ljudskog života

22. Život – Božji dar

23. Pobačaj i učenje Katoličke Crkve

24. Umjetno začeće i učenje Katoličke Crkve

25. Ponavljanje i provjera znanja

26. Genetički inženjering i učenje Katoličke Crkve

27. Transplantacija u svjetlu učenja Katoličke Crkve

28. Eutanazija i učenje Katoličke Crkve

29. Sakrament bolesničkog pomazanja

30. Ponavljanje i provjera znanja

Iz iste rubrike

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 1. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ

Nastavni materijali za Vjeronauk – 2. razred SŠ