Život je dim

Sreli smo se poslije više od četrdeset godina. Vrijeme je učinilo svoje: sjedine u kosi, bore na licu, oslabjele noge, drhtave ruke. Srdačno smo se nasmijali gledajući jedan drugoga.

– Jesi li to ti, moj Đirólamo?

Tako sam ga zvao, kad smo nekada zajedno živjeli i radili na župi: on kao brat suradnik,[1] a ja kao kapelan.[2]

– A nego tko? A ti si mi onaj „gospodin mladi“, zar ne?

– Jesi li zaboravio što znači tvoje ime na grčkome?
– Sveto ime, sveto ime – smijao se fra Đirólamo. – Ali ja, kao i moj sveti imenjak volim ponavljati: „Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac“! Nitko nije izmislio toliko sočnih psovki, kao mi Dalmatinci. Ja sam ti još uvijek onaj „stari grišnik“, kako sam ti govorio na župi. Star sam, a bórati nisi ni ti puno mlađi. Starost je prirodna bolest koja čini da se povučemo u sebe i pripremamo za daleki put. Ti si se smijao kad sam govorio da je život kao dim, dim cigarete što ti pred očima nestaje.

– Ali jedan je veliki španjolski pisac napisao dramu „Život je san“. Slažeš li se?
– Reci mi kako se zvao taj mudronja?

– Don Pedro Calderón de la Barca.
– Po onome „don“ zaključujem da je bio pop, a popi uvijek sanjaju o mitri, iako ne svi. Ima i pametnijih i svetijih od mene i tebe. Lijepa je ta usporedba sa snom, jer san traje dugo, ali ja tada više volim reći da je život dim. Čas ga osjetiš, čas nestaje. Umjetnici više vole san, jer oni žive u oblacima, ali mi, obični ljudi, radnici, uživamo u dimu, napose u cigareti od dobre „škije“.

– Varaš se ako misliš da ono „don“ znači pop. U Španjolskoj označuje gospodina. I ti bi, da tamo živiš, bio „don Đirólamo“.
– Oslobodi, Bože!

– Toliko govoriš o dimu, a vidim da više ne pušiš.

– Kadikad treba poslušati liječnika kad ne možeš starješinu, smijao se i nadodao: Sjećaš li se staroga Šimuna Bodline, onoga šaljivčine s Hvara? Razbolio se prvi put u životu. Kad ga je župnik posjetio i zapitao kako se osjeća, odgovorio mu je: „Bolje od onoga koji je u gorem stanju od mene“. A kad se župnik začudio ugledavši lijekove na noćnom ormariću, barba Šimun mu reče: „Eto, šjor kurate, svima sam činio dobro, pak moram i apotekarima, na koje sam bio zaboravio. Sad mogu mirno umrijeti.“ Bȃrba Šimun je imao svoju filozofiju, a ja svoju. On se držao života kao pijan plota. Nije pušio, jer da je pušio, znao bi da je sve dim. Da nema dima, ne bih ni ja bio fratar.

– Kako to?
– Duga je to priča, moj braco!

– A ja sam mislio da si u fratre pošao jer te cura ostavila – počeo sam ga zadirkivati.
– Bórati, nije ona ostavila mene, nego ja nju.

– I nisi se pokajao? Valjda bi te sada, stara i bolesna, netko dvorio i tetošio.
– Ili strpao u neki starački dom. Ovdje mi, Bogu hvala, ništa ne manjka. Fratri i časne sestre brinu se za mene. Paze da ne jedem štogod previše slano i papreno. Pijem „bevandu“, iako mi je doktor kazao da mogu popiti i koju čašicu rakije radi protoka krvi.

– Ipak ne razumijem, kako te dim doveo u fratre.

– Jedne večeri poslije nego sam utekao financima zbog prenošenja „škije“, zavukao sam se u kuću i uz dim cigarete počeo po prvi put ozbiljno misliti ili meditirati, kako se to učeno kaže. Čemu život? Kakav je to moj način rada i življenja?

– A cura?
– Bórati, opet ti o curi!

– Ma zašto umećeš svaki čas taj tvoj „bórati“?
– Pa bolje je da proklinjem bor nego Boga. Trebalo se odviknuti i od beštimih, razumiješ li sad? A i od cure, ako ti je baš drago znati. Ona je zahtijevala mnogo od mene. Htjela je da bude sve po njezinu. Pa: ovako se obuci, pa dođi na sijelo, pa učini ovo, pa učini ono. A meni, slobodnom, oliti divljem čovjeku, išlo na živce. Ako mi sad zapovijedaš, mislio sam, što li će tek biti kasnije? Ali jednu joj stvar moram zahvaliti. Pribavljala mi je vjerske časopise koje njoj za inat nisam čitao. Osim te večeri. Da zaboravim na finance, zgrabio sam neki pobožni vjesnik i nabasao na život nekoga svetca. Privukla me njegova slika, jer nije bio bijelac ni crnac, nego neka mješavina, kao kad pomiješaš mlijeko s kavom.

– Da to nije bio blaženi Martin de Porres, dominikanac?
– Tako nešto: Porres, poriluk, pȍrat[3] i slično, smijao se od srca.

– I što onda?
– Svidio mi se jer je bio „smišan“, a k tome nije bio svećenik, nego brat suradnik.

– I onda ti odlučio poći u fratre?
– Bórati, nemoj tako brzo.

– Zašto ti je izgledao „smišan“?
– Pa kako ne bi? Zamisli, stavio u red čak i miševe. Bio je sakristan i opazio da mu miševi jedu svijeće određene za oltar. Lijepo ih je pozvao na skupštinu ili capitulum culparum,[4] kako to fratri zovu, i rekao: „Mišići dragi, ja ću vam donositi kruha i sira, a vi meni da niste više dirali svijeće.“ Pristali oni. Sretni miševi, sretan fra Martin, Bog mu dao vječnu slavu! I da me više ne pitaš o curi, ja ti toga časa odlučio poći u fratre. Znao sam da ne ću moći vladati beštijama, ni pomagati ljudima kao on, ali još su mi ruke jake, pak mogu pomoći fratrima u vrtu, vinogradu i slično.

– Iako ti ne će biti po volji, ipak ću te zapitati: što je bilo s curom?
– Žena ka’ žena, udala se, rodila djecu i prije desetak godina umrla. Kako vidiš, prije mene.
– Nestala.
– Kao dim. A tako ću jednom i ja.

– Ali ti ne ćeš nestati iz uspomena svoje redovničke braće. Bio si svima drag i uslužan.
– E, to ne će biti dim, čak ću ti se smijati iz neba, ako me u molitvi ne zaboraviš.

– Ne ću, moj fra Đirólamo!

Rajmund Kupareo

Danica 1995: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1994., str. 121–122.

[1] Prirediteljska napomena: Junak ove pripovijesti jest fr. Jerko Novak (Kaštel Lukšić, 27. rujna 1904. – Trogir, 6. kolovoza 1990.), krsnim imenom Ante, dominikanski brat suradnik (konvers). Bio je vinogradar, vrtlar i vinar u više samostana i vrlo ugodan sugovornik. Pokopan je na splitskom Lovrincu. O njemu: Zvonko Knežević, Fra Jerko Novak (1904–1990), Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije (Zagreb), XXVII (1990.), br. 63, str. 22–23; Akti izborne provincijalne skupštine u Zagrebu 1991., Zagreb: Hrvatska dominikanska provincija, 1991., str. 6.

[2] Prirediteljska napomena: Zajednicu dominikanaca u Resniku kraj Zagreba prije i početkom Drugoga svjetskoga rata činili su samostanski starješina Alfons Eterović-Sorić (1897.–1980.), kapelan Rajmund Kupareo (1914.–1996.) i brat suradnik Jerko Novak.

[3] luka

[4] Prirediteljska napomena: Căpĭtŭlum culpārum tjedni je ili mjesečni pokornički sastanak redovnikâ nekoga samostana na kojem svaki od njih pred ostalom braću priznaje svoje grijehe, izražava žaljenje i kajanje za ono što je pogrješno učinio ili propustio učiniti. To je prigoda za prepoznavanje nedostataka, ispriku, traženje i dobivanje oproštenja, tj. pobožna vježba koja služi učvršćivanju redovničke stege i pridržavanju redovničkih pravila. Postoji u benediktinskoj, cistercitskoj, dominikanskoj, franjevačkoj i karmelićanskoj predaji. Neke su ga redovničke zajednice napustile nakon Drugoga vatikanskoga sabora.