Skip to content

Službe i redovi: ostijarijat

Snimio: Igor Brautović

Davne, 1974. godine u Đakovu je bilo biskupsko ređenje biskupa Ćirila Kosa. Katedrala je bila puna, jednako tako i trg ispred katedrale, kao i dobar dio đakovačkog korza. Razumljivo je da su zbog toga silnog mnoštva sjemenišni poglavari odredili nas sjemeništarce da budemo u katedrali redari. Bila je to važna služba. I sve je proteklo u najboljem redu. U posve drugačijim okolnostima od 1991. do 1995. mi župnici smo za božićnu polnoćku uvijek zamolili nekoliko crkvenih odbornika da pripaze na vratima crkve tko ulazi, da ne bi netko došao s oružjem ili inače s lošim nakanama. Osim toga, znali smo da su ispred crkve bili također i policajci u odorama i bez njih. Tih je godina bilo osobito važno paziti na sigurnost i dostojanstvo mise polnoćke, kada su crkve redovito posve ispunjene vjernicima. I opet je, hvala Bogu, sve prošlo kako treba.[1] I onda, kad zavirimo u povijest Crkve, vidimo da to nije bilo ništa novo. Od davnine su u crkvi postojali vratari.

U prijesaborskom ustrojstvu postojala su četiri niža reda i četiri viša. Niži su bili ostijarijat (vratari), lektorat, egzorcistat i akolitat, a viši subđakonat, đakonat prezbiterat i episkopat. Kandidat za svećeništvo, nakon što je primio tonzuru, primao bi niže redove spomenutim redoslijedom. Nakon toga bi slijedio subđakonat, đakonat i prezbiterat. Kao što je poznato, u današnjem je ustrojstvu dokinuta tonzura te niži redovi ostijarijat i egzorcistat, a dosadašnji niži redovi lektorat i akolitat postali su službe. Također je dokinut dosadašnji prvi stupanj viših redova – subđakonat. U nekoliko sljedećih brojeva pozabavit ćemo se svakim od tih redova pojedinačno, da bismo ukazali na način kako bi se one mogle uklopiti u sadašnjem bogoslužju. Započinjemo s ostijarijatom.[2]


1. Povijest


Ostiarius je vratar. Ta se služba spominje već sredinom 3. st. u jednom pismu pape Kornelija. U ono vrijeme (kada Crkva još nije uživala slobodu) služba vratara bila je veoma važna. Vratari su, naime, pazili da na euharistijsku službu ne uđu pogani, a u isto su vrijeme regulirali ulazak i izlazak katekumena i pokornika.[3] Kasnije, kada su bile izgrađene velike bazilike, važnost vratara dodatno je porasla. Sredinom 4. stoljeća zabilježeno je da su vratari bili ubrajani u niže klerike. U 13. stoljeću vratarima se povjerava služba zvonara, što je vidljivo iz dosadašnjeg obreda.

U Đakovu su se pedesetih i šezdesetih godina u istom obredu podjeljivali ostijarijat i lektorat, bogoslovima 2. godine, egzorcistat i akolitat bogoslovima 3. godine (opet u istom obredu), ponajčešće, po starom rimskom običaju, na kvatrenu subotu. U 4. su se godini dijelili odvojeno viši redovi.[4]


2. Prijesaborski obred


Ređenje je redovito pod misom (u kvatrenu subotu).[5] Nakon prvog čitanja arhiđakon poziva ređenike. Oni, odjeveni u rokete, držeći upaljenu svijeću u desnoj ruci, pristupaju i kleknu pred biskupa. U svom nagovoru biskup ih upućuje u njihove dužnosti kao vratara: trebaju „udarati u cimbal i u zvona“, otvarati vrata crkve i sakristije te otvarati knjigu onome koji propovijeda. Trebaju se brinuti da ništa od onoga što je u crkvi ne propadne. Trebaju u određeno vrijeme otvarati vrata vjernicima. Trebaju imati na umu da dok vidljivim ključem otključavaju i zaključavaju vrata, da tako i nevidljivi dom, tj. srca vjernika svojim primjerom otvaraju Bogu.

Nakon toga biskup svakom pojedino pruži ključ crkve da ga dotakne desnom rukom govoreći: „Tako činite da mognete položiti račun za ono što se ovim ključevima zatvara.“ Arhiđakon onda odvede ređenike do vrata da ih oni otvore i zatvore. Zatim im pruži konop zvona da pozvone i dovodi ih ponovno do biskupa koji sve prisutne poziva na molitvu za nove vratare da budu vjerni u svojoj službi. Nakon što svi kleknu, u zaključnoj molitvi biskup moli da oni po svojoj službi zavrijede zadobiti plaću među Božjim izabranicima.

Što možemo zaključiti iz povijesnog pregleda ove službe? U počecima je služba (red) vratara bila veoma važna i stvarna. Ona je u sebi ujedinjavala službu vratara, sakristana, zvonara i librifera. Tijekom povijesti ova je služba nestala, a ostao je samo niži red kao prvi stupanj svećeničkih kandidata do konačnog prezbiterskog ređenja. Prema tome, u dosadašnjem su ustrojstvu dobivali niži red (tj. postavljali se u službu) svećenički kandidati koji tu službu nikada nisu stvarno vršili.

U isto vrijeme i prije, kao i danas, u svim crkvama postoje službe zvonara i sakristana (ponajčešće u jednoj osobi). Osim toga, u većim crkvama i svetištima važne su službe redara. Međutim, u današnjem ustrojstvu ne postoji takva „postavljena“ služba, kao što postoji postavljena služba čitača i akolita. To su službe za koje ne postoji liturgija uvođenja, nego Opća uredba rimskog misala u br. 107 veli da – između ostalih – u službu sakristana „župnik ili upravitelj crkve liturgijskim blagoslovom“ može uvesti prikladnog laika, što znači da se župnik poziva da taj „liturgijski blagoslov“ sam ustroji, što naravno daje mogućnost liturgijskoj plodnosti na župskoj razini koja nije uvijek najsretnija… Ako se na razini opće Crkve u ovome trenutku ove službe ne vrednuju kao liturgijski stupnjevi, bilo bi dobro da se bogoslužja uvođenja u ovakve službe prirede i uvedu u naš vlastiti obrednik.[6]


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 5/2017.


[1] Vezano uz ovo zabilježen je tragičan slučaj. Godine 1952. u Vođincima, za vrijeme božićne polnoćke komunistički provokatori su pravili nered ispred crkve. Kada je jedan odbornik izišao da intervenira – bio je ubijen. Vjerojatno je prava meta bio tadašnji župnik Martin Dakić (+ 1983.).

[2] Za povijesni pregled ove službe usp. D. KNIEWALD, Liturgika,  Zagreb 1937., str. 302-303; M. RIGHETTI,  Storia liturgica, 4, Sacramenti, sacramentali, indici, Ancora, Milano, 1959 (edizione anastatica, 2005)., str. 375-377. Za prijesaborski red podjeljivanja ovog nižeg reda usp. Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str.19-20.

[3] Usp. Augustin svjedoči: „Stans vel sedens ad ostium, interrogat (…) ‘Paganusne es, an christianus?’ (…) Quaeris ne forte catechuminus sit…“ (Govor 46,31 u: PL 38,288). Katekumeni su, naime, mogli biti samo na službi riječi, a pokornici, ovisno o stupnju izvršavanja pokore, nisu uopće imali pristupa ili su bili samo na službi riječi ili su, konačno, mogli biti na cijeloj euharistiji, ali nisu mogli pristupati pričesti.

[4] Sve do 1972. godine u Đakovu su bogoslovi bili zaređeni za svećenike nakon 4. godine, a petu su godinu polagali privatno sa župe. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14 (2006.)2, str. 533-630, ovdje: 578.

[5] Ukoliko je izvan mise, moglo je biti samo ujutro.

[6] To bi se moglo primijeniti za službe čitača, pjevača, služitelja oltara, sakristana, izvanrednih djelitelja pričesti, obredničara i sl.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Službe i redovi: akolitat 1. Povijest Akolit (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj) je liturgijski službenik koji se postavlja za pomoć prezbiteru i đa...
Službe i redovi: egzorcistat 1. Postanak Treći niži red bio je egzorcistat. Oni koji su primili taj niži red tek su formalno, a ne stvarno dobivali vlast zaklinjanj...
Službe i redovi: lektorat 1. Postanak Dok u službi sinagoge, bar načelno, svaki odrastao muškarac može i smije čitati Božju riječ, čini se da se u Crkvi vrlo ran...
Vino u bogoslužju Uvod Na početku će biti govora o vinu u redovitom životu i u bogoslužju u antičkim vremenima, to jest kod Grka i Rimljana, a osobito u ...
Pokornička slavlja u liturgijskoj praksi Uvod Jedan revni njemački župnik i moj poznanik našao se na godišnjem odmoru u Mađarskoj, negdje na Blatnom jezeru. Budući da nije znao...