3. korizmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Naš kršćanski život kao i naš ljudski život – poziv je. Na svijetu smo jer je Bog to htio. Danas sam ovdje jer je Bog htio da budem i da sam ovdje. Bog me je pozvao u život. Kao vjernika Bog me poziva da slušam njegov glas, da slijedim njegove zapovijedi, da idem njegovim stazama. Veliki ljudi – to su upravo oni ljudi koji su u potpunosti slijedili Božji glas, slijedili njegov poziv. Jedan od takvih velikana bio je Mojsije, čovjek preko kojega je Bog izveo svoj narod iz Egipta. Danas ćemo čuti izviješće o Mojsijevu pozivu. Prisjetit ćemo se da Bog svakoga pojedinoga od nas poziva da ga slijedimo. Taj njegov poziv na poseban način odjekuje u ovo sveto korizmeno vrijeme. Da bismo jasno čuli Božji glas i Božji poziv za svakoga pojedinoga od nas, pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste i zazvati na nas Božje milosrđe.
- Gospodine, ti si svakoga od nas pozvao u život i zazvao imenom. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si pozvao svoje apostole da te slijede i da naviještaju tvoje evanđelje. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti svakoga od nas pozivaš u svoju službu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Kada vidimo uspješnog i poznatog čovjeka vjerojatno i ne razmišljamo o tome kako se uspjeh i posebnost redovito ne pretpostavljaju. Evo nam danas Mojsija pred očima (Izl 3, 1-8a.13-15). Židovi s divljenjem gledaju toga čovjeka. Ta njemu je Bog govorio licem u lice! Pa ipak, nije to došlo nekako samo od sebe. Trebalo je i vremena i strpljivosti!
Mojsije je bio Židov, odgojen i obrazovan na dvoru egipatskog vladara – faraona. Kad je bio vidio kako je njegov narod ponižavan i kako zapravo živi u teškom ropstvu, pokušao je nešto učiniti. Tako je ubio jednog Egipćanina, da bi obranio svoj narod. Međutim, njegovi sunarodnjaci to nisu bili prihvatili kao neko dobro djelo, niti su njega, Mojsija, htjeli priznati nekakvim vođom. I tako se dogodilo da je morao pobjeći iz zemlje da mu se Egipćani ne bi osvetili.
Mojsije se onda sklonio u sinajsku pustinju i tamo si stvorio novi život. Oženio se i živio sa svojom obitelj i sa svojim tastom Jitrom. Teško je to bilo za Mojsija. Bio je odgajan i školovan za egipatskog velikodostojnika – i to je bilo zauvijek izgubljeno. Pokušao je spasiti svoj narod – ali je i od svojih ljudi bio izbačen. I sada je sâm, bez domovine, bez svoga naroda, bez društvenog položaja u kojem je mogao uživati. Od njegove naobrazbe – nikakve koristi. Od njegova položaja – ništa. Na neki način živi od milosti svoga tasta. Današnjim bi se rječnik reklo: bio je potpuni gubitnik. Igrao je na krivu kartu; učinio je pogrešan potez u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu.
Izuj obuću s nogu!
I onda se događa ono što je neobično. Bog mu se ukazuje u gorućem grmu. I veli: “Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” Vidimo kako Bog traži podložnost. I Mojsije ga sluša. Pomislimo, Mojsije je morao biti razočaran. Za svoj je narod žrtvovao svoju karijeru, lagodan život, ugled među Egipćanima i među Židovima. Htio je pomoći, a izagnan je iz Egipta, protjeran s dvora, odvojen od svoga naroda. I sada on, koji je bio uglednik najmoćnije države onoga vremena, on, velikodostojnik i plemić spao je na to da čuva ovce svoga tasta kao dotepenac, kao onaj koji u potpunosti sve duguje svome tastu – ne samo svoju ženu, nego i sve što ima. Dakle, rekli bismo, imao je Mojsije razloga d se s Bogom posvađa. Ali ne! Mojsije izuva obuću s nogu, prigiba glavu i pozorno sluša Božji glas.
Vidio sam jade svoga naroda
I onda Bog govori kako je vidio jade svoga naroda u Egiptu: “Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko.” Eto, Bog je odlučio pokrenuti se. Zašto baš u tome trenutku. Naime, Židovi su bili u Egiptu već četiri stotine godina. Mnogi nisu ni razmišljali da bi iz Egipta trebali izići kao slobodni ljudi. Mnogi su, poput Mojsija, uzaludno pokušavali poboljšati položaj svoga naroda… Neki su, možda, izgubili i vjeru u svoga Boga i počeli vjerovati da su egipatski bogovi moćniji. A Bog je čekao. Čekao da se ispuni vrijeme koje je on bio odredio. I onda se ukazao Mojsiju, čovjeku koji je u ljudskim očima izgubio svu snagu i svu vjerodostojnost.
“Ja jesam” posla me k vama
Bog, dakle, šalje Mojsija da izbavi svoj narod iz Egipta. Znademo iz biblijskih izvješća što se kasnije dogodilo. Mojsije je krenuo u Egipat. Znao je da se ne može vratiti kao egipatski plemić, jer je tu čast davno bio izgubio. Znao je da se ne može vratiti kao veliki vođa svoga naroda, jer to nikad nije ni bio, štoviše, njegovi su ga sunarodnjaci prezreli. Vraćao se s vjerom u Boga. I uspio je. Sveto pismo izvješćuje da je Bog Mojsiju dao veliku mudrost, a u njegove ruke stavio veliku snagu, tako da je Bog, posluživši se Mojsijevom osobom, učinio ono što je po ljudsku izgledalo nemoguće: izveo je svoj narod iz Egipta, i to narod koji je bio u ropskom položaju, koji nije imao nikakvu vojnu snagu; Bog je izveo svoj narod iz Egipta, drevne i jake države koja je bila oličenje snage i moći preko tri tisuće godina.
Nama je za pouku napisano…
Uvijek iznova i uvijek rado čitamo svetopisamska izvješća i o njima razmišljamo. Znamo zašto. Veli Pavao: “Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu (Rim 15,4). Eto, i danas je nama pred očima lik Mojsija da bismo po njegovu primjeru ravnali vlastiti život. Zar ne, da se i nama, poput Mojsiju, često naše dobre zamisli izjalove? Mojsije je ono napustio svoj dotadašnji mirni pastirski život i posvema se posvetio Božjem pozivu. I mi želimo napustiti sve što nas priječi da Božji glas iskreno nasljedujemo. To su naši grijesi, naše slabosti i naše ružne navike. Neka nas Gospodin očisti i učini svojim vjernim učenicima i nasljedovateljima.
