Nedjelja, 24 listopada

3. nedjelja došašća – B


RAZMIŠLJANJA UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA


Iz 61,1-2a.10-11


Na način sličan onome koji opisuje Slugu Jahvina, ovdje prorok Izaija pušta neka progovori Gospodinov pomazanik, vjerojatno očekivani idealni kralj. No, on se ne obraća više Izraelu niti općenito narodima nego onima koji tuguju na Sionu. Osim liječenja srca slomljenih beznađem i strahom, pomazanik će uvesti značajne društvene promjene. Navođenje oslobađanje zarobljenika i sužanja te proglašavanje godine milosti snažno priziva uredbu Velikog jubileja iz Levitskog zakonika. Obećani pomazanik bit će dar onima koji žeđaju za pravdom i spremni su je živjeti. Sionska zajednica zahvalno prima obećanja ovakvog blagoslova koji će označiti definitivnu promjenu društva. Zahvaljujući njoj bit će Gospodinu na hvalu pred svim narodima.


1 Sol 5,16-24


Za razliku od Židova u dijaspori koji su nastojali očuvati svoju nacionalnu i religioznu različitost nasljeđivanu kroz vjekove, Pavao izdvaja kršćane podrijetlom pogane iz njihove vlastite većinske sredine da bi od njih načinio novu zajednicu koja će od sada na socijalnoj sceni predstavljati manjinu jer su od Boga izabrani. U njoj će važiti nova pravila života, rada i podjele dobara – upravo kao odjek starozavjetnog ideala Velikog jubileja! Zbog toga su trpjeli od svoje okoline pa ih Apostol sokoli Prvom Poslanicom Solunjanima. Sada dovršava svoje poticaje. Unatoč teškoćama, jačom u svijesti Solunjana ostaje djelatna Božja prisutnost – ona im je trajni razlog radosti i zahvaljivanja. Duh, u svim svojim djelovanjima, i proroštvo privilegirani su znaci te prisutnosti. Na uvrede i progone ne smiju uzvraćati i stoga se trebaju kloniti i svake sjenke zla. Naprotiv, već prethodno ih je pozvao da prema svima – a ne samo prema članovima svoje zajednice – rastu i obiluju ljubavlju. Tek ovakvo posvemašnje predanje – tijelom, dušom, radom i društvenošću graditi Kraljevstvo! – jest prikladan put očuvati se prikladnim za posvećenje i savršenost pri očekivanju Dolaska Gospodina našega Isusa Krista.


Iv 1,6-8.19-28


Nakon govora o onom što je prethodilo Stvaranju te općenito o odnosu Riječi i ljudi, Proslov Evanđelja po Ivanu po prvi puta usmjerava pogled na povijest i konkretnog čovjeka – Ivana Krstitelja. Izrazom poslan od Boga predstavlja njegovu misiju na način na koji su predstavljani starozavjetni proroci. Evanđelje po Ivanu ni jednom ga ne naziva Krstiteljem niti ga identificira kao Isusovog preteču nego inzistira da je Ivan bio svjedok svjetla. Pošto svjetlo označava Božju objavu, Ivan je čovjek poslan od Boga kako bi svjedočio za Isusa da je objavitelj Boga. Svjedoci svjetla odreda su svjedočili kako bi svi prepoznali svjetlo i ušli u misteriozni dijalog s Bogom, kako bi osvijetlili svoje postojanje i zaživjeli svoje sinovstvo. Iako tama ne može nadvladati svjetlo – jer je raspršuje njegova najmanja zraka – ne unijeti svoje postojanje u svjetlo i svjetlo ne unijeti u nj značilo bi prepustiti tami da ga obavija i konačno potpuno obuzme. Ivan će svjedočiti za Isusa da nije kao druga svjetla objave Božje nego da u Njemu čovječanstvu stiže neusporedivo svjetlo – Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta!

U prvom dijelu Evanđelja po Ivanu evanđelist prikazuje kako različite vrste ljudi pristupaju Isusu i počinju vjerovati, dok mnogi među Židovima postaju neprijateljski raspoloženi prema Njemu. Tako konac Knjige znamenja pokazuje da svojima dođe, a njegovi ga ne primiše. Da će takav rezultat biti prije posljedica negativnog stava pri samoj pomisli na dolazak Pomazanika negoli lošeg iskustva kojeg su stekli upoznajući Isusa, pokazuje i ovaj odlomak Evanđelja.

Ivan je poslan od Boga, a svećenici i leviti su poslani iz Jeruzalema da ga upitaju tko si ti? Činjenica da su poslani sa dviju različitih strana i da ne uspijevaju postići sporazum daje do znanja da su ove dvije misije međusobno suprotstavljene. Inzistiranje i postavljanje uvijek novih pitanja odaje ambiciju Jeruzalema da uspostavi kontrolu nad onim što se događa. Mi smo se već navikli na ovu suprotstavljenost, međutim u ono vrijeme bila je šokantna: da oni koji su u Božjoj službi i čekaju Mesiju idu protiv onog kojega kao proroka šalje Bog?! Važno je uočiti da se ovo događa s onu stranu Jordana, izvan granica Izraela: predstavnici Jeruzalema, dakle, prelaze granicu ne da bi osluškivali Božju riječ i služili joj, nego da joj se suprotstave. Ovakav postupak prema preteči Ivanu najavljuje njihovo buduće protivljenje prema Isusu. Na postavljene mu upite, Ivan odgovara niječno (theologia negativa). Odbija na bilo koji način biti uvršten u postojeća religiozna shvaćanja (mesijanska, proročka) jer bi to u bitnom ograničilo ili čak deformiralo originalnost Onoga za koga je došao svjedočiti. S druge strane, njegovo ne znam oznaka je stava iščekivanja pred zahvatom Živog Boga. Ono nagoviješta novinu koju se Bog sprema ostvariti u Izraelu i time potvrđuje kontinuitet sa starozavjetnom objavom te Božjim zahvatima koji su često nosili oznaku nedokučivosti. Ivan ovdje oslikava sve one koji Obećanoga čekaju na pravi način: iako ne znaju detalje, svoje će živote ugraditi u novi svijet što će ga Pomazanik započeti. Upravo po ovim djelima će Ga prepoznati. A On će njih prepoznati po tome što će Njegovu djelu prionuti ne riječima – kao poslanici iz Jeruzalema – nego srcem i svojim djelom. Zato je u krugu Isusovih učenika mogla sinuti ljubav, radost i mir koji svijet ne može dati. Biti ih žedan, svoj život uložiti u njih znači čekati Onoga koji dolazi.