Petak 7. vazmenog tjedna: Voliš li me?
Meditacija uz Evanđelje: Iv 21,15-19
Ljubav je temelj naših međuljudskih odnosa. S njome sve stoji a bez nje sve pada. Iskrena i nesebična ljubav temelj je svakog skladnog braka. Duboka i predana ljubav roditelja prema djeci jamstvo je dobrog i zdravog odgoja. Domoljublje je temelj napretka naše domovine. Sve drugo se može kasnije nadograditi, sve drugo može biti samo sredstvo ili pripomoć. Ljubav je ono što sve povezuje i sve nosi. Bez nje se sve rasipa i razgrađuje.
Isus je to dobro znao. On želi postaviti apostola Šimuna da bude stvarno Petar – Stijena na kojoj će počivati njegova Crkva. Silna čast i neizmjerna odgovornost! Samo će jedan u povijesti biti Petar – Stijena na kojoj počiva Crkva! Koje bi kvalitete trebao imati takav čovjek? Da bude načitan, da poznaje Sveto pismo naizust, da bude sjajan govornik, vješt u obraćanju javnosti, da bude naočit, zanimljiv, da bude uronjen u molitvu i meditaciju, da bude kadar činiti čudesa? Istina, sve što smo naveli „ne bi bilo zgorega“. Međutim, što je temeljno što Petar treba imati da bi postao Petar – Stijena?
Prisjetimo se. Na posljednjoj večeri Šimun se junačio govoreći: „Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!“ (Mt 26,34) I onda, nešto kasnije, upravo je on, Šimun, neslavno zatajio Isusa. I sada Isus stoji pred tim istim Šimunom. Što očekuje od njega? Koje jamstvo traži od njega, da bi mu povjerio tu velebnu zadaću da bude Stijena? Evo. Isus mu tri puta postavlja isto pitanje, da bi dobio isti odgovor: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ Šimun Petar mu odgovara: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim.“ Koliko god bio slab, grešan i nestalan, ono bitno je Šimun Petar stvarno imao. Svim je srcem ljubio svoga Gospodina. Isusu je to bilo dovoljno. Zato mu Isus s punim povjerenjem tri puta kaže: „Pasi jaganjce moje!“
Evo. To je temelj. Pogledajmo. Ako se supružnici iskreno vole, lako će uskladiti svoje različite naravi. Ako roditelj voli svoje dijete, odgojit će ga dobro, iako nije doktorirao pedagogiju. Pogledajmo dalje. Kad stojim pred nekom čovjekom i kada trebam reagirati možda na nešto loše što je učinio, uvijek se trebam prvo zapitati, volim li ja toga čovjeka, kao što ga Krist voli? Ili, da pojednostavimo: kada stojim pred nekom mladom osobom koja je nešto krivo učinila i kada želim dati maha svome „pravednom gnjevu“, trebao bih se upitati: bih li ja jednako postupio da preda mnom stoji moje vlastito dijete? Ljubav je ključ svega. Jer Bog je ljubav. Tako i Petar. Bude li stvarno ljubio Krista bit će dobar apostolski prvak, unatoč svih svojih ljudskih slabosti. Tako je i bilo. Iz ljubavi prema Kristu Petar je na koncu dao svoj život za njega i za stado koje je vodio. Zato on i više nije Šimun, nego Petar, Stijena na kojoj je Krist podigao i drži svoju Crkvu. Dao Bog da se i mi – slabi poput Petra – uvijek vraćamo Gospodinu u poniznosti i ljubavi.
Podložio presudi njegova Veličanstva: Dj 25,13-21
Kršćansko se mučeništvo sastoji u tome da netko ostane vjeran Kristu i Crkvi pa i po cijenu vlastitoga života. Mučeništvo se ne traži. Mučeništvo se prihvaća, ako je to Božja volja. Prisjetimo se. I Isus je prije svoje muke molio Oca da ga, ako je moguće, mimoiđe taj kalež, ali je u isto vrijeme jasno rekao da prihvaća volju svoga nebeskog Oca. Nije veličina mučeništva u mučeničkoj smrti, nego u vjernosti Bogu i po cijenu vlastitoga života, odnosno u prihvaćanju Božje volje, pa makar to značilo žrtvovati vlastiti život.
Tako je postupio i Pavao. Kada mu je rimski sudac predložio da ga pošalje u Jeruzalem da mu se tamo među Židovima sudi, Pavao je jasno vidio da bi to bilo jednako smrtnoj presudi. Zato se poslužio svojom privilegijom rimskog građanina i izrijekom podložio presudi njegova cara. Tako je Pavao bio upućen u Rim. Prema kršćanskoj predaji Pavao je kasnije u Rimu prihvatio Božju volju tako što je zbog imena Isusova bio osuđen na smrt i pogubljen na Ostijskoj cesti, gdje se danas nalazi bazilika koja je njemu posvećena.
Upravo je tako i s nama. Mi želimo živjeti prema riječi koju nam Isus upućuje: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ (Lk 9,23) Kakav će biti naš križ i na koji ćemo način trebati svjedočiti za Krista, ne znamo. Molimo samo jedno. Neka nam Bog dade mudrosti i snage da iz njegove ruke primimo ono što nam pripravlja, da bismo bili i dionicima Kristove nebeske proslave.
