Subota 7. vazmenog tjedna: Što je tebi do toga?
Meditacija uz Evanđelje: Iv 21,20-25
Jedan od najuzaludnijih poslova jest svakako brinuti tuđu brigu i baviti se onim što se nas ne tiče i na što nemamo baš nikakvog utjecaja. Ni sveci nisu slobodni od toga. U tome smislu mogli bismo reći da Ivanovo evanđelje završava na duhovit način. Isus je prethodno bio Petru rekao da će doći dani kad će ga drugi opasivati i voditi kamo on neće. Time je bio nagovijestio da će Petar kao mučenik položiti svoj život za Krista. I onda Petar, čovjek kao i mi, znatiželjan, okrene se prema učeniku kojega je Isus ljubio – a to je zasigurno bio Ivan – i upita Isusa: „Gospodine, a što s ovim?“ O meni si sve rekao. A o njemu? Isus tvrdo odgovara: „Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!“ Upravo to, Petre. Nemoj brinuti tuđu brigu. Ne moraš ti znati Božje planove. Ne trebaš se baviti tuđim životima. Nije tvoje da znaš, što je Bog odredio za Ivana. Ti samo idi za Isusom, a Isusova je briga kako će urediti i voditi svoju Crkvu. A on će svakako učiniti ono što je najbolje.
To je jednostavna i jasna poruka i za nas. Mi svoje trebamo činiti. Zdušno, odano i svim srcem. Nije na nama da taremo glavu time, kakve planove Bog ima s drugima. Zašto netko čini ovako ili onako mi ne možemo znati. Samo Bog do kraja poznaje nečiju dušu i srce. Ako vidimo da se neke ružne stvari stvarno događaju, koliko je do nas, nastojat ćemo to popraviti. Koliko nije do nas, mi ćemo jednostavno moliti Boga da usmjeri prema dobru um i srce svakoga čovjeka. Naše je da ostanemo Bogu vjerni. Naše je da ustrajavamo u molitvi i u djelima ljubavi. To će onda biti blago i za nas i za svijet u kojemu živimo. Jer, neprevarljiva Božja riječ kaže: „Molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova“ (Jak 5,16). Neka tako bude i u našem životu.
Ne stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod: Dj 28,16-20.30-31
Pavao u Rimu u kućnom pritvoru dozove k sebi židovske prvake. Kaže im kako su ga jeruzalemski Židovi optužili i prinudili da se pozove na cara da bi mu se u Rimu sudilo. I sve su to učinili, veli Pavao, iako on nije učinio ništa protiv naroda ni običaja otačkih. Teško je to, kada te tvoja krv i tvoj narod izopće i odbace. Samo da sačuva život, Pavao se bio prizvao na cara, ali ne stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. Pavao ne osuđuje svoje progonitelje, a pogotovo ne želi govoriti loše o svome narodu. Pavlu je bila velika rana to, što upravo njegov narod, oni koji su izabrani narod, koji su baštinici obećanja – u velikoj mjeri nisu prihvatili evanđelje. Tako na drugom mjestu Pavao kaže: „Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.“ (Rim 9,2-3) Toliko je ljubio svoj narod, toliko je bilo njegovo domoljublje! Pavao, koji je najviše od svih apostola naviještao evanđelje poganskim narodima, nije nikad zaboravio svoje korijene.
Pavao nam je primjer kako čovjek može (i treba!) biti domoljub, a da u isto vrijeme ima ljubavi i blagonaklonosti za druge ljude, jednako kao što roditelj voli svoju djecu ali ima ljubavi i za svako drugo dijete. Štoviše, tko nije kadar voljeti sebe (i svoje), druge jednostavno ne može voljeti. Zato Pavao na drugome mjestu veli: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ (1 Tim 5,8) Zato možemo i smijemo biti domoljubi a u isto vrijeme prihvaćati i voljeti sve druge. To je Božji put.
