Bakine krunice
Devedeseta je godina ispisala na njezinu čelu sve brige i napore života. Unakrst i poprijeko vrijeme je borama urezalo svoje nadnevke kao na kakvoj žutoj pergameni. Svi su napori srca i duše ostali vidljivi na čelu, makar ih je ona tako pomnjivo i brižno krila. Dobra moja baka![1]
Nad svojom posteljom, tik uz Gospinu sliku, objesila je tri krunice. „Tri krunice – tri života“, rekla bi baka i uzdahnula. Tri krunice – tri dara od tri draga unuka,[2] koji se raziđoše kud kamo za kruhom i naukom. To je jedini dar što ga je od nas primila, a koji nam je već stostruko vratila.
„Pred proljeće je. Na našoj verandi opojno su cvali žuti sunovrati. (Tako je pisala sestra).[3] Ti znaš, to je bakino cvijeće. Ona je sjedila u zavjetrini na poslijepodnevnom suncu i molila krunicu. Izmolila je ona već dvije za Tebe i za najmlađega brata. Onda se digla, pošla u sobu i skinula Nikolinu krunicu. Opet je sjela i molila… I kad je završila, bolno uzdahne:
– „Slušaj, Marijo, bojim se da je Nikola umro.“
– „Tko vam je to objavio? Ta nemamo nikakve veze s njime. Mi na otoku, a on u dalekom kraju. Ostavite, bako, takve crne misli.“
– „Kćeri moja, sve me može prevariti samo ne moja krunica. Sjećaš se, kad je ono Luka[4] bio bolestan i umirao u bolnici? Vi ste svi plakali kao da je umro, a ja mirna, jer sam znala da će preboljeti. ali sada… ta znaš što mi se dogodilo. Molim, molim i molim, kad najednom opazim da sam na Nikolinoj krunici na završetku radosnih desetica molila, „Pokoj vječni“ umjesto „Slava Otcu“.
„Nastojala sam, brate, odvratiti i baku i sebe od tih misli, ali baka je pogodila. Tvoj je brzojav potvrdio Nikolinu smrt onoga istoga dana, kad je baka rekla.“
A on, njezin najdraži unuk umirao je u groznim bolovima. Svijao se na postelji i mučio privezan radi velike ognjice. Najednom se smiri. Prošla je kriza – mislio je liječnik. A bolesnik je rukom tražio nešto ispod uzglavlja. I našao je – bakinu krunicu i krunicu koju mu je ona darovala još kao dječaku. Nije mogao moliti. Odviše je slab, a i ognjica ga izjeda. Izgledalo je da se igra zrncima krunice kao onda, dok je bio maleno dijete i sjedeći baki na krilu vukao joj iz ruku krunicu i brojio zrno po zrno. Tako mu i sada prsti prebirahu zrnca, a da nije ništa molio ni uzdisao. Tek kad je došao do križa na vrhu krunice, htjede ga privući k usnama, ali nije imao snage. Pomogne mu časna sestra. On poljubi križ i uzdahne: „Bako, bakice…“ i smiri se zauvijek.[5]
Tko bi posumnjao da se on nije u svojoj zadnjoj molitvi sjetio bake kao što je to činio svaki dan?
Moli, moli još dugo, dobra bakice za nas! Tko zna što bi bilo od nas, da nas svaki dan ne podržava Tvoja krunica?
Rajmund Kupareo
Gospina krunica (Zagreb), XXX (1945.), br. 1–3, str. 13.
Prirediteljske napomene
[1] Kupareova baka po majci Krista Beritić, rođena Dobrovoić, zvana Kristina i Krišta, rođena je u Vrboskoj u utorak 12. svibnja 1857. od otca Kuzme Dobrovoića i majke Kate. Bila je udana za Nikolu Beritića. Umrla je u Vrboskoj u subotu 19. studenoga 1949. Poživjela je 92 i pol godine i sedam dana.
[2] Luka fr. Rajmund (16. XI. 1914. – 6. VI. 1996.), Nikola (16. III. 1921. – 15. IV. 1943.) i Petar (16. VIII. 1924. – 11. V. 1971.). Najmlađi unuk Kuzma Ivo (26. II. 1927. – 15. VII. 1932.) već je tada bio pokojni.
[3] Rajmund Kupareo imao je tri sestre: Mariju (23. V. 1912. – 21. IX. 1956.), Kristu (19. I. 1919. – 20. II. 1942.) i Dinku Ivanku (17. V. 1929. – 13. V. 2011.). Ovo mu je pismo pisala najstarija sestra Marija.
[4] Kupareovo krsno ime. Krsno ime Luka dobio je u čast svoga djeda Luke Kuparea (28. XII. 1857. – 29. I. 1919.), pomorca. Bolestan od sušice, u dubrovačkoj bolnici proveo je 1936. i 1937. što je kasnije opisao u romanu U Morskoj kući, Zagreb, 1940., 76 str.
[5] Nikola Kupareo, rođen 16. ožujka 1921. u Vrboskoj, umro je od pjegava tifusa u bolnici u Zagrebu 15. travnja 1943. Pokopan je na Mirogoju (grobnica 131-II-159).
