Četvrtak 11. tjedna kroz godinu: Oče!
Meditacija uz Evanđelje: Mt 6,7-15
Prije molitve Oče naš u misi svećenik redovito kaže: Spasonosnim zapovijedima potaknuti i božanskim naukom poučeni, usuđujemo se govoriti.“ Boga zvati Ocem! Tko bi to mogao i smio? Ali, evo, Krist nas na to poziva i mi – stvorenja – usuđujemo se Boga zvati Ocem.
Mi ne nazivamo Boga Ocem jednostavno zato što je on stvarno Otac, odnosno Stvoritelj svega. Razlog je puno dublji. Isus je u punom smislu Sin Očev. On kao Bog i on kao Bogočovjek. On i Otac – jedno su, veli Isus. I evo, po nedokučivom promislu Božjem, Sin Božji od vječnosti uzima na se našu ljudsku narav, postaje je čovjekom i to tako da je nama u svemu jednak, osim u grijehu. Prema tome, po svojoj ljudskoj naravi Isus je naš brat. Međutim, još više, po svojoj smrti i po svome uskrsnuću Isus nas zaodijeva svojim božanstvom, mi postajemo dionicima i njegove božanske naravi. I onda Bog Otac jednakom ljubavlju i jednakom naklonošću gleda na svoga Sina Isusa Krista i na nas, koje je on otkupio. Zato Isus veli da u nebeskom kraljevstvu i mi trebamo biti tamo gdje je i on. Kao što su apostoli bili njegovi sustolnici na posljednjoj večeri, tako smo i mi njegovi sustolnici u nebeskom kraljevstvu. Zato Isus poslije svoga uskrsnuća kaže Mariji Magdaleni: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.“ (Iv 20,17) Upravo to veli Isus: „Ocu svomu i Ocu vašemu“! Boga možemo i smijemo zvati Ocem! Hvala Bogu da to činimo svaki dan.
