Četvrtak 2. vazmenog tjedna: Onaj koga Bog posla Božje riječi govori
Meditacija uz Evanđelje: Iv 3,31-36
Isus dalje govori Nikodemu, ali i nama danas: „Onaj koga Bog posla Božje riječi govori.“ Isus pri tome, naravno misli na sebe. On je slika Boga nevidljivoga, on nužno – u svome čovještvu – zbori ono što mu je rekao Otac i čini ono što je Očeva volja. Znamo, međutim, da poslije svoga uskrsnuća Isus šalje svoje učenike da naviještaju evanđelje. Oni su – ispunjeni Duhom Svetim – također govorili Božje riječi i njihovo je svjedočanstvo bilo istinito. I tako je to kroz stoljeća. Crkva – otajstveno tijelo Kristovo – neprestano naviješta evanđelje i slavi otajstva. U njoj i po njoj mi slušamo Kristovu riječ te se po svetim otajstvima (sakramentima) i u nama ostvaruju Kristova djela spasenja.
Zato je i danas potrebno „razlikovati duhove“. Onaj koga Bog šalje, govori Božje riječi – ne svoje riječi. Onaj koga Bog šalje, ne proslavlja sebe, nego čini onako kako veli Pavao: „Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.“ (2 Kor 4,11). Svi smo pozvani tako živjeti, da se Isusov život u nama očituje. Da pristupamo bližnjemu onako kako je to činio Isus; da praštamo, kao što je on praštao; da budemo strpljivi, kao što je on bio; da se samo Bogu klanjamo i njemu jedinome služimo, kao što je to činio Isus protivno đavolskoj napasti. I stvarno, kako je lijepo kada u životu susrećemo ljude u kojima možemo upravo opipati Božju dobrotu, Božju strpljivost, Božju nježnost, Božje praštanje, Božje milosrđe! Tko nam priječi da i mi budemo takvi? Naravno da je to moguće. Mi smo Božji! Kako veli Pavao, „po vjeri Krist prebiva u našim srcima“ (Ef 3,17). Po Kristovu spasenju mi smo opečaćeni Darom Duha Svetoga. Po tome možemo i trebamo biti suradnici Kristova spasenja u svijetu.
Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima: Dj 5,27-32
Prije nego što je Isus počeo propovijedati, u Jeruzalemu je bio mir. Živjeli su u skladu rimski osvajači i židovski narodni prvaci zajedno sa svećenstvom. I onda je došao Isus koji je donio „nemir“, prema onome što reče: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“ (Lk 12,51) Isus je stavio u pitanje izvanjsku vjeru farizeja i svećenstva. Zato su ga dali smaknuti. I sada dolaze apostoli, koji opet donose ono za što svećenici smatraju da je „nemir“. Zato veliki svećenik govori apostolima: „Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.“ Htio je reći da je Isus uklonjen, da je uklonjen „remetilački faktor“ i sada apostoli ne bi trebali propovijedati Isusov nauk. Međutim, apostoli se nisu dali pokolebati. Kažu: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“
Upravo tako. Evanđeoski nauk i danas je čest vrlo nepopularan i „nekorektan“. Nekima smo „remetilački faktor“ ako kažemo da je dijete u utrobi majke – dijete, dakle, živ čovjek a ne tek „embrij“ ili samo neki neželjeni dio majčina tijela. Nekima baš neće biti poželjno da naglašavamo kako je Bog stvorio muško i žensko, kako je brak svet, kako treba poštovati oca i majku te kako je obitelj temelj i Crkve i društva. Pojedinci – pa čak neki i u Crkvi! – htjeli bi da se mi tako „otvorimo svijetu“, da prihvatimo njegov način razmišljanja koji se u krajnosti svodi na to da je dobro ono što čovjek smatra dobrim, te da je svaki čovjekov izbor – osim onoga koji se kažnjava zakonom – dobar. Bit ćemo nepopularni ako kažemo da je prva napast i početak svakoga zla ako poslušamo zmiju da bismo „bili kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“. (Post 3,5) Ne. Mi propovijedamo Krista raspetoga koji je Židovima sablazan, a Grcima ludost (usp. 1 Kor 1,23). Učitelji u Crkvi trebaju slijediti Pavlovu opomenu Timoteju: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ (2 Tim 4,2) Na to smo svi pozvani. Ne samo učitelji vjere u Crkvi.
