Poštovati pravo da bi se osiguravala pravednost i izbjegavao apsolutizam

Posljednji pontifikat bio je trijumf samovoljnosti. Valja obnoviti pošteno obnašanje vlasti, iznova je sidreći u božansko pravo, naravni zakon, dòbro i objektivni poredak Crkve.

Ususret skorim konklavama objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja poglavite zadaće sljedeće Konklave kako bi se ispravile pomutnja i kriza stvorene Franjinim pontifikatom.

Papinstvo u modernom razdoblju nikada nije bilo tako slabo kao u posljednjih dvanaest godina. I nije riječ o ljudskoj slabosti, kojom Bog vrlo često čini velike stvari, nego o krhkosti proistekloj iz apsolutističkoga zaokreta koji je Franjo utisnuo papinstvu. Što se papinstvo više oslanja na samovoljnu vlast, odvojenu od svoje temeljne veze s iūs dīvīnum (božanskim pravom) i objektivnim dobrom, to postaje krhkije i ranjivije na napade svijeta.

Poimanje ovoga pontifikata kao izraza poniznosti, jednostavnosti i siromaštva – poimanje koje je uglavnom pripisivo nekim „populističkim“ gestama (poput nošenja vlastite torbe u zrakoplov, odlaska optičaru u Via del Babuino, hranjenja u zajedničkoj blagovaonici u Domu svete Marte) – sukobljava se sa sržnim apsolutizmom, jasno vidljivim ne samo u ophođenju koje je sve, samo ne očinsko, a koje je bilo pridržano za mnoge kardinale, biskupe, svećenike i dužnosnike Svete Stolice, nego i prije svega u činjenici da je Franjo zapravo razumijevao i obnašao vlastitu vlast ne vodeći računa o pravu.

Da je Franjo više puta došao u sukob s pravednošću, s onom trajnom i postojanom voljom da se svakomu dâ pravo koje mu pripada [Ulpijan], što strukturira život svake društvene skupine, pa i Crkve, posve je očito u slučaju suđenja koje je uključivalo kardinala Angela Becciua. Papa nije imao nikakvih problema s promjenom pravila igre nakon što je suđenje započelo, ubacujući čak četiri otpisa,[1] kao da se ništa nije dogodilo. Sardinijski kardinal, koliko god bio kriv ili nedužan, nije imao pravo na pravično postupanje, na poštovanje sukladno njegovu dostojanstvu čovjeka i crkvenoga prvaka. Nepravilnosti su to koje izazivaju više od jedne sumnje je li suđenje bilo osnovano na zakonu i koje opasno udaljuju vatikansku pravdu od međunarodnih parametara, pretvarajući suverenost Vatikana u nerazumljivu, mračnu pravosudnu iznimku.

Čak i postupanje prema brojnim biskupima, prisiljenima dati odrjeku ili smijenjenima nakon što su odbili pristati na neki Papin zahtjev, pokazuje da bi, u očima Franje, papinska vlast dopuštala djelovanje contra iustitiam (protiv pravednosti). „Prisilno uklanjanje“ msgr. Josepha Stricklanda, msgr. Rogera Ricarda Livieres Plana, msgr. Martina Davida Holleya, msgr. Pedra Daniela Martineza Perea, msgr. Eduarda Marije Taussiga, msgr. Giovannija D’Ercolea, msgr. Daniela Fernándeza Torresa i msgr. Dominiqua Reya pokazuju zlorabu vlasti shvaćene kao odriješene bilo kakva vȇza (ograničenja) istine i pravde.

Osim toga, motuproprij Traditionis custodes, o kojem je bilo riječi u prethodnom članku, predstavlja se kao daljnji čin vlasti koja se shvaća kao apsolutna i samovoljna i koja vjeruje kako pravnom ispravom može izbrisati stvarnost. Drevni i višestoljetni bogoslužni obred ne može se utrnuti Papinim potezom pera iz jednostavna razloga što pravo ne stvara stvarnost, nego je priznaje. Bogoslužni obred koji vuče podrijetlo iz prvih stoljeća Crkve, koji je oblik javne molitve Latinske Crkve već više od tisućljeća, svjedok je i prijenosnik Svete Predaje Crkve, kojemu vrhovni prvosvećenik mora biti čuvar i promicatelj.

Činjenica je da je, čak i nakon liturgijske reforme iz 1969.–1970., Crkva nastavila priznavati drevni rimski obred kao dobro Crkve, odobravanjem vlastitoga prava nekih kleričkih i redovničkih ustanova koje u tom bogoslužnom obliku nalaze svoj vlastiti obred. Benedikt XVI. samo je istaknuo dobrotnost toga obreda, proširivši mogućnost svećenicima i vjernicima da ga slave, i nezakonitost svakoga pokušaja da ga se ukine ili da se njegovo slavljenje zapravo učini nemogućim. Traditionis custodes išao je u upravo suprotnu smjeru, izjavljujući, protivno stvarnosti, da će reformirani obred predstavljati jedinim oblikom rimskoga obreda i postavljajući uvjete koji otvoreno smjeraju na zatiranje drevnoga obreda.

Ovi primjeri, kojima bi se mogle dodati česte i često zbunjujuće Papine intervencije u obliku motuproprija, koje su pretvorile crkveno pravo u prašumu neskladnih i odokativnih zakona, pokazuju potrebu da se Dikasteriju za zakonodavne tekstove vrati središnja uloga, ali ponajviše da se ispravi pravni pozitivizam koji sada, čini se, prevladava u Crkvi, zanemaruje razumnost odredbe i opasno je neuravnotežen na pukoj vlasti zakonodavca, odriješen od svakoga razumnoga poretka. Obvezujuća snaga zakona, međutim, počiva na njegovoj sukladnosti s pravom, izrazu naravi stvari, a ne na pukom proglašenju zakonite vlasti. Vlast u Crkvi ima vrlo precizne granice, a ona vrhovnoga prvosvećenika nije iznimka. Pretvaranje njegova punoga, neposrednoga i sveopćega vrhovništva u apsolutnu suverenost vrlo je ozbiljna zabluda i vjesnik puknućâ (lomova) i napetosti. Poglavita vlast ne može se shvaćati kao ovlaštenje za činjenje nepravednih čina. A problem se ne tiče samo očita prostora ćudoredne odgovornosti prvosvećenika pred Bogom, nego uključuje i razumnost zakona: ni jedan zakon nema obvezujuću snagu samo zato što ga je proglasila zakonita vlast.[2]

Obraćajući se Rimskoj roti 21. siječnja 2012. Benedikt XVI. prokazao je opasan nedostatak „osjećaja za objektivno pravo koje treba tražiti“, prepušten „na milost i nemilost razmatranjima koja tvrde da su teološka ili pastoralna, ali su u konačnici izložena riziku samovoljnosti“. Sveti je Otac podsjetio na žurnu potrebu povratka „pravednomu poretku Crkve“, „uređenoj stvarnosti“, izbjegavajući poistovjećivanje prava s pozitivnim zakonima, kako bismo se ponovo usidrili u pravednosti kojoj je podređena svaka zakonodavna vlast.

Prof. Eduardo Baura de la Peña, redoviti profesor općega dijela kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa i profesor na Fakultetu kanonskoga prava sv. Pija X., osvrćući se na gore spomenuta razmišljanja Benedikta XVI., istaknuo je opasnost pozitivističkoga pristupa kad god se u uređivanju zakonom odstupa od naravi stvarnosti:

„Vrijedi stoga zapamtiti da, iako vlast u Crkvi proistječe iz božanskoga pozitivnoga prava, ipak je riječ o sposobnosti obnašanja službe (uređivanja života zajednice za njezino dobro), a ne o osobnom gospodstvu koje ovisi o isključivoj volji nositelja. Ako je crkveno pravo pravno obvezujuće […] ono je takvo jer uspostavlja pravâ (podložnika ili same zajednice) koja kao svoj naslov imaju poredak koji je za zajednicu uspostavio onaj tko ima zadaću usmjeravati je kako bi mogla postići svoje dobro, a takav poredak ne može biti neovisan o uređenoj stvarnosti. […] Zahtjev da se zakonu daje pravna vrijednost (snaga) zato što dolazi iz zakonodavčeve volje, neovisno o uređivanoj stvarnosti, te posljedično vjerovanje da ga treba tumačiti samo tekstovnim i logičkim mjerilima, može se temeljiti samo na pravnom pozitivizmu, koliko god se „sakralizirao“ razmatranjem da crkvena vlast proistječu iz božanskoga utemeljenja Crkve“ (La realtà disciplinata quale criterio interpretativo giuridico della legge [Ustegovljena stvarnost kao mjerilo za pravno tumačenje zakona], u: Ius Ecclesiae, 24/2012, str. 715).

Ovdje se dotičemo osjetljiva mjesta, srži obnašanja vlasti u Crkvi, uključujući i vrhovnu vlast rimskoga prvosvećenika. Izrjeka prema kojoj „un papa bolla, l’altro sbolla“ (jedan papa pečati, drugi otpečaćuje), koja nažalost izražava kako mnogi shvaćaju petrovsku vlast, prijevod je toga pozitivističkoga propadanja koje je žurno potrebno izliječiti i prevladati, ne umanjivanjem ili komadanjem poglavite vlasti, možda pod izlikom ekumenskoga dijaloga s pravoslavnima u skladu s novim „sinodnim papinstvom“, nego iznova je sidreći u božansko pravo, naravni zakon, dòbro i objektivni poredak Crkve.

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

[1] Prevoditeljska napomena: Otpis (latinski rēscrīptum, od toga reskript) papina je isprava koja ima snagu zakona ali, za razliku od konstitucije, uređuje pojedinačan slučaj; individualan zakon donesen u pravilu na audijenciji s nekim predstojnikom dikasterija koji papi izloži slučaj, a on donese pojedinačan zakon za taj slučaj.

[2] Prevoditeljska napomena: Riječ je o ustaljenu katoličkom učenju koje je uobličio sv. Toma Akvinski:

„Ljudski zakon u toliko ima vrijednost zakona u koliko je u skladu s ispravnim razumom. U tom smislu on očito potječe od vječnoga zakona. Ali, u koliko se udaljava od razuma, naziva se nepravičnim zakonom (lex iniqua), i u tom smislu on nema vrijednost zakona, nego je naprotiv neka vrsta nasilja (ima vrijednost nasilja)“ (Suma teologije, I.–II., 93. pitanje, 3. članak, odgovor na 2. razlog).

„Zakoni što ih donose ljudi ili su pravedni (leges iustae) ili nepravedni (iniustae). Ako su pravedni, onda im obvezatna snaga u području savjesti dolazi od vječnoga zakona iz kojega se izvode, prema riječima Mudrih izrjeka 8, 15: „Po meni kraljevi kraljuju i zakonodavci odlučuju što je prȁvo.“ A zakoni se zovu pravedni u odnosu na svrhu kada su usmjereni prema zajedničkomu dobru; u odnosu na zakonodavca kada doneseni zakon ne nadilazi nadležnost donositelja; u odnosu na sadržaj kada se podložnicima nameću razmjerno jednaki tereti u odnosu na zajedničko dobro. Budući da je jedan čovjek dio mnoštva (ljudi), stoga svaki čovjek po onome što jest i što ima pripada mnoštvu, kao što i svaki dio onoga što jest pripada cjelini. Stoga i narav zna nanijeti neku štetu jednomu dijelu da bi spasila cjelinu. U tom smislu takvi zakoni, koji razmjerno raspoređuju terete, pravedni su i obvezuju u području savjesti te imaju zakonsku vrijednost (sunt leges legales).
Nepravedni su zakoni pak dvovrsni. Jedni se protive ljudskomu dobru, u suprotnosti su s gore rečenim, bilo po svrsi, kada primjerice neki predsjedatelj nameće podanicima teške zakone čija svrha nije zajednička korist, nego vlastita požuda i slava; bilo po zakonodavcu, kao primjerice kada netko donese zakon koji nadilazi povjerenu mu vlast; bilo po sadržaju, recimo kad se obveze nejednako raspodjeljuju narodu, premda su usmjerene prema zajedničkom dobru. Takvi su zakoni zapravo više nasilja nego zakoni, jer, kao što kaže Augustin u knjizi O slobodni volje (l. I, c. 5, n. 11), zakon koji nije pravedan čini se da uopće nije zakon. Stoga takvi zakoni ne obvezuju u području savjesti, osim možda ako treba izbjeći sablazan ili veliki nered, jer u takvim slučajevima čovjek se mora odreći svoga prava, prema riječima Evanđelja po Mateju 5, 40: „Ako te tko prisili tisuću koraka, pođi s njim još dvije; a ako tko ti uzme donju haljinu, daj mu i ogrtač.“ Na drugi način zakoni mogu biti nepravedni svojom suprotnošću Božjemu dobru: takvi su zakoni tiranâ koji uvode kumiropoklonstvo ili bilo što drugo što se protivi božanskom zakonu. A takve zakone uopće nije dopušteno izvršavati, jer kao što se kaže u Djelima apostolskim 5, 29: „Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima“ (Suma teologije, I.–II., 96. pitanje, 4. članak, odgovor).

Svi prilozi iz niza