Između improvizacije i rubricizma
S liturgijskom obnovom vratila se u liturgijska slavlja i određena sloboda koju rado nazivamo i improvizacijom. Oni koji se osjećaju malo više vezanima uz “starije” zasade rogobore protiv onoga neozbiljnog i površnoga u “slobodnijim” liturgijskim slavljima; dočim oni drugi, koji se smatraju “mlađima duhom” nastoje se suviše ne opterećivati liturgijskim odredbama. U posttridentinskim bogoslužnim knjigama je izgledalo da je sve jasno. Rubrike su sve određivale, a slavitelj ih je trebao samo savjesno obdržavati nastojeći i duhom biti uz ono što čini. Gotovo ništa nije bilo ostavljeno na volju slavitelja. Drugi je vatikanski sabor – zajedno s liturgijskom obnovom koja je uslijedila sedamdesetih godina – očigledno krenuo drugim putem. Naime, u novim liturgijskim knjigama vrlo često nailazimo na rubrike koje određuju da slavitelj nešto učini “ako je zgodno”, odnosno da se obrati puku “ovim ili sličnim riječima”.
Kako je tekao ovaj razvoj?
Nedvojbeno je da su apostoli slavili sakramente sponatano i vlastitim riječima. Još oko 150. godine Justin navodi kako u euharistijskom slavlju nakon prinosa darova predstojnik (biskup) “upravi Bogu molitve iz sve duše”. Ovdje se očigledno radi o euharistijskoj molitvi (koja je poslužila kao predložak za današnju 2. euh. molitvu), ali na koncu dodaje kako nije potrebno da inače biskup u slavlju izgovara doslovce tu molitvu, nego upućuje na to da svatko treba moliti prema vlastitim sposobnostima.
Međutim, koliko god netko imao duhovnih i intelektualnih kvaliteta, pokazalo se veoma korisnim, gotovo nužnim, da predvoditelj unaprijed pripremi i napiše molitve koje je imao moliti u nekom slavlju. Tako nastaju “libellusi”. U praksi su mnogi poduzimali sastavljati i zapisivati molitve za misu, tako da se već Augustin žali kako su molitve na mnogim “libellusima” loše sročene, čak krivovjerne ili sastavljene od krivovjeraca. Tako 4. Kartaški sabor (397.g.) određuje da nitko ne smije upotrebljavati tako zapisane molitve prije nego što se posavjetuje s nadležnima u Crkvi. Općenito možemo reći da se improvizacija, tj. potpuno slobodno slavlje u liturgiji vrlo brzo gubi. Liturgijske su molitve uglavnom zapisane, iako se često nije ispitivalo tko je sastavio određene molitve, nego više odakle dolaze. Izuzetak je rimski kanon. Naime, dok su se ostale misne molitve umnožavale, rimski se kanon već u vrijeme sv. Ambrozija nameće kao jedina euharistijska molitva.
Kasnija je povijest pokazala da su neukost, neorganiziranost, prevelika sloboda u krivim rukama dovele liturgiju na rub anarhije. Nakon udaraca koje joj je bila zadala reformacija, Crkva se pokušavala konsolidirati na Tridentskom saboru, a na području liturgije Crkva se utječe uniformiranosti i centralizmu. Tako se na siguran način obranila od nereda i doktrinarno sumnjivih stvari u bogoslužju. Počelo se strogo paziti na svaku rubriku i na “svaki potezić” misala i ostalih bogoslužnih knjiga.
To je bilo ono vrijeme. A danas? Mislim da se slažemo u ocjeni da se ne može vratiti na tridentski mentalitet koji baš sve određuje i uglavnom ne vodi računa o prilikama i okolnostima pojedinog slavlja. Potrebna je sloboda. Same nam bogoslužne knjige danas daju mogućnost da uredimo naše slavlje kako nam se čini dobrim. Svatko tko je pokušao “sličnim riječima” nešto kazati u nekom liturgijskom slavlju mogao je uočiti kako je to u stvari veoma teško. Jer ako npr. misal već donosi neku didaskaliju, ona je očigledno studiozno i dobro načinjena. Treba se dobrano potruditi pa načiniti neku bolju, prilagođenu liturgijskom vremenu i okolnostima slavlja. Prije je bilo puno jednostavnije. I što se najčešće događa? Upotrebljavamo nove liturgijske knjige na stari način, tj. uopće ne nastojimo nešto stvoriti, nadopuniti, prilagoditi i to u onim dijelovima za koje nas same bogoslužne knjige ovlašćuju. Već smo na ovome mjestu bili spomenuli kako bi sve mogao npr. izgledati pokajnički čin na početku mise. Kako danas stojimo s različitim uvodima? Na Zapadu se susrećemo s novom zanimljivom pojavom: uz već standardnu propovjedničku literaturu redovito se pojavljuju već gotove formule za pokajnički čin, već priređeni najrazličitiji interventi, tako da ta pomoćna sredstva s jedne strane pomažu bogatstvu i raznolikosti, ali s druge strane potiču svećenike na pasivnost.
Svećenik je pozvan dati “dušu” pojedinom liturgijskom slavlju. On bi trebao uzeti u obzir i sadržaj samog bogoslužja i prilike u kojima se ono slavi, kao i naglaske koje bi trebao dati (da se razlikuje bitno od nebitnog). Bogoslužja bi trebalo redovito pripravljati. Konačno, svećenik je u prvom redu liturg. U svakom slučaju bi bilo premalo kada bismo samo spremili propovijed, a ostalo npr. za nedjeljnu misu jednostavno pročitali iz misala i knjige čitanja. Pitanje je koje i samom sebi nerado postavljam: sjednemo li prije nedjeljne mise i pripravimo i napišemo što ćemo govoriti osim propovijedi? Moj je dojam da suviše idemo na “rutinu” u bogoslužju, tako da se često ne bi stekao dojam da govorimo nešto što posve razumijemo i iza čega stvarno stojimo u određenom trenutku.
Očigledno, ako nismo nešto bolje spremili, bolje je uzeti obrasce koji već postoje (da se ne bi dogodilo da improviziramo samo zato da ne bude kako u misalu piše), ali je doista važno nastojati da nam bogoslužje bude živo i proživljeno. Jer, kao što je vazmeno otajstvo “culmen et fons” svekolikog bogoslužja, tako je bogoslužje “culmen et fons” čitavog kršćanskog života.
