Je li Isusu stalo do broja? – razmišljanje uz 21. nedjelju kroz godinu (B)

Je li Isusu stalo do broja? – razmišljanje uz 21. nedjelju kroz godinu (B)

1


Današnji evanđeoski odlomak donosi rasplet rasprave koju je Isus imao sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha, nakon što im se predstavio kao kruh života. Njegove riječi nisu bila pretvrda besjeda samo mnoštvu koje ga je i tako tražilo samo zato što su jeli kruha i nasitili se, te su priželjkivali još takvoga kruha, nego je njegov govor bio pretvrd govori mnogim učenicima, te su reagirali sablažnjavajući se da bi na kraju i odstupili od njega. Evanđelist sveti Ivan ne propušta primijetiti i opisati njihovo držanje pred Gospodinom kad je riječ o ovako važnoj temi. Isto tako ne propušta prenijeti kako se Isus postavio prema njima i što im je rekao u tim prijelomnim trenucima dok je u njihovoj duši trajalo previranje. A kad su ga mnogi napustili, sveti Ivan zapisa i da je tada upitao dvanestoricu: Da možda i vi ne kanite otići?

Iz ovih njegovih riječi moglo bi se iščitati određeno razočaranje i okus gorčine u duši, te bi bilo dobro upitati se zbog čega je se tako osjećao. Mogli bismo čak pomisliti da je bio gotovo tužan jer ga ni vlastiti učenici nisu shvatili, što bi bio njegov veliki neuspjeh. Te umjesto da bude ponosan kako veliki broj ljudi ide za njim, morao se suočiti s činjenicom da su mnogi idući za njim slijedili ipak sami sebe. Ako je i planirao da će oduševiti mnoštva naviještajući Božju riječ, morao je ipak doći do toga da ga tek mali broj ljudi ispravno shvaća i da ga zdušno prihvaća, a i oni uz svoje ljudske slabosti i borbe u vjeri. Sada se postavlja pitanje je li Isus bio razočaran zato što mnoštvo nije prihvatilo bit i srž njegove poruke? Je li ga tištalo to je ostao samo s malim brojem vjernih sljedbenika on koji je planirao napraviti revoluciju spasenja u narodu Božjemu? Je li ga bolio neuspjeh, nerazumijevanje i odbacivanje? Je li ga boljelo to što su drugi revolucionari i obnovitelji u narodu imali veći broj sljedbenika od njega koji je gledao kako ga napuštaju oni na koje je računao? Ista pitanja nam je postaviti i današnje vrijeme kad slušamo kako na zapadu svake godine određen broj ljudi istupi iz Crkve. Boli li Isusa što se smanjuje u nekim zemljama broj vjernika? Je li zabrinut zbog toga? Je li opterećen time da netko drugi ne nadmaši brojem i ljudskom snagom, moći i prestižem njegove vjernike? Je li mu važan broj kako bi dokazao ozbiljnost i nezamjenjivu važnost svoje poruke i djela spasenja?

Na ova pitanja nam odgovor daje evanđeoski odlomak koji smo čuli. Nakon što je sa zanosom propovijedao Božju riječ za dobro naroda Božjega, Isus sada mora uočiti da je njegovo djelo dovedeno u pitanje, ali ga ne boli duša radi sebe i svojeg interesa, nego ga boli radi njih jer nisu razumjeli riječi života vječnoga. Bilo mu je žao njih što nisu dopustili da ih Otac privuče i što su ostali zakinuti za istinsko razumijevanje života. Bilo mu je teško u duši jer je vidio da nisu razumjeli niti potrebu i mogućnost vlastitog spasenja, kao ni to koliko ih je on mogao obdariti razumijevanjem pravoga života. Sigurno se osjećao sjetno jer su odbili primiti njegovu božansku snagu u svoje živote, jer nisu razumjeli da je on Svetac Božji koji je sišao s neba radi njihova spasenja. Bio je razočara, u konačnici, ako netko ide za njim kao učenik koji navodno vjeruje, a nije shvatio ni doživio bit njegove poruke i djela koje je izvršio. A iz svega toga se zaključuje da njemu nije bilo stalo do broja, nego do kvalitete razumijevanja njegove poruke. To je uočljivo i iz pitanja koja je postavio: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? jer je upitima samo pospješio njihovu odluku i opredjeljenje. Bio je svjestan da od polovičnih ljudi koji se ne snalaze u vjeri nema koristi ni on, a ni ljudi. Zato ih je potakao da se izjasne, te da i sam može zaključiti na koga računati kao prave suradnike svoga poslanja. Htio je da oni dođu do zaključka da nema smisla ići iza njega, a ne biti uvjereni u njegovo božanstvo i njegovu poruku spasenja.

Bilo kako bilo, bio velik ili malen broj onih koji su ga slijedili, on nije mogao zanijekati sebe, niti je išao na kompromise glede svoje osobnosti i poruke koju je navijestio. Ako se i žalostio što su ga mnogi napustili, nije to činio radi sebe, vlastite taštine i neuspjeha, jer je bio pravi Bog, nego je se žalostio radi njih jer su odbacili prigodu vlastitog spasenja. Stoga se i danas pokazuje istinitim da vjeru odbace i napuste Isusa oni koje ne traže ozbiljno Boga i svoje spasenje, kao i oni koji od njega ne dobiju što su očekivali. Od Isusa ode onaj tko nije znao da je vjera Božji dar, a ne njihov proizvoljni stav o Bogu, te onda, kad Isus ne zadovolji njihove zahtjeve i prohtjeve, kad se ne prilagodi njihovu poimanju vjere, oni se ne daju voditi nego okrenu leđa. I danas zato mora biti jasno da onoga tko ide za Isusom ne smije voditi ljudska motivacija, jer će prije ili poslije napustiti onoga kojega slijede, budući da on nije došao na zemlju udovoljavati našim ljudskim prohtjevima nego nas voditi putem spasenja.

Stoga se ne može reći da se Isus obeshrabrio zbog maloga broja onih koji su ga slijedili i nasljedovali. Sasvim je bio svjestan da je najgore ako ga netko slijedi fizički ili mehanički, a ne nasljeduje ga duhom, izborom vrijednosti i stilom života. Bio je žalostan jer nisu razumjeli ono što je Petar razumio, da onaj tko je doživio da Isus ima riječi života vječnoga, doista nema kamo drugo ići. I za nas je ovo jasna poruka da očekuje od nas da ne budemo samo broj u njegovoj Crkvi, zajednici vjernika, nego istinski gorljivi vjernici koji su se dali privući snagom Očeve ljubavi i prave vjere, te odvažno idu i ponosno svjedoče dar koji su primili kad su upoznali Isusa Sina Božjega.