Jesu li sve religije put prema Bogu?
Da pođemo s jednoga domaćega brda, Podbrda… U godini smo 1981.
Međugorske “poruke” o jednakosti među religijama
Brižljivi ljetopisac bilježi u župnu knjigu kronike: “Karakteristika ukazanja je odgovor koji je Gospa dala na postavljena pitanja djece, koja im je netko napisao. Evo pitanja i odgovora:
„Jesu li sve vjere dobre? Jesu li sve vjere iste?”
“Ukazanje” odgovara: “Sve su vjere pred Bogom iste. Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu… U svijetu sve vjere nisu iste, jer se ljudi ne pokoravaju Božjim zapovijedima, već ih odbacuju i kvare”.[1]
Više je tvrdnji teološki neodrživih u tome “odgovoru”.
– Prvo, “vidjelica” ne prenosi odgovor na upit jesu li sve vjere “dobre”, nego skolastički razlučuje da su sve vjere pred Bogom “iste”, a u svijetu nisu iste.
– Drugo, ako su sve vjere “iste”, što će ih toliko pred Bogom?
– Treće, nije uopće pitanje pokoravaju li se ljudi ili ne pokoravaju Božjim zakonima, jer o tome ne ovisi sud jesu li sve vjere, odnosno religije iste pred Bogom i pred svijetom.
– Navedimo ukratko i razliku između vjere i religije: vjera je prianjanje umom i srcem uz određenu istinu, osobu, uz Boga darom Božjim. A religija je vanjski skup obreda, formula, molitava, simbola kojima se izražava unutarnje vjerovanje.
Godinu dana kasnije, 1982., jedna tzv. “vidjelica” za vrijeme svoga “ukazanja” pita misterioznu sugovornicu za neku katoličku djevojku koja se želi udati za mladića pravoslavca: što činiti? Ako su vjere iste, je li jednako bio to katolik ili pravoslavac?
Nevidljiva pojava dvoznačno i nevjerojatno tumači: “U mojim i Božjim očima sve je jednako. Nije jednako za vas koji ste se razdijelili. Bolje je onda, ako je moguće, da se ne udaje za toga, jer će trpjeti ona i djeca; teško će moći živjeti na putu vjere…”[2]
Sada se čovjek čudi, ljuti i smućen pita: Teško će živjeti na putu koje vjere – katoličke ili pravoslavne? Koje vjere, ako su obje vjere “iste” u “Gospinim” i Gospodinovim očima? Ako su iste ili jednake vjere, što ima veze u kojoj se vjeri nalazi zaručnik, a u kojoj zaručnica! I zašto uopće trpjeti, zašto ne prijeći iz iste vjere u istu vjeru i živjeti po toj istoj drugoj vjeri ako su i jedna i druga iste i jednake? “Ukazanje” nagovješćuje da će ta djevojka, uda li se, imati djece, ali da će trpjeti i ona i njezina djeca zbog mješovite ženidbe. Muž neće trpjeti. Blaženoj Djevici pripisuju se takvi nesuvisli odgovori kao da je mitološka proročica Sibila u grčkim Delfima[3] tisuću godina prije Isusa Krista, Gospina Sina!
Međutim, zanimanje za problem “istih vjera” ili “jednakih religija” ne prestaje. Pet godina kasnije mariolog abbé René Laurentin insistira kod jedne od navodnih “vidjelica” da to, s obzirom na te “iste vjere”, ipak razbistri, jer su ljudi, osobito teolozi, ošamućeni. Jedno Crkva, drugo ona. “Vidjelica” njemu odgovara: “Da ste me pitali tumačenje odmah, bilo bi jasnije. Nakon više godina, ne usuđujem se tumačiti sama od sebe. Ja to prepuštam teolozima. Ja ću moliti da oni imaju svjetla. Gospa mi je rekla da su sve religije jednake pred Bogom, tj. svi su ljudi jednaki pred Bogom, i nije podjele učinio Bog, nego ljudi.”
Dakle, sve su religije jednake, a to točno znači da su svi ljudi jednaki pred Bogom! Potpuna jednakost između religija i ljudi!
Ali uporni mariolog navaljuje da upravo tu teološku zavrzlamu povlaštena “vidjelica” razmrsi. “Vidjelica” na to još zamrsitije: “Mi smo svi jednaki pred Bogom, bez obzira na religiju ili naciju kojoj pripadamo. Poštujmo jedni druge!” Kratko i nejasno! Laurentin se tek sada pravo zainteresirao i hoće pravo rasvjetljenje od svoje subesjednice “vidjelice” da se problem ukloni i iz “ukazanja”, a valjda i iz teoloških rasprava, pa priupita: “Ali za tebe, Isus ili Muhamed ili Buda, je li to jednako?” Prevoditeljica Darija tumači mu da dotična “vidjelica” nije razumjela tih riječi, nego je “vidjelica” dodala: “Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Ljudi su učinili podjele. Svi su ljudi jednaki. Ljubav je pravo milosrđe. Gospa je velika. Ona je naša Majka. Ona se ne može usporediti ni s kim drugim”.[4] Laurentin drumom, “vidjelica” šumom! Nebeska se sugovornica nije više navraćala na tu temu,[5] evo već 40 i više godina.
Katoličkoj zaručnici goruće pitanje savjesti: može li se životno nekažnjeno udati za pravoslavca ili muslimana, da ne zaniječe svoju vjeru. A onda se Nazaretskoj Djevici pripisuju dvoznačni i heretični odgovori i savjeti: U mojim je očima sve jedno te isto, táko-jednáko, ali ti ćeš, ženska glavo, nagrajisati!
Ruku na srce, nije ovo muka samo djevojaka udadbenica na ovim ekumenskim prostorima, nego pravi teološki rebus. Rebus koji je izazvao Deklaraciju Kongregacije za nauk vjere, čuvarice dvotisućljetne katoličke vjerske baštine. Trebalo je odgovoriti na čitav niz upita: Što je to religijski pluralizam ili religijski relativizam? Omogućuju li sve religije na svijetu vječno spasenje čovječanstvu? Jesu li doista sve religije pred Bogom jednake? I one koje se ponose Božjom Objavom i one koje se izričito na Objavu ne pozivaju? Zar su na istoj religijskoj ravnini Isus iz Nazareta, Muhamed iz Meke, Buda ispod Himalaja ili Konfucije iz Šantunga? Je li, na priliku, sv. Nikola Tavelić, Šibenčanin, srednjovjekovni čudak ili svevremeni mučenik i svjedok katoličkog uvjerenja pred muslimanskim kadijom koji ga je 1391. dao sasjeći usred Jeruzalema? Što je to dijalog među religijama? Smije li se govoriti o “obraćenju” ili samo treba ponavljati do iznemoglosti, unatoč svoj praktičnoj jalovosti: dijalog-dijalog? Čemu služe katoličke misije u svijetu?
Pojava Izjave
Prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, potpisao je u Vatikanu, 6. kolovoza, a objavio mjesec dana kasnije, 5. rujna, Izjavu kojoj su početne latinske riječi Dominus Iesus (= Gospodin Isus), a u podnaslovu govori o “jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve”.[6] Izjava je stilizirana u 23 broja, sa 102 bilješke, uz navođenje crkvenih spisa vrhovnih svećenika, sveopćih Koncila, Svete Stolice i crkvenih naučitelja. Sveta Stolica izdaje ovakvu Izjavu kad ne donosi nešto novo, nego potvrđuje i iznosi ono što je redovita nauka Crkve, ali je bitno za neko uzavrelo pitanje. Zato u Izjavi podcrtano dominira uobičajena tradicionalna formula firmiter credenda (6 puta), tj. da određenu objavljenu istinu katoličke vjere “treba čvrstom vjerom vjerovati”, i firmiter tenenda (2 puta), tj. da se treba pridržavati određene katoličke istine koja potječe iz Objave.[7] Izjava je razdijeljena, s uvodnim i zaključnim dijelom, u šest kratkih poglavlja:
Uvod (brojevi 1-4),
I. Punina i konačnost Objave Isusa Krista (5-8),
II. Utjelovljeni Logos i Duh Sveti u djelu spasenja (9-12),
III. Jedincatost i sveopćost spasotvorog otajstva Isusa Krista (13-15),
IV. Jedincatost i jedinstvo Crkve (16-17),
V. Crkva, Kraljevstvo Božje i Kraljevstvo Kristovo (18-19),
VI. Crkva i religije u odnosu na spasenje (20-22), i
Zaključak (23)
s dodatnom formulom da je Izjavu odobrio Sveti Otac Papa Ivan Pavao II. cum certa scientia et apostolica Sua auctoritate (= sa sigurnim znanjem i svojom apostolskom vlašću). Teološki rečeno, Izjava zahvaća u kristologiju, soteriologiju, pneumatologiju i ekleziologiju.
Ekleziologija i ekumenizam
Uklonivši heretične tvrdnje o Kristu i istaknuvši autentičnu vjeru Crkve, Izjava se osvrće na krivovjerne tvrdnje o Crkvi, kao Tijelu Kristovu. Postoji li – subsistira li – Kristova Crkva u Katoličkoj Crkvi ili jednako postoji i u reformiranim crkvenim zajednicama? Rijetko je do sada doneseno tako jasno i precizno tumačenje famozne koncilske rječce: subsistit – postoji, ili “podstoji” Kristova Crkva u Katoličkoj Crkvi (LG, 8). Izjava kaže da je Koncil ovom tvrdnjom htio reći da jedina Crkva Kristova nastavlja postojati, unatoč podjelama među kršćanima, samo u Katoličkoj Crkvi u svoj svojoj potpunoj punini, dok se izvan njezinih vidljivih okvira nalaze “elementi posvećenja i istine” koji su vlastiti Crkvi (br. 17). Tako ima, izvan katolicizma, kršćanskih zajednica koje su zadržale episkopat i Euharistiju, odnosno apostolsko nasljedstvo. Zato im s pravom pripada naslov Crkve, kao što su partikularne Crkve, gdje djeluje jedna sveta katolička i apostolska Crkva (Christus Dominus, 11). To je slučaj s pravoslavljem, sa starokatolicima. A razne protestantske denominacije, koje nemaju sakramenata ređenja i Euharistije, mi ne nazivamo Crkvama, koliko se god one tako zvale. Tu je angažiran ekumenizam sa svojim načelima i praktičnim pravilima i uputama, koji bi želio prevladati te razlike i razilaženja.
Evangelizacija i dijalog
U odnosu na druge, nekršćanske, religije, Koncil je na više mjesta jasno istaknuo jedincatost i sveopćost spasenja po samoj Crkvi kao djelu Oca, Sina i Duha Svetoga. U dokumentu Kongregacije nalazimo ih nekoliko (br. 8):
U izjavi Nostra aetate, 2:
“Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude.”
U dekretu Ad gentes, 9:
“I tako sve dobro što se nalazi zasijano u srcu i umu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda, ne samo da ne propada, nego ozdravlja, podiže se i dovršava Bogu na slavu, đavlu na sramotu, a čovjeku na blaženstvo”.
U konstituciji Lumen gentium, 16:
Sve što se u nekršćanima nalazi “dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje.”
U konstituciji Gaudium et spes, 22:
“To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.”
Izjava navodi također encikliku iz 1990. Redemptoris missio, 29:
“Dok Duh djeluje u srcu ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama, izvršava ulogu priprave za evanđelje i ne može biti bez povezanosti s Kristom, Riječju koja je postala tijelom, djelovanjem Duha, ‘da On kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira” (br. 12).
U drugim religijama i religioznim sustavima ima dosta toga vrijednoga i dobroga, ali – kako Izjava citira spomenutu encikliku, uz “praznine, nedostatke i zablude” (br. 8) i mnogo toga što stvarno priječi pravu evangelizaciju i što je potrebno pročišćenja (br. 21).
Metoda evangelizacije ni najmanje ne dolazi u pitanje time što i drugi imaju klice ili elemente istine. Ona i služi tomu da odredi, pročisti i sve privede Kristu. Ako se netko nalazi u sobi, a u mraku, teško se snalazi: udari glavom o ormar, zapne nogom o stolicu ili o krevet. A ako upali svjetlo, sve postaje drukčije. Evangelizacija je upravo svjetlo u mraku, istina u protuslovljima, jasnoća u nejasnoćama.
Zaključak
Ako su pravoslavne Crkve nepotpune Crkve, zbog nepriznavanja uloge Petrova nasljednika, ako reformirane crkvene zajednice nisu ni Crkve u pravom smislu riječi, ako nekršćanske religije vrijede onoliko koliko je u njima sadržano i povezano s Kristom i njegovom Crkvom, što je onda s “dijalogom”? Autentičan dijalog DA! Dijalog u kojem će se istina istraživati i isticati u svoj ljubavi i poštovanju! Ali ne ona vrsta dijaloga koji se u modernim vremenima počeo shvaćati i prakticirati kao proces u kojem se na istu ravninu stavljaju vlastite kršćanske vjerske istine s drugim uvjerenjima ili čak praznovjerjima, da bi se sve svelo na razmjenu tih stavova. A svrha je takvu dijalogu u tome da se dostigne stupanj suradnje i integracije među različitim religioznim sustavima i poimanjima. Dijalog koji vodi sinkretizmu, mješavini religija i slitini religijskih uvjerenja NE. U takvu okviru nema mjesta autentičnu misionarstvu, koje je bit Crkve, i pozivu na obraćenje koje je bit svakoga vjernika.
Stoga Katolička Crkva ne gubi ni najmanje od svoje važnosti, uloge i sveopćenitosti u naviještanju jedincatoga Krista. Izjava dolazi od vrhovnoga auktoriteta Crkve da, s jedne strane, zasvijetli “svjetlost Evanđelja slave Kristove” (2 Kor 4, 4), a s druge strane da rekne da se ne može katolik i katolička zajednica odreći svoje vjerske baze i vjerske zadaće u navješćivanju Kristove osobe i njegova jedinstvenoga otkupiteljskog djela svijetu. Ona kaže da s ovakvim razgovijetnim izlaganjem ili ponavljanjem jasne nauke o Kristu, jedinom Spasitelju, jedincatom Posredniku, jedinstvenom Otkupitelju Crkva ne zaustavlja teološke rasprave s obzirom na priznanje odgovarajuće vrijednosti drugih religija, štoviše potiče na to da se uočavaju međusobni odnosi, i da se ujedno spriječe krive i slijepe ulice.
„Dominus Iesus. Deklaracija o jedincatosti i spasotvornoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve“, u: Vrhbosnensia, 2/2000., str. 329-339. Ovdje kraćeno.
[1] „Viđenja“, u: Kronika ukazanja međugorske župe, 1. X. 1981. Preslik na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru. Ljetopisac je bio T. Vlašić, tada nastanjen u Međugorju bez znanja biskupa Žanića.
[2] „Mješoviti brak“, u: Kronika ukazanja, 18. VIII. 1982. Nevjerojatno zvuči da „Gospa“ sebe stavlja na prvom mjesto, a tek onda Boga!
[3] Delfi, grad u blizini Atene, posvećen bogu Apolonu još 1100. prije Krista. U 6. stoljeću prije Krista tu je sagrađen hram Apolonu, koji je po legendi ubio zmiju pitona. Odatle Pitija. Bila je tu velika rascijepljena hridina, a u rascjepu usta proroštva. To je bilo međunarodno svetište. Ta su proroštva imala velik utjecaj na grčku religiju, ekonomiju i politiku. Rimljani su ga osvojili 190. prije Krista i dali mu veliku važnost. Još 360. godine poslije Krista car Julijan, apostata, konzultirao je Pitiju. Delfe je uklonio car Teodozije 390. Dakle 1500 godina. Proroštva su bila gotovo svaki dan. Pitija proročica postavila bi se u onome procjepu i u ekstazi izgovarala čudne zvukove i riječi, koje bi svećenici prevodili. Ljudi su vjerovali da su to bile riječi boga Apolona. Onima koji su ih tražili, redovito su davani nerazumljivi i dvoznačni odgovori. Npr. pita je jedan vojskovođa, hoće li se živ vratiti iz rata. Ona će: Aio te, Aeacida, Romanos vincere posse = Kažem ti, Eakoviću, da možeš pobijediti Rimljane. I obratno: Kažem ti, Eakoviću, da Rimljani mogu pobijediti tebe (Eaković je Pir, potomak Eakov).
[4] M. de la Sainte Trinité, Medjugorje en toute vérité, St. Parres Les Vaudes, 1991., str. 115.
[5] J. Bouflet, Medjugorje ou fabrication du surnaturel, Pariz, 1999., str. 116-118.
[6] Kongregacija za nauk vjere, Dominus Iesus, KS, Zagreb, 2000., Dokumenti, br. 125.
[7] J. Ratzinger, „Sulle principali obiezioni sollevate contro la Dichiarazione ‘Dominus Iesus’. La pluralità delle confessioni non relativizza l’esigenza del vero: il Cardinale Joseph Ratzinger risponde ai critici“ u odgovoru Christianu Geyeru, najprije objavljeno u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 22. IX. 2000., zatim u talijanskom prijevodu u: L’Osservatore Romano, 8. X. 2000., str. 4-5.
