Kršćanstvo iskupljenja
Ja sam tražitelj oproštenja. Susrećem i druge slične meni. Nas koji zbog težine onoga što smo učinili tražimo da nam bude oprošteno. U potrazi sam za nekim tko me može osloboditi besanih noći, straha od kazne i odmazde, za nekim tko će mi reći oprošteno ti je. Notorna je glupost da mogu sam sebe iskupiti. Ja sebe ne mogu iskupiti niti otkupiti. Kojim iskupljenjem ću vratiti život koji sam oduzeo? Samoubojstvom? Ubijanjem još više ljudi? Kakva tragična zabluda! Uništenjem se ne rađa život, niti se zlom postiže dobro.
Opijenost idejom da sam ja jedini gospodar dobra i zla i jedini ovlašteni tumač njihovog međusobnog odnosa. Ali ljudsko je odviše slabo i nemoćno izdržati teret tog razlikovanja. Jer razlikovati dobro i zlo zahtjeva da se prihvati odgovornost i za trenutke u kojima ih se čini. Za dobro i nije tako strašno. Ono je samo po sebi takvo da se širi i stvara. Ali za zlo? Neugodno je otkriti da nisi dobar čovjek. Kad kažem dobar ne mislim na ono površno što dopuštam ljudima da vide. Mislim na onu duboku dobrotu koja biva poremećena i uništena nekom dubokom pokvarenošću i zloćom koju sam razvio razvijajući ideju kako sam ja apsolutni tumač dobra i zla. Ništa me poslije toga nije sprječavalo da zlo proglašavam dobrim, a dobro zlim.
Tek sad počinjem razumijevati razmjere tragedije i katastrofe. Čitam u Pismima da kako sam sijao tako ću i žeti. I mene je strah, jer ja sam sijao samo zlo. Mnogi su me uvjeravali oprošteno ti je. Neki su skrivali moje zločine. Neki su me pravdali. Neki su me podržavali i bodrili. Neki su sa mnom u zlu sudjelovali. Tapšali su me po ramenu i stiskali mi ruku i uvjeravali me sve je dobro, sve si dobro i mudro učinio. Ako jesam zašto me je strah i zašto osjećam kako mi još ništa nije oprošteno? Zašto me progone slike zla koje sam počinio?
Nije prije bilo tako. Uvijek sam pronalazio opravdanja i razumna objašnjenja. Mogao sam sve podvrći strogom sudu svog razuma i sve je bilo i etički i moralno i opravdano i utemeljeno. Ipak primjećujem da sam ja nešto više od pukog razuma i uma. Ima nešto u meni što im se otima, protivi i suprotstavlja. Nešto što me neprestano optužuje kriv si. Pred kime sam kriv? Imam osjećaj da ću poludjeti od tog glasa u mojoj glavi za koji mi se čini da prodire i dolazi iz cijelog mojega bića, iz svake stanice u meni i svake kapi moje krvi. Tko se mača laća, od mača će i poginuti, pročitao sam u Pismima. Zar nema za zločinca poput mene spasenja i oproštenja? Zašto mislim da je zlo koje sam učinio takvo da ga drugi čovjek ne može oprostiti? I odakle se uopće pojavila ta pomisao u meni?
Ličim samom sebi na onoga neobičnog filozofa koji je hodao ulicom po danu i nosio svjetiljku i vikao: Tražim čovjeka. Ili na onoga cirkusanta koji dolazi pred znatiželjnu publiku i govori im: Bog je mrtav, ali oni ga ismijavaju i odlaze. Ja hodam okolo i u sebi i naglas uzvikujem i neprestano ponavljam: Tko će mi oprostiti, tko mi može udijeliti oproštenje, tko će mi od vas reći idi, oprošteno ti je. Drugi misle da sam šenuo pameću, ali nisam. Potpuno sam i razuman i uman, makar se drugima činio ludim. Pa znaju li oni da je pitanje oproštenja jedno od najvažnijih pitanja za sve nas koji smo spoznali razmjere zla koje smo učinili? Znaju li oni kakav je to očaj kada otkriješ da ti ipak nisi apsolutni gospodar dobra i zla i da njihovo razlikovanje ipak ne pripada tebi nego onome tko je iznad tebe i tko te beskrajno nadilazi?
Kad pokušavam objasniti da tražim iskupljenje i otkupljenje kažu mi eno ti tamo, ondje možeš potražiti pomoć. Kako su naivni! Pa ja ne tražim psihološko smirenje niti hoću razviti obrambeni mehanizam kako bih zaboravio zlo koje sam učinio. Ja hoću da me netko suoči s mojim zlom, hoću da ga netko pogleda, njegove strahote i užase i oprosti mi, hoću nekoga tko će mi reći: Priđi bliže, ja se ne bojim tvog zla jer sam od njega jači! Ismijavaju me. Rugaju mi se. Kad prolazim, govore: Eno onoga luđaka koji traži oproštenje, zna li on da nema više dobra i zla, zna li on da više nema grijeha? Ja sam za njih klaun i cirkusant, sljedbenik neke čudne i nepoznate sekte i nekog nepoznatog i zaboravljenog učenja.
Ali, svi su oni slični meni. Vidim im u očima isto što vidim u svojim kad se pogledam u ogledalo. Vidim strah. Vidim nelagodu. Vidim onaj pogled prožet strahom. Vidim ona pitanja od kojih ne mogu pobjeći. Jesam li ja apsolutni gospodar dobra i zla? Postoji li oproštenje za neoprostivo? Kakav je eventualno onaj koji je njihov gospodar i tumač? Lažu da su mirni. Nemirni su kao i ja. Lažu da ne traže oproštenje. I oni ga traže. I oni ga žele. Kad im dovikujem neka uzmu Pisma i naći će spokoj dušama svojim, oni okreću glave ne drugu stranu. Ali, samo se prave da ne čuju ono što im dovikujem. Svi oni potajice i kradomice kad ih nitko ne gleda, ne vidi i ne čuje, krišom otvaraju Pisma i traže utjehu i nadu. Ja sam samo dovoljno opterećen zlom koje sam učinio pa me spoznaja o njemu tjera da otvoreno i javno tražim ono što svi oni potajice kao lopovi u noći žele pronaći. Iskupljenje. Otkupljenje.
Ja sam odustao od njih. Uvjeriti ih nisam mogao. Nemam više ni volje. Nemam snage. Ovo malo snage i lucidnosti što još imam, obilato koristim za čitanje Pisma. Ako ništa, malo sam ohrabren. Nije za mene još sve izgubljeno. Dojmila me se ona zgoda s desnim razbojnikom. One riječi: Još danas ćeš biti sa mnom u raju. Ne znam kako je to moguće? Ne znam kakve je zločine taj učinio, ali kakvi god su bili, ti si mu s križa oprostio. Kakva je to snaga i veličina! Kakva nadzemaljska, nadnaravna i nadljudska moć! Dok te zlo ubija, ti zlo opraštaš, i to ne privremeno i povremeno do sljedeće prilike. Zauvijek.
Ne tražim od tebe jeftino oproštenje. I ne daj mi da pravim budalu od tebe. Da ja koji znam i shvaćam razmjere grijeha koje sam učinio dođem kao oni radnici u vinograd koji dolaze na kraju kad je već sve gotovo. Predosjećam da bi ti tako i učinio, ali ne daj mi da prođem jeftino i na brzinu, neokrznut nutarnjim mukama i strahovima zbog svojih grijeha. Ne daj mi besplatno iskupljenje i otkupljenje. Možda je vrijeme da se i ja namučim. I pomučim. Za nekoga tko se smatrao gospodarom dobra i zla ne zaslužujem tek tako riječi: Zaista, zaista, kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju. Nemoj mi to učiniti, iako znam da možeš, i ako to budeš htio tako ćeš uraditi. Ali, molim te nemoj. Pruži mi priliku. Da okusim i osjetim žegu sunca i težinu rada u vinogradu. Da osjetim teret i bol križa, njegovu tvrdu površinu i grubost. Dopusti mi da osjetim i doživim očaj neoproštenja i strah od kazne i vječne propasti.
Ja poznajem sebe. Ne daj mi da prođem jeftino i besplatno. Pa ako i čujem u nekom trenutku tvoje riječi: Još danas ćeš biti sa mnom u raju, daj mi da imam osjećaj da je sve tvoja milost, ali da sam donekle i ja svojim kajanjem to zaslužio. Ništa mi nemoj dati besplatno. Još imaš vremena poučiti me i naučiti koliko mi je trpjeti za tebe, koliko mi je trpjeti i podnositi prije nego mogu zaslužiti čuti riječi: Oprošteno ti je. Danas je sve skoro bescjenje. Znaš me. Poznaješ me. Moje ti misli nisu skrivene. Nemoj slušati uvijek druge kad ti o meni govore. Slušaj ih samo ako za mene mole. Nemoj ih slušati kad te savjetuju i govore što i kako trebaš sa mnom učiniti. Nemoj to uraditi. Nemoj bacati biserje pred svinje prije nego istinski naučim i vrednujem razliku između ovoga dvoga i koliko su to dvoje međusobno nespojivi i jedno drugom neprihvatljivi. Čuvaj me i sačuvaj od jeftinog iskupljenja i otkupljenja, a još više me sačuvaj od uzaludnog i nepotrebnog traganja za jeftinim i usputnim oproštenjem od zla i grijeha koje sam za života uradio. Pusti me da trpim i da patim zbog grijeha. Jer ja još uvijek potajice mislim da su biserje i svinje jedno te isto i da ću proći poput desnog razbojnika i radnika posljednjeg sata u vinogradu. Još uvijek hoću spasenje jeftino i na brzinu. Oslobodi me od te zablude. Ako me ne oslobodiš, znaš i sam kako se s čovjekom dogodi da i za tvoju muku i smrt na križu onda pomisli da ga se ne tiče i da se na njega ne odnosi. U mom slučaju besplatno primiste, besplatno dajte ne vrijedi i ne bi ga trebao primijeniti na mene. Nemoj. Iskupljenje, otkupljenje i oproštenje grijeha, moje su posljednje stvari. Ako ti ne budeš ozbiljan u tome, ja ću biti još manje, dok bez tebe, kako sam već prije shvatio, nijedno od toga troje nije moguće.
