Ljubešćan Stjepan – uzorni svećenik i svjedok vjere
Generacija
Bio je pripadnik takozvane Velike generacije.
Po rođenju je godinu i pet mjeseci bio stariji od sv. Ivana Pavla II., a po svećeničkom ređenju pet godina i dva mjeseca stariji od njega. Obojica Slaveni, obojica duboko odani Gospi, obojica klasični teolozi, besprijekorni svećenici i pružatelji otpora totalitarizmu. Obojica vjerni Božjoj stvari: Stjepan do prolijevanja krvi, Ivan Pavao II. podnoseći nevolje u teškoj bolesti.
Po rođenju je nepuna četiri mjeseca bio stariji od Sluge Božjega Franje Kuharića, u sjemeništu dva razreda ispred njega, a po svećeničkom ređenju tri godine i 11 mjeseci stariji od njega. Bili su katolici do srži, uzor-Hrvati, kajkavci, kolege u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu i neumorni navjestitelji nebeskih zahtjeva i divota. Obojica Božji ugodnici iz hrvatskoga naroda.
Posljednje godine Velikoga rata, u kojoj je Stjepan došao na svijet, na području današnje Hrvatske rođeno je 83.597 živorođene djece.[1] To je 51.739 više nego prošle, 2024., kada ih je rođeno 31.858. Da Stjepanov život nije podmuklo prekinut, vjerojatno bi ih se i danas rađalo više, jer je on u svoje dane snažno i hrabro naviještao katoličko učenje o svetosti života, o zlu pobačaja i bio je zadivljujuće suvremen prema današnjim mjerilima – nije dopuštao da samohrane majke budu odbačene ili prezrene zato što ih je neki partizan iskoristio za jednokratnu zabavu i ostavio ih s djetetom. Stjepan je tijekom studija bogoslovlja u Senju i Sarajevu naučio kako su se Židovi borili protiv helenističkih i rimskih vojnika silovatelja – proglasili su da dijete čiji je biološki otac strani okupatorski vojnik nije produljena ruka tih zavojevača ili ponižavanja domaćih djevojaka, nego da je ono što majka Židovka rodi – Židov, novi borac za slobodu od tuđinskih porobljivača.
Čak svako osmo dijete koje je Stjepan krstio u prvih deset mjeseci 1944., bilo je čedo neudanih majki, hrvatskih katoličkih djevojaka u Mrkoplju i Ravnoj Gori koje su neodgovorni ili razulareni nositelji titovke ostavili trudne na cjedilu. Kao dušobrižnik Stjepan je te majke i njihovu djecu u nastavku njihova života želio čvrsto vezati uz katoličku vjeru i ćudoređe. Tako nije samo govorio, nego je i činio. U Oporuci od 6. prosinca 1943. određuje da se sva njegova imovina „podijeli najsiromašnijima u Mrkoplju, u prvom redu obiteljima s djecom, a bez hranitelja“.
Djeca i mladi bili su predmet njegova poučavanja i druženja. Zato je u Mrkoplju osnovao dječji zbor i Marijinu kongregaciju te je sve svoje slobodno vrijeme provodio s njima; učio ih je moliti, svirati, pjevati i kršćanski živjeti.
Mladi svećenik i mučenik
U ovozemaljskom životu bio je Kristov svećenik samo tri godine i pet mjeseci, ali je u tom razdoblju ostavio svijetao trag, nezaboravan do danas. Iznimno sposoban, načistu sa sobom, pun ljubavi za sunarodnjake, redovito u talaru, vrstan u jezicima, glazbi i književnosti, a najviše u svetoj nauci, mudroljublju i bogoslovlju.
Njegovu do sada poznatu pisanu, ujedno književnu ostavštinu čine: jedna pjesma, predavanje o boli, propovijed na Staru godinu i o Majci Božjoj Žalosnoj te oporuka.
Stjepan je uhićen i mjesecima mučen kad mu je bilo 25 godina. U zatvoru nije pokleknuo. Pogubljen je iz mržnje prema vjeri ubrzo nakon što je navršio 26 godina. Po dobi u kojoj je podnio mučeništvo u svećeničkom staležu stoji uz bok dvojici drugih svetaca: jednomu Englezu i jednomu Korejcu. Sveti Aleksandar Briant (1556.–1581.) bio je engleski isusovac i svećenik tri godine i osam mjeseci kada je u 26. godini života mučen, osuđen na smrt, obješen i raščetvoren od engleske protestantske vlasti u današnjem Londonu. Sveti Andrija Kim Taegon (1821.–1846.) bio je prvi Korejac zaređen za katoličkoga svećenika, koji je u trećoj godini svećeništva i 26. godini života podvrgnut teškomu mučenju, a nakon toga su mu konfucijanske vlasti u Seulu odrubile glavu.
Po razdoblju, prostoru, zvanju i mučiteljima Stjepan Horžić stoji uz bok blaženomu Alojziju Stepincu (1898.–1960.), biskupu i mučeniku, i blaženomu Miroslavu Bulešiću (1920.–1947.), prezbiteru i mučeniku. Sva trojica misnici, Hrvati i žrtve jugoslavenske komunističke strahovlade.
Rakovčan
Bio je Bogu posvećeni prvorođenac, imao je pet sestara i šestoricu braće. Nadživjeli su ga rođeni otac, dvije sestre i tri brata.
Po rođenju i djetinjstvu (1918.–1929.) bio je Rȁkovčān (u mjesnom govoru Rȁkofčan). U rodnom Rakovcu Kalničkom iza njega je ostalo mjesto bogoštovlja i okupljanja – kapelica sv. Terezije od Maloga Isusa, čiju je gradnju potaknuo 1938. godine. Stjepanu je bilo samo šest godina kada je Mala Terezija proglašena svetom i zavolio ju je kao osobitu zaštitnicu.
Ljubešćan
Po zavičajnosti i župi podrijetla bio je Ljubèšćān (u mjesnom govoru Ljubeščȃn). U župnoj crkvi Majke Božje Snježne u Ljubešćici primio je sakramente krštenja (dva dana nakon rođenja, 28. prosinca 1918.),[2] potvrde, pokore, Euharistije i slavio svoju mladu Misu (31. kolovoza 1941.). U Ljubešćici je četiri godine pohađao osnovnu školu (od 1925. do 1929.) i živio kao svećenik u jesen 1942.
Razložno je pretpostaviti da je u svojoj župnoj crkvi kao dječak bio revan ministrant te da je u dubini i ljepoti katoličkoga bogoslužja i osobne molitve u tom svetom prostoru desetogodišnji Stjepan osjetio želju da postane Kristov svećenik, pa se prijavio u sjemenište u Zagreb.
Stjepanovo je zvanje prepoznao i podržavao vlč. Josip Majsec (1886.–1964.), liturgijski obnovitelj i ljubeški župnik (1922.–1932.) tijekom Stjepanova djetinjstva. On je u Ljubešćici uveo grgurovsko koralno pjevanje i svakodnevno moljenje večernje.[3] Stjepanova ozbiljnost i zrelost potječu od obiteljskoga odgoja i ljepote bogoslužja u rodnoj župi.
Monografija aktualnoga mrkopaljskoga župnika
Sve se ovo izričito, naširoko, ili tek naznačeno, nalazi u knjizi velečasnoga Ante Zovke Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, objavljenoj u Mrkoplju u siječnju 2025. Knjiga opseže 288 stranica, a čita se na dušak.
Autor je kao mrkopaljski župnik otkrio da je osam desetljeća prije njega u toj župi blagoslovljeno, kao mrkopaljski kapelan i upravitelj više okolnih župa, djelovao junak njegove knjige pa se potrudio doznati više o njemu. O traženju i nailaženju na podatke i isprave o Stjepanu koje povezuje u cjelinu piše u prvoj osobi. Istražuje osobno, fizički prehodava dionice kojima je Stjepan koračao, zaviruje u pismohrane gdje je Stjepan boravio, obilazi posljednje preživjele svjedoke, ispituje ih, uzima i zapisuje njihove izjave. Slaže cjelinu. Probija se kroza zid šutnje, raspršuje maglu neznanja, razgrće veo zaborava, otpuhuje prašinu sa svežnjeva, spašava od propasti isprave što su ih nagrizali miševi. Potiče mladoga povjesničara iz Mrkoplja da u pismohrani Ozne pronađe niz šifriranih zapisa o Stjepanu i izljeve mržnje komunističkih agitatorsko-propagandističkih mrzitelja katoličke vjere i hrvatske tradicije.
Neobično ili zapravo uopće ne, arhiv Ozne brižno je očišćen od svih isprava koje spominju Stjepana, ali ostala su izvješća doušnika i agenata tajne političke policije Komunističke partije, koja ga nazivaju „kapelan u Mrkoplju“ i „pop“. A ona su dovoljno detaljna i konkretna da se može rekonstruirati kako je rasla pakosna, paklena mržnja i kako se mjesecima provodio naum o Stjepanovoj likvidaciji. Osuđen u režiranoj predstavi u prosincu 1944., strijeljan je 30. siječnja 1945. u Delnicama. Grob mu je zatrt kao i većini drugih njegovih sunarodnjaka koji su tijekom te godine završili na Križnom putu.
U nastanku knjige autor se poslužio iskazima čak dvadeset svjedoka. Njihovo živopisno pripovijedanje, zapisano u mjesnom govoru, slaže se u ocrtavanju ključnih sastavnica Stjepanova lika i djela: nedužan po lažnim oznaškim potvarama, savjestan, revan, svet. Ti su svjedočanski zapisi najvrjedniji dio knjige i prinos velečasnoga Zovke povijesnoj znanosti do koje istraživači arhivskoga gradiva ne bi mogli doći.
Stjepane Ljubeščane, uzorni svećeniče i svjedoče vjere, zagovaraj nas u Boga!
U župnoj crkvi Majke Božje Snježne u Ljubešćici 27. srpnja 2025.
[1] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 463.
[2] Ante Zovko, Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, Mrkopalj, 2025., str. 184. Krstio ga je župnik Ivan Tomašković (1871.–1920.). Kuma mu je bila Dora Španić, supruga Josipa Španića.
[3] Josip Vragović, Ivanka Ratković i suradnici, Ljubeščica: Povijest župe, mjesta i narodni običaji, Ljubeščica, 2005., str. 57.
